„Svetkovina mučeništva sv. Stošije veliki je izazov i poziv da nitko od nas pred Bogom ne živi suzdržanost, rezerviranost ili polovičnost! Imajmo hrabrosti živjeti cjelovito predanje Kristu, pa čuti koliko će u nama i od nas biti istinske Božje glazbe koja traje cijelu vječnost“ poručio je požeški biskup Antun Škovrčević u homiliji Svečane Večernje uoči svetkovine sv. Stošije koju je u subotu 14. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Kao stručnjak za liturgijsku glazbu, temu crkvene glazbe mons. Škvorčević nije tumačio nastavno metodički, nego kao potreban životni i vjernički stav u odnosu s Gospodinom. Polazište za tu temu je dvostruko: sv. Stošija je usred plamena, kad su je progonitelji palili na lomači, bila pjevačica, rekao je požeški biskup; pjevala je hvalu i slavu Bogu. Prije pet godina, nadbiskup Ivan Prenđa pohodio je mons. Škvorčevića želeći vidjeti orgulje u požeškoj katedrali, majstora Eisenbartha iz Passaua. Njegove je orgulje dao izraditi i za zadarsku katedralu. U godini prije svoje smrti, mons. Prenđa je pozvao biskupa Škvorčevića da predvodi slavlje sv. Stošije, pa je njegov ovogodišnji boravak u Zadru odgovor na dvostruki poziv: blagopokojnog nadbiskupa Prenđe i sadašnjeg Puljića koji je bio požeški osmoškolac. „Ako se želi Boga slaviti, treba biti nadaren sluhom. Može li se Boga slaviti, ako nemamo sluha? Neki kažu da ne znaju pjevati, iako profesori uvjeravaju da svaka osoba ima sluha, samo ga treba razvijati, vježbati. Kako se dakle, Bogu pjeva“ upitao je mons. Škvorčević. „Hvale Bogu se srcem pjevaju. Srce koje je pokrenuto Božjom blizinom pretvara se u ushit, u hvalbeno stanje Bogu, zahvaljivanje, radost. Srcem se, zapravo, pjeva i Boga hvali. Srcem se uzdiže čovjek Bogu. To je najljepša i najsnažnija pjesma koja se može osjetiti u uhu – ali i ne mora – osjeća se srcem“ rekao je mons. Škvorčević, istaknuvši kako je sv. Stošija pjevala u plamenu mučeništva. „Bila je sva iznutra ražarena vjernošću Bogu, ljubavlju za njega. Bila je u nutarnjem ushitu i pjesmi Bogu. Onaj tko je bio dobra sluha, ne uha nego srca, čuo je Stošijinu pjesmu kad je umirala polažući svoj život za Krista. Stošija je pjevačica koja ima sluh vjere. Vjera je sluh kojim se Boga čuje i iskustvom dohvaća. Iz vjere pjevamo pjesmu predanja i zahvalnosti živom Bogu“ rekao je mons. Škvorčević.
Potaknut ljepotom crkvenog instrumenta, orgulja, biskup je rekao da se u njihovom zvuku susreću dva duha, dvije duhovne moći; skladatelja i izvođača pjesme. „Svirač mora imati note ali i nutarnju moć, sposobnost duha i srca; iz te duhovne moći, preko tipki, pretače ono što nosi u sebi. Prethodno je u notni zapis glazbu utisnula osoba kroz čiji je duh prošla snaga, svjetlo. Ne postoji samo materijalni instrument na kojem se izvodi što je duh progovorio. Nego, svatko od nas ljudi je instrument. Ali, uzaludan je instrument ako nema majstora koji ga zna odsvirati, pomoći mu da se iz njega rodi veličanstvena glazba“ rekao je požeški biskup istaknuvši: „Čovjek je stvoren kao vrijedan Božji instrument. I ne može drugačije odsvirati i otpjevati životnu ariju nego ako živi predanje nekomu. Stošija se predala Kristovoj ljubavi, živjela je do kraja predanje vjernosti Isusu. Svoju stvorenost predala je najboljem majstoru, Kristu, koji je iz njenog života izmamio prekrasnu glazbu. To je poruka razmišljanja o glazbi. Samo ako se čovjek Bogu preda u vjeri, položi sebe u njegove ruke, on je taj majstor, najbolji svirač koji će iz našeg života izvesti veličanstvenu glazbu koja traje cijelu vječnost. Stošijina još uvijek traje. Njenoj glazbi može se pridružiti i naša, ako se pridružimo njenom predanju“ istaknuo je mons. Škvorčević, poželjevši da se u svakome dogodi takva božanska glazba. Podsjetio je da je riječ pjesma u Starom zavjetu među najbrojnijima; pojavljuje se 309 puta. U Novom Zavjetu 36 puta se govori o pjesmi ili pjevanju. „Pavao poziva Kološane da pslamima, duhovnim pjesmama, od srca pjevaju hvale Bogu. Isus se rodio u okruženju pjesme. Anđeli su pjevali slava Bogu, mir ljudima. Anđeli, bića koja imaju sluha, pjevaju nad betlehemskom štalicom. Na križu Isus umire s psalmom na ustima. Psalam je bio molitva koja se u židovstvu pjevala. Kad netko pristupi Bogu, pokušava govoriti. A taj govor nadilazi ljudske riječi i pretvara se u zanos. Pjesma je izraz dubine stanja čovjekova bića koje je zaigralo zbog Božje blizine, pa Boga hvali i slavi u zanosu“ istaknuo je biskup Škvorčević.
Na kraju Večernje, don Milivoj Bolobanić, generalni vikar zadarske nadbiskupije, u ime svećenika i vjernika mons. Želimiru Puljiću je čestitao 22. godišnjicu biskupskog ređenja. U spomen na taj dar na Večernjoj je imao mitru sa svog ređenja koju mu je 14. siječnja 1990. g. na glavu stavio kardinal Franjo Kuharić. „To mi je draga uspomena i zbog tog divnog pastira koji je u teško vrijeme bio naš orijentir, snaga, tješio nas je, krijepio i hrabrio; kao i zbog dva goluba, znak golubova koje sam puštao na festu sv. Vlaha“ rekao je mons. Puljić zahvalivši na čestitci.
Ines Grbić