Župa Presvetog Trojstva u Krašiću i Krašić kao mjesto čašćenja bl. Alojzija Stepinca bila je druga i završna postaja 62. svećeničkog dana Zadarske nadbiskupije u srijedu, 21. lipnja.
Svećenici Zadarske nadbiskupije sa zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem obilježili su svoj 62. svećenički dan pohodeći Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu gdje je svečano misno slavlje predvodio nadbiskup Zgrablić. Na povratku iz Karlovca prema Zadru, zadarski prezbiterij pohodio je Krašić. Taj pohod predstavljao je i imendansku čestitku zadarskih svećenika bl. Stepincu.
Naime, 21. lipnja je spomendan sv. Alojzije Gonzage, ujedno i imendan blaženog Stepinca. To je bio jedini dan kad su komunističke vlasti dopustile obitelji bl. Alojzija da ga pohodi u zatočeništvu i da svoj imendan obilježi zajedničkim blagovanjem i susretom sa svojom braćom i sestrama.
Svećenike je na dolasku u Krašić dočekao krašićki župnik vlč. Ivan Vučak, rekavši da ih pozdravlja „radosna srca“. „Veseli me što ste došli u Krašić baš na imendan bl. Alojzija Stepinca. Naime, prije, dok je u Krašiću djelovao župnik Josip Vraneković, uvijek je na taj dan, spomendan sv. Alojzija Gonzage, 21. lipnja, u Krašiću bilo slavlje prve svete pričesti. Drago mi je što ste se nadbiskup i vi, svećenici, došli napojiti svetošću blaženog Alojzija Stepinca“ rekao je vlč. Vučak u dobrodošlici zadarskom prezbiteriju.
Župnik Vučak podsjetio je da se ove 2023. godine slavi trostruka, velika obljetnica bl. Alojzija Stepinca. Naime, 12. siječnja 2023. proslavljeno je 70 godina kako je papa Pio XII. kreirao Alojzija Stepinca kardinalom svete Rimske Crkve. U svibnju 2023. proslavljena je jubilarna godišnjica 125. rođendana Alojzija Stepinca. Tom prigodom prisjetili su se kako su ispred crkve u Krašiću Stepinčev kip blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i mladi nadbiskup Josip Bozanić te su najavili dolazak pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku i proglašenje Stepinca blaženikom. Sada se Krašić priprema proslaviti veliku jubilarnu obljetnicu, 25 godina od proglašenja blaženim Stepinca, što je bilo 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.
Nakon pozdravne riječi vlč. Vučaka, svećenici su u krašićkoj crkvi Presvetog Trojstva izmolili Deveti čas, a nagovor je održao mons. dr. Juraj Batelja, postulator za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca i začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije.
„Braćo svećenici! Došli ste na posljednju postaju Stepinčeva križnog puta. Ovdje mu se zanijekalo pravo na vršenje službe povezane s biskupskim redom, ovdje je bio ponižavan zbog vjernosti Bogu, Katoličkoj Crkvi, rimskom Prvosvećeniku i svome hrvatskom narodu. Nije zdvajao: „Ako [radi vjere] treba trpjeti, trpjet ćemo! Ako treba ići u zatvor, idemo! Ako pod mač, i tamo idemo uz milost Božju! Ako na križ, neka nas razapinju. Ako u smrt, rado umrijeti, ali Sotoni popustiti ne! Kad bismo izdali Crkvu Božju za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj za izdaju Crkve Božje – to bi bila sablazan, koja se, ne samo lako ne bi zaboravila, nego nikada. Radije umrijeti, nego izdati Crkvu svetu, Božju. Da smo htjeli izdati Crkvu, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali odlikovanja. Mene je tješila Isusova riječ: ‘Što bi vrijedilo sav svijet zadobiti, a dušu svoju upropastiti’“ citirao je hrabre Stepinčeve riječi dr. Batelja, napomenuvši da je jedan crkveni prelat za crkvu i kuću u Krašiću rekao da su „vrata nebeska, vrata u nebo bl. Alojzija Stepinca“.
Stepinac je iz svoje rodne župe Krašić „krenuo prema svećeništvu i privremeno odustao od svećeništva“ rekao je dr. Batelja, citirajući Stepinčev razlog privremenog odustajanja od svećeništva. „Gledao sam ovdje u blizini nekoliko žalosnih primjera svećeničkog života. Bojao sam se, zato, da ne bih kojom nesrećom krenuo njihovim putem. Odlučio sam: ‘Radije ne biti svećenik’“ rekao je Stepinac, često ponavljajući: „Bolje ne biti svećenik, nego sablažnjavati!“.
„Čestitajući mu imendan, molimo njegov zagovor da se i nama otvore vrata nebeska. Božja riječ jamči da su to vrata ljubavi, s osobitim naglaskom na svećeničkoj ljubavi i zahvalnosti“ rekao je dr. Batelja.
„Velika je moć majčine molitve i blagoslova!“
Stepinčevo svećeništvo je plod molitava i postova njegove majke Barbare, istaknuo je postulator Batelja.
Stepinčeva majka Barbara najprije je 32 godine molila i postila da Alojzije postane svećenik, a onda je nastavila moliti da bude „dobar svećenik“. „Zbog te žrtve majke, Bog dade da bude nadbiskup koadjutor, nadbiskup ordinarij, metropolit, predsjednik BK, kardinal, blaženik i mučenik. Zahvalno je rekao: „Velika je moć majčine molitve i blagoslova!“ poručio je dr. Batelja.
Ljudi koje je susretao radovali su se Stepinčevom oduševljenju za svećeničku službu. „A on je želio biti dobar, svet i velikodušan svećenik, shvaćajući da su samo „dobri svećenici kao tople sunčane zrake, što ih dobri Bog šalje na zemlju, da duše prosvjetljuju, griju i vode do života vječnoga“. On se nije samo radovao tolikom daru što mu ga je Isus darovao u svećeničkom redu, nego mu je trajno za njega zahvaljivao“ rekao je dr. Batelja.
U pismu jednom mladomisniku 1957., Stepinac piše: „Dostojno je i pravedno zahvaljivati za golemi dar svećeništva. Ne zato, što Vas [svemogući i dobri Bog] stavlja iznad careva i kraljeva po časti, iznad svih armija svijeta po moći, nego što u nijednom zvanju ne možete tako proslaviti Boga i koristiti besmrtnim dušama kao u svećeničkom zvanju“.
Uz kerigmu, slavljenje euharistije za Stepinca bila je prvotna svećenikova radost, rekao je propovjednik, citirajući Stepinca: „Ako se može naći raj na zemlji, naći će ga svećenik u Svetoj misi“.
Na euharistijskom kongresu u Samoboru 13. lipnja 1938. Stepinac je rekao: „Isus u svetoj Euharistiji naša je najjača obrana, Isus u sv. Euharistiji naša je nesavladiva snaga, naša utjeha i radost u nevoljama života“.
Kada je liječnik Stepincu 29. ožujka 1957. predložio da zbog psihičkog opuštanja kupi televizor, bl. Alojzije je rekao: „Imam Isusa u tabernakulu! Što mi još onda ovdje treba!“. U Katehetskim propovijedima je rekao: „Imati i držati se dragoga Isusa, kako onda sve biva lako!“.
Jedan od Stepinčevih ministranata, sveučilišni profesor isusovac Ivan Fuček, svojevremeno je svjedočio: „Svaki put me se duboko dojmilo i uzdizalo me kako je on pobožno slavio Svetu Misu. Mislio sam da je on posve svet čovjek kad posjeduje takvu snažnu vjeru u Euharistiju. Njemu zahvaljujem svoje svećeničko zvanje. On bijaše za mene ideal svećeništva. Bio sam njegov ministrant i želio sam ostvariti iste svećeničke ideale koji su u njegovoj osobi bili tako rječiti i privlačni“.
„Stepinac je nadasve molitelj, ponajprije je čovjek molitve. Bio je svjestan da je čovjek bez molitve kao slijepac bez vodiča i kao vojnik bez oružja. Kršćanin koji ne moli sliči ribi koja, kad se nađe izvan vode, ugiba. Naposljetku, sve što čovjek ne može postići radom svojih ruku, to može zadobiti rukama sklopljenima na molitvu“ rekao je dr. Batelja.
„Svećeničko poslanje za nadbiskupa Stepinca je nastavljanje Kristovog poslanja. U nagovoru zagrebačkim katehetama 7. prosinca 1941. ustvrdio je: „Pogledajte kako se ljudi otimaju za razne časne položaje i službe na zemlji, makar je svakome od njih jasno, da smrću prestaju sve njihove časti i odlikovanja!. Nije li upravo tajna zla da ljudi bježe i otimaju se (od svećeništva), makar znaju, da ‘Bogu služiti znači kraljevati’. Stoga, rad za Boga naša je najveća čast, rad za Boga naša je prva dužnost! Naša najveća ambicija mora biti da u svemu postanemo slični Kristu. A nije li Krist ostavio jedinstveni primjer neumornog rada svima svojim slugama? On svojim primjerom naš rad oplemenjuje i posvećuje. Rekao je: ‘Primjer sam vam dao, da i vi tako činite (Iv 13,15)’. Nastavio je svoj neumorni rad propovijedanjem evanđelja, da zadnju propovijed održi na križu, kad je umirao“ citirao je Stepinca dr. Batelja.
„Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati“
Nadbiskup Stepinac svećenike je doživljavao kao istinske suradnike i rado se s njima savjetovao. „Upravo zbog toga otvorenog i očinskog odnosa prema svom svećenstvu, mogao je poticati pravo zajedništvo u odnosima i svećeničko jedinstvo. Za rijetko koji drugi vid svoje službe imao je toliku brigu, koliko je pokazao u nastojanjima da spasi i očituje svećeničko jedinstvo“ poručio je dr. Batelja. Stepinac je isticao potrebu i važnost toga jedinstva da učvrsti bratske odnose među njima i da se uspješnije suprotstavi napadima neprijatelja Crkve, „koji su lakše mogli upropastiti Crkvu razarajući jedinstvo među svećenicima. Stoga su značajne njegove riječi svećenicima: ‘Držimo zajedno!’ i ‘Učvrstimo naše svećeničke redove!’. ‘Ako ikada, onda je danas potrebno da svećenici budu jednoga srca i jedne duše, i da neprestano rade na svom usavršavanju’“ podsjetio je na Stepinčeve riječi dr. Batelja.
Svećenik Stepinac može biti uzor žive vjere i vjernosti u svetom pozivu, istaknuo je dr. Batelja, poručivši: „U Boga je živo vjerovao, neprijatelja Božjih nije se bojao, u kušnjama nije zdvajao, lažne kompromise nije pravio, svjetovnim vlastima nije se dodvoravao“.
Pred ponudama komunističke vlasti da popusti u svom stavu i da surađuje s bezbožnim vlastima, Stepinac je u Krašiću 2. siječnja 1952. rekao: „Znam da ne bi puno trebalo… samo malo kimnuti glavom. Oni bi se zadovoljili i pustili me. A što onda? Trijumfirali bi. Pred stranim bi se svijetom oprali, a ja bih bio u Zagrebu potpuno onemogućen u radu. No, što je još najvažnije: Što bi meni govorila moja savjest, kako bi bolno bilo Svetom Ocu, kad bih na neki način izdao Božju stvar? A ovako? Prošlo je tih pet godina – oni su popustili! Kako bude dalje, u rukama je Božjim, a nama nema druge nego trpjeti i moliti. Tako je volja Božja. Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati“.
Od bl. Alojzija, kao i od svih Božjih ljudi, tražilo se odreknuće od vjernosti Bogu, rekao je dr. Batelja. Pritom je podsjetio na zadarskog svećenika Ivana Tičića, (11. svibnja 1908. – 26. lipnja 1943.) koji je ubijen u 35. godini života. „Nad jamom koju si je sam morao iskopati, rekoše mu: ‘Odreci se Boga i bit ćeš slobodan!’. Mučenik je to odbio i slavno za Boga umro. Progonitelji Boga, rugajući mu se, tražili su da pokaže jezik kako bi ga mogli pričestiti. Budući da to nije učinio, nasilno su mu otvorili usta i odsjekli mu jezik“ podsjetio je dr. Batelja.
U Drugom svjetskom ratu i poraću partizani i komunisti ubili su više od 600 svećenika Crkve u Hrvata. Među njima je 15 svećenika iz Zadarske i 62 iz Zagrebačke nadbiskupije, bez bogoslova i sjemeništaraca. U kontekstu spomena žrtve tih svećenika, za čije je duše mons. Batelja potaknuo na molitvu, postulator je istaknuo završne riječi Stepinca koje je rekao na suđenju 3. listopada 1946.: „U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice koje im imputirate. Vi ste učinili pogrešku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikad zaboraviti“.
Čestitka bogoslova Kuharića nadbiskupu Stepincu 1944. godine
U čestitci povodom 10. obljetnice Stepinčevog biskupstva, 3. prosinca 1944., bogoslov Franjo Kuharić opisao je nadbiskupa Stepinca riječima: „Vi ste nam, Preuzvišeni, pokazali ne samo cilj, nego i put, a to je put molitve i pokore. U mnogim smo prigodama vidjeli kako puk kleči pred Presvetim i moli, a predmoli njegov Nadpastir. Često puta smo vidjeli kako Nadbiskup zajedno sa svojim stadom obavlja pobožnost križnog Puta i kako hrli u Marijina svetišta, moleći svetu krunicu. Puk još uvijek rado dolazi pred Božje oltare, samo kada ga ima tko dovesti.
Time ste nas, Preuzvišeni, učili, s kime moramo pojačati svoje prijateljstvo sve do srdačne intimnosti, da budemo i ostanemo jaki. To je euharistijski Isus, Bog i Spasitelj naš, kome jedinome svećenik može priopćiti svoje teškoće, a da ne ode neuslišan. Njemu jedinome može svećenik povjeriti i svoje svećeničke radosti, a da ne budu obeščašćene. Pred Svetohraništem se po Isusovom srcu formira svećeničko srce koje sadrži u sebi puninu svećeničkog života, neslomivu ljubav, poniznost i čistoću“.
Sustavno trovanje Stepinca od strane komunističkih vlasti
Stepinac je svojim životom platio cijenu svećeničke ljubavi. „Prigodom ekshumacije i proučavanja zemnih ostataka kardinala Stepinca u lipnju 1993., ustanovljeno je da je koncentracija olova u njegovim kostima bila 23 puta viša u odnosu na normalne vrijednosti, koncentracija kroma bila je 22 puta viša, antimona 19 puta viša, kadmija 13 puta viša, a koncentracija arsena 4 puta viša u odnosu na normalne vrijednosti. Dakle, sustavna intoksikacija olovom, kromom, antimonom, kadmijem i arsenom, uz osnovnu bolest (polycythaemia rubra vera) vodila je bl. Alojzija do prijevremene smrti.
Činjenica da je Udba zaplijenila i spalila Stepinčevo srce neka nas ražari u svećeničkoj ljubavi i vjernosti jer je Stepinčevo srce, po Isusovom srcu, puno dobrote i ljubavi, a to mržnja i vatra pakla ne mogu uništiti“ poručio je dr. Batelja. To je postulator prikazao i u novoj knjizi o Stepinčevom zbrinjavanju ratne siročadi.
„I mene su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetog Trojstva za izdaju Crkve“
„Svjestan svoje neporočnosti, rekao je 31. srpnja 1952.: „Proglasili su me zločincem. Ali, na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na ‘narodnim sudovima’“. To je 8. rujna 1953. pojasnio: „I mene su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetog Trojstva za izdaju Crkve.“
Umirao je opraštajući svojim progoniteljima. Svećeniku Josipu Đuranu, upravitelju župe u Svetoj Jani kojega je tajna policija također progonila, bl. Alojzije je 12. rujna 1953. napisao ohrabrenje: „U najtežoj muci molio je Isus za svoje krvnike i one koji su Mu se rugali: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!’ (Lk 23, 34.). Mi ne bismo bili dostojni učenici našeg Učitelja kad Ga ne bismo nasljedovali i u ljubavi prema neprijateljima. Njima je vodič i lozinka mržnja. Nama mora biti ljubav koja ostaje i preko groba, kad nema više mjesta vjeri ni ufanju, jer ćemo biti u posjedu Onoga koga sada vjerom i ufanjem tražimo““ citirao je misli kreposnog Stepinca mons. Batelja.
Postulator Batelja priprema objavu svih pisama koje je Stepinac napisao u Krašiću. Ima ih više od tisuću, a u 350 pisama izričito je zapisao zapovijed ljubavi i prema neprijateljima.
Župniku Vinku Komeričkom Stepinac je 6. ožujka 1956. napisao: „Htio bih tek na koncu, da i Tebi i svoj ostaloj braći svećenicima stavim ponovo na srce, da i u ovim našim jadima ne zaboravimo nikada ljubavi prema našim krvnim neprijateljima, već rado molimo, kako nas uči Crkva u molitvi pro inimicis [za neprijatelje]“.
U strašnoj komunističkoj žetvi smrti, Alojzije se pojavio kao jasno svjetlo istine i opomena čiste savjesti. Kao mučenički pobjednik svjedoči kako će „sve nevolje proći, ali Bog naš ostaje“. Stepinac Kristovim duhom radosti tješi progonjene i neutješene, često i lažno oklevetane svećenike, jer „će se osjećati sretnima oni koji su Kristu u tom nadljudskom hrvanju s Božjim neprijateljima ostali vjerni“. Želim svima nama takvu vjernost i ljubav za Boga, za Crkvu i hrvatski narod“ poručio je svećenicima dr. Batelja.
Mons. Batelja podsjetio je da je kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije više godina djelovao i u Zadarskoj nadbiskupiji. Prisjetio se zadarskih nadbiskupa i pokojnih svećenika, „a zajedno sa mnom molili su za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca te Božjeg naroda s kojim sam nakon rana prouzročenih ‘Zadarskim slučajem’ molio za svećenički podmladak, za vjernost zaređenih i Bogu posvećenih osoba te u Domovinskom ratu strepio za opstanak katolika i Hrvata u drevnoj i slavnoj Zadarskoj nadbiskupiji“ rekao je dr. Batelja.
Nadbiskup Zgrablić zahvalio je vlč. Vučaku na srdačnom gostoprimstvu i mons. Batelji „na poticajnim riječima nadahnutima životom, primjerom i riječima bl. Alojzija Stepinca“.
Nakon nagovora, svećenici su izmolili Molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Potom su se uputili u razgledavanje Spomen doma bl. Alojzija Stepinca, što je prostor starog župnog doma. Spomen dom bl. Alojzija Stepinca potpuno je obnovljen a 3. listopada 2021., na 23. obljetnicu Stepinčeve beatifikacije, ponovno je otvoren za sve hodočasnike.
Prije obilaska Spomen doma, vlč. Vučak upoznao je svećenike kako to zdanje izgleda. Na prvom katu nalazi se Stepinčeva radna soba, maleni radni stol na kojemu je Stepinac pisao pisma. Tu je i krletka gdje je imao kanarince, a iza toga stola nalazi se mali oltar gdje je slavio svetu misu kad je bio teško bolestan. Stepinac je imao trombozu i bolovao od policitemije.
U spavaćoj sobi nalazi se krevet na kojem je Stepinac preminuo 10. veljače 1960., a iznad kreveta je slika Marije pomoćnice. U Spomen domu nalazi se i soba župnika Josipa Vranekovića na čijem je zidu prikaz velikog rodoslovnog stabla bl. Alojzija Stepinca, cijele njegove obitelji. Iz te sobe ide se u sobu gdje su živjele časne sestre. Stepinac je doveo Služavke Malog Isusa u Krašić prije 80 godina. Pet redovnica živjelo je u župnoj kući, sa župnikom Vranekovićem i Alojzijem Stepincem.
U prizemlju spomen doma nalazi se Biblioteka u kojoj su uglavnom knjige Postulature bl. Alojzija Stepinca koje je priredio postulator mons. Juraj Batelja.
U Krašiću je postavljena i bista majke barbare bl. Alojzija, i u cvijeću biskupski grb bl. Stepinca, sa znakovima slova Alfa i Omega, što je ujedno i grb Zagrebačke nadbiskupije.
Ines Grbić
