„Bog ljubi čovjeka i sve što je povezano s njime. Njegov savez otkriva Božju vjernost koja je jača i od grijeha. A obilježava ga čvrstoća i sigurnost“ poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić na prvu korizmenu nedjelju 26. veljače na svom prvom pohodu župi sv. Kuzme i Damjana u Polači gdje je u istoimenoj crkvi predvodio misno slavlje povodom šeste obljetnice posvete te župne crkve. Puk te župe u Domovinskom ratu prošao je životni križni put; mjesto je bilo razoreno, stanovništvo protjerano. I njihove obje crkve sv. Kuzme i Damjana bile su do temelja srušene. Stara župna crkva na groblju minirana je 1991. g., a 2000. g. obnovili su je Općina Polača, Zadarska nadbiskupija i Ministarstvo kulture RH. Polačanima je život značila nova župna crkva koju je 1989. g. posvetio zadarski nadbiskup Marijan Oblak, no to je bilo kratkog vijeka. Agresor je i novu župnu crkvu do temelja razorio nakon svega dvije godine njene izgradnje. Zato je velika radost bio dan 26. veljače 2006. g., kad je nadbiskup Ivan Prenđa posvetio novu župnu crkvu koja je, za razliku od prijašnje, izgrađena na novoj lokaciji, više u središtu tog ravnokotarskog mjesta čiji su ljudi marljivi poljoprivrednici, obrtnici i radnici. U Polači živi 1250 župljana, ljudi su se vratili, a mjesto u kojem je ranokršćanska crkva bila podignuta još u 4. st. obnovljeno je zahvaljujući daru mnogih, pa i iseljenih Polačana u svijetu. Mons. Puljić je izrazio priznanje obnovljenom životu u toj župi koja iskustveno zna što znači vrijeme i hod u pustinji te događaj ponovnog rađanja, uskrsa. „Korizma podsjeća da je kršćanski život put kojim valja ići, Krista susresti i slijediti ga. Izraz korizma (quaresima,četrdeset) je vrijeme od četrdeset dana. To je simboličan broj kojim Stari i Novi zavjet predstavljaju istaknute trenutke iskustva vjere Božjeg naroda“ rekao je nadbiskup, navodeći primjere gdje se taj broj javlja; u biblijskom izvješću o Noi koji je kao pravednik za vrijeme potopa proveo 40 dana u korablji. Nakon poplave je opet 40 dana čekao dok stupi na čvrsto tlo. Mojsije je 40 dana ostao na brdu Sinaj, u Gospodinovoj prisutnosti, da primi Zakon, za to vrijeme posteći. Četrdeset je broj godina putovanja židovskog naroda iz Egipta u Obećanu zemlju. Proroku Iliji je trebalo 40 dana da stigne do brda Horeba gdje će susresti Boga, a građanima Ninive da čine pokoru i dobiju oproštenje. Četrdeset je broj godina kraljevske vladavine Šaula, Davida i Salomona, prvih izraelskih kraljeva. I Duh je nagnao Isusa u pustinju gdje 40 dana nije jeo ni pio, iskušavao ga je Sotona.
„Mnoštvo ljudi je slijedilo put odlaska u pustinju, počevši od oca monaštva sv. Antuna pustinjaka na istoku do sv. Benedikta na zapadu. Božji poziv da se pođe u pustinju nije upućen samo monasima, nego svima. I dok su monasi, pustinjaci, redovnici tražili mirni kutak zemlje gdje ih neće smetati svjetska vreva i buka, nama je potrebno iskoristiti vrijeme korizme i učiniti određenu pustinju u našem okruženju, tražiti mirne trenutke gdje ćemo moći čuti Božji glas“ rekao je mons. Puljić. Tragom Božje riječi prve korizmene nedjelje, nadbiskup je rekao da je Noa pralik Isusa Krista u kojem će se ostvariti konačno spasenje ljudi, a njegova korablja je slika Crkve po kojoj se ljudi spašavaju. „Duga na nebu postaje znakom novog saveza i pečat jamstva Božjeg prijateljstva s ljudima. Ona će ga podsjećati na Božju ljubav, blagost, pravdu i milosrđe. Savez s Noom zato ima svoje sveopće i kozmičke razmjere. Nikada više Jahve neće strovaliti zemlju u propast zbog čovjeka. I njemu će, kao i Adamu na početku povijesti, ponoviti zapovijed kojom pokazuje koliko mu je stalo do čovjeka i njegove budućnosti: ‘Plodite se i množite. Zemlju napunite i podložite je sebi’ (Post 9, 7). Bogu je na srcu da se čovjek na zemlji raširi, da iskoristi njene sile i njeno skriveno blago. Pravi biblijski poziv i poticaj čovjeka je da raste i napreduje na svim područjima znanja i umijeća“ rekao je mons. Puljić, dodavši da Savez koji je Jahve sklopio s pravednim Noom ima obilježje priprave i iščekivanja za dolazak Mesije koji sklapa Novi savez u svojoj krvi. To je vječni i konačni savez koji neće moći uništiti nikakva zloba i pokvarenost ljudi. To je savez koji ostvaruje istinski vječni život čiji predokus možemo i danas osjetiti i iskusiti. Zato je prije šest godina posvećena ta sveta dvorana i pomazan oltar na koji dolazi Uskrsnuli Gospodin pod prilikama kruha i vina, zaključio je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić