“Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjeg vijeka” jedinstveno je djelo, zadarski i hrvatski doprinos povijesti europskog i svjetskog školstva erudita, znanstvenika i pedagoga prof. dr. Stjepana Krasića. Ta je monografija u izdanju Sveučilišta u Zadru bila povod susretu mnogih znanstvenika u svečanoj dvorani Sveučilišta u utorak 27. ožujka da sudjeluju u izlaganju o temi sveučilišta kao izvornom europskom umu koje je plod srednjovjekovnog viđenja svijeta i čovjeka. “Samo je europska srednjovjekovna civilizacija iznjedrila sveučilište kao dobro osmišljenu, specijalizirnau, visoko obrazovanu i institucionaliziranu ustanovu za stjecanje i prijenos znanja. Da nije bilo njega, povijest svijeta bi izgledala puno drugačije. Današnja sveučilišta su nastavak prirodnog razvoja tih visokoškolskih ustanova prilagođenih našem vremenu i potrebama. Druge izvaneuropske civilizacije ne poznaju nešto takvo, jer su imale drugi odnos prema svijetu i čovjeku” rekao je dr. Krasić, dodavši da je arapska Španjolska bila visoko kulturno središte kojim su se u 12. st. nadahnjivali kršćanski učenjaci željni spoznaja, ali se u njoj nikad nije rodila zamisao o osnivanju sveučilišta; dokaz da u svojim kulturnim temeljima nije imala potrebne čimbenike da bi nešto takvo stvorila. O vrijednom Krasićevom znanstvenom opažanju govorili su sadašnji i prvi rektor zadarskog sveučilišta, prof. dr. Ante Uglešić i prof. dr. Damir Magaš. Djelo je svjetski unikat jer još nitko nije govorio niti je spoznao to što je Krasić učinio te će se knjiga prevesti i na engleski jezik, rekao je dr. Uglešić. „Ljubav za istinom, spoznajom i sijanjem znanja potaknula je dr. Krasića da i na hrvatskom jeziku bude objavljeno djelo o nastanku i razvoju školstva, jer ga, začuđujuće, dosad u ovakvom obujmu i na ovaj način, nije bilo. Na hrvatskom jeziku u čiju je vrijednost i institucionalnu važnost prvi i dosad jedini proniknuo, kad je u pitanju sudbonosna i dalekosežna odluka Svete Stolice da je hrvatski jezik jedan od obveznih jezika u naukovanjima Crkve” rekao je dr. Magaš. Krasić je odlučio obraditi temu povijesti školstva jer o tome nitko nije pisao. Usprkos nedostatku stručne literature, uz svoje bogato znanje i iskustvo, Krasić je istražio 600 svjetskih djela o temi razvoja školstva u najstarijim razdobljima koja su još uvijek pod velom zaborava i nepoznanica. Iznjedrio je svestranu i bogatu, skladnu i pristupačnu sintezu na 312 stranica, popraćenu slikama i objašnjenjima. To može samo izuzetan i iskusan znalac pun ljubavi za znanjem i za prenošenjem znanja drugima, rekao je dr. Magaš. Krasić suptilno sintetizira spoznaje i činjenice od Platonove Akademije preko tisućljetne prakse sedam slobodnih umijeća, Aleksandrijske škole i pošasti velikih seoba naroda do irskih monaha, kršćanskog srednjeg vijeka, karolinške renesanse školstva i kulturnog preporoda 12. i 13. st. s biskupijskim i samostanskim školama s nastankom sveučilišta. „Knjiga sadrži povijest školstva od zamisli da se teško stečeno znanje sačuva i prenese drugima na sustavan i organiziran način. To je zadaća škola koje je trebalo izmisliti, osmisliti i ostvariti, što je promijenilo tijek povijesti. Zahvaljujući toj ustanovi, znanje se nametnulo kao univerzalna kategorija, omogućivši čovjeku pomake, što je preporodilo svijet“ rekao je Krasić, dodavši da je ljudski razum začetnik znanja, znanost je njegov najviši domet a škola njegovo rasadište. Zadaća škole je da podučava i proučava. Da istražuje, otkriva i razvija svijest o sposobnosti čovjeka da se od zemlje vine u visine rekao je Krasić. Podsjetio je da prve organizirane škole potječu iz Grčke u kojoj je prvi put u povijesti ljudskog roda zapaljena baklja racionalne misli u nastojanju da se razumski sagleda čovjek i svijet. Grci su bolje od ikoga drugoga shvaćali važnost znanja pa su u nj mnogo ulagali, ali su od njega još više dobivali, rekao je Krasić. Važan skok naprijed u školstvu je u helenizmu od 3. do 1. st. pr. Krista. Učenici Grka bili su Rimljani koji su vojničkim osvajanjem Grčke došli u posjed njene kulture i blaga puno većeg od osvojenog materijalnog. „Grci su se romanizirali, a Rimljani helenizirali. Ta osmoza dviju kultura urodila je plodovima antičke civilizacije od koje svijet i danas živi. Povijesna je zasluga Rimljana da su usvojili i po carstvu proširili svijest o potrebi organiziranog školovanja i intelektualnog usavršavanja koje oplemenjuje ljudski duh“ rekao je Krasić. U kasnoj antici seoba naroda toj je veličanstvenoj kulturi zadala težak udarac. „Jedina organizirana ustanova koja je preživjela taj opći potop bila je Crkva koja je nastojala ispuniti prazninu nastalu nestankom rimske političke organizacije. Osobitu zaslugu za uspješnu evangelizaciju i inkulturaciju tih naroda imaju kršćanski misonari koji su uz evanđelje nosili Platona, Aristotela, Vergilija, Cicerona i druge antičke umnike, oplemenjujući ratnički način života novih naroda. Brojni dotad ‘nepovijesni’ narodi koji su imali ratoborni i selilački način života prihvatili su kulturu i kršćansku vjeru čime je stvorena pretpostavka za nastanak nove zajednice naroda i kultura koja je obilježila srednji vijek“ rekao je Krasić. Vojnički pokoreni Rim svojom vjerom i kulturom oplemenio je pobjedničke Germane, Slavene i druge narode. Cijeli srednji vijek nastojao je proširiti antičku kulturu. Strpljivim i smišljenim radom Crkva je uspostavila odnos s Germanima, novim gospodarima Zapadne Europe, obratila ih je na kršćanstvo i donijela im antičku kulturu. Crkveni oci uključili su te narode u kršćansku duhovnu zajednicu, postavši ocima nove zapadne civilizacije. Po samostanima su se prepisivala djela antičkih pisaca ne dopustivši da se ugasi znanost. Od 6. i 7. st. u samostanima su otvarane škole u kojima su se podučavale zaboravljene discipline. „Plod tih nastojanja bio je važan preporod koji je značio izlazak iz kulturno znanstvene recesije i najavio je dolazak boljih vremena. U srednjem vijeku je počela temeljita obnova znanja i znanosti kojoj dugujemo sav kasniji napredak. U to se vrijeme europski duh prvi put u povijesti počeo oslobađati naslijeđene zaostalosti i upustio u razmišljanje na novi, racionalan način. Time je obuhvaćena i tehnika čime su udareni temelji prepobrazbe cijelog društva“ rekao je Krasić. Sav pomak u razvoju znanja i znanosti u Zapadnoj Europi bio je priprema za najvažniji kulturni zaokret u srednjem vijeku čiji je vrhunac u 12. i 13. st. Tada su procvali medicina, rimsko i kanonsko pravo, filozofija i teologija što je unijelo novi polet u škole. „To je pridonijelo tome da se prvi put u povijesti javi lik intelektualca kao profesionalnog nositelja znanja doživjevši punu afirmaciju na visokim školama. Učenje i mišljenje kao istraživački rad postali su društvena profesija čiji su zakoni bili propisani i udareni temelji visokoškolske izobrazbe oličene u sveučilištu s kojim se nije mogla mjeriti nijedna dotadašnja ustanova. Zahvaljući njima europski intelektualci su od učenika toliko napredovali da su počeli nadmašivati svoje učitelje i uzore“ rekao je Krasić. Plod društvene i kulturne preobrazbe 12. i 13. st. je otvaranje novih visokih škola koje su s osnivanjem sveučilišta dostigle vrhunac razvoja. Sveučilišta su u oblikovanju duhovne i intelektualne fizionomije Europe odigrale presudnu ulogu i bila su pioniri njenog kulturnog i znanstvenog preporoda i jedinstva. Njena sveučilišta su bila moćna pokretačka snaga napretka i središta znanstvenog istraživanja, a radne i proizvodne snage su omogućavale i dopunjavale taj napredak. „Pisac utemeljeno smatra pravim razlogom dekadencije znanja pad Zapadnog Rimskog Carstva pod provalama barbara u velikoj seobi naroda. A nikako crkveni ustroj koji je, koliko je bilo moguće, zaštitio spoznaje te je srednji vijek bio vrijeme obnove, renesanse, staroga i gradnje novoga“ rekao je dr. Magaš. „Europa se nakon pada Zapadnog Rimskg Carstva prvi put u svojoj povijesti od početka 13. st. imala čime ponositi. Njena sveučilišta su preporodila i unaprijedila Europu i ostatak svijeta. Ona nisu nastala ni iz čega, nego su kao organizirane visokoškolske ustanove plod dugog razvojnog procesa“ rekao je Krasić. Nakon velike monografije ‘Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru ili Universitas Jadertina (1996) te Liber almi Studii generalis S. Dominis Iadrae (1684-1790) iz 2006., to je treća knjiga o povijesti visokog školstva. Tom trilogijom Hrvatska dobiva pregled školstva od početaka u antici do nastanka i razvoja visokog školstva u Hrvatskoj. „Čast mi je što sam tim trima knjigama mogao dati doprinos hrvatskoj kulturnoj povijesti ispunivši veliku prazninu koja je u njoj postojala“ rekao je Krasić. Knjiga čiji su recenzenti prof. dr. Aleksandar Stipčević i prof. dr. Ante Simonić ima uvod i 16 poglavlja od kojih 15 sadržava građu o povijesnom i strukturalnom razvoju školstva od nastanka do otvaranja prvih sveučilišta, a posljednje se bavi ulogom knjige u prenošenju znanja. Pisac kronološki opisuje 700 osoba, učitelja, znanstvenika, filozofa, teologa i mnogih povezanih s razvojem školstva u razdoblju od 2500 godina iz cijelog svijeta. Rektor Uglešić je upozorio: „Profesor Krasić svojim je radom zaslužio daleko više nego li mu u ovom trenutku pripada. Nije dobio mjesto akademika koje mu po svemu pripada. Ali to ne umanjuje njegovu vrijednost. Bio je i naš nesuđeni djelatnik. Nije tada došao iz političkih razloga. A on je u arhivima utvrdio da je zadarsko sveučilište korijen nastanka svih sveučilišta na jugoistoku Europe”.
Ines Grbić