U okviru 20. Festivala znanosti 2023. koji je održan na Sveučilištu u Zadru od 24. do 29. travnja, dr. sc. don Damir Šehić s Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru organizirao je 28. travnja panel-raspravu u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru.
Sudionici panel-rasprave o temi Transhumanizam – tehnološki superčovjek, evolucijska nužnost ili društveni posrtaj? bili su doc. dr. sc. Ante Čartolovni s Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Krešimir Mišak, autor knjige Smrt transhumanizmu, sloboda narodu. Moderator i sudionik dr. sc. Damir Šehić uveo je u raspravu svojim izlaganjem koji je govorio o transhumanizmu iz perspektive moralne teologije i bioetike.
Trojica predavača razmatrali su sljedeća pitanja: Može li se duša izostaviti i materijalizirati, pripisujući čovjekovu duhovnu dimenziju funkcijama svijesti, odnosno ljudskom mozgu? Je li restrukturiranje čovjekovog duha i svijesti ovladavanjem sposobnostima mozga i kognitivnih funkcija, zapravo transhumanistička kreacija koja nudi spasonosnu spoznaju nekog oblika besmrtnosti i je li ona nužnost evolucijskog napretka i razvoja ljudske vrste? Ili se radi o dualističkom konceptu utemeljenom na materijalističko-redukcionističkoj viziji čovjeka koji odbacuje jedinstvo čovjekovog duha i tijela. Je li transhumanistički superčovjek produkt evoluiranih bioloških sposobnosti Homo fabera ili nedosegnuta čovjekova čežnja za besmrtnošću kojoj nije dovoljno biti Božji suradnik – Homo co-creator?
Na početku izlaganja dr. Šehić u središte promišljanja stavio je čovjeka koji je subjekt i cilj svih događanja. „Čovjek kao svjesno, inteligentno i kreativno biće koje nadilazi sve oko sebe, gospodari i upravlja svijetom oko sebe. Kršćanska antropologija u svjetlu biblijske Objave promatra čovjeka kao sliku Božju (Post 1, 26), što predstavlja ključni pojam u kršćanskom razumijevanju čovjeka, jer je njegov misterij neodvojiv od misterija Boga. Teološka antropologija koja čovjeka drži krunom stvaranja, gospodarom i čuvarem stvorenog svijeta (Post 1, 28 – 29), potiče čovjekovo sustvarateljsko djelo po kojemu nastavlja Božje djelo stvaranja prokreacijom i ispunjavanjem zadaće odgovornog čuvanja i održavanja života na zemlji“ rekao je dr. Šehić.
Izlagač je naglasio da čovjekova svijest o vlastitoj manjkavosti, prvenstveno onoj biološkoj, potiče „ na potragu za određenim rješenjem, nadoknadom ili od-terećenjem. Pojam poboljšanja čovjeka (human enhancement) predstavlja novu paradigmu u vidu čovjekovog unaprjeđenja. Novo ‚biotehničko stoljeće‘ uvodi nas u nove mogućnosti razvoja u spajanju genske i računalne evolucije, a time i u gospodarsku eru komercijalne uporabe brojnih biotehnoloških znanstvenih otkrića. Tehno-znanstvena revolucija modificira dosadašnje mogućnosti biologije te implicira buduću promjenu paradigme u shvaćanju spolnosti, razmnožavanja i rađanja te potrebu etičke refleksije. Novost transhumanističke antropologije očituje se u činjenici da ono što je do jučer bila nužnost prirode, već danas postaje izbor. Ostati ‚prirodan čovjek‘ postaje izbor koji se donosi već u odlukama o ishrani i vrsti hrane koju konzumira, prokreaciji u kojoj može birati genetičke postavke djeteta, genetici, farmakologiji i medicini u kojima bira kakva poboljšanja želi i sl.“ rekao je predavač.
Promišljajući o novoj paradigmi koja obuhvaća čovjeka u posthumanom razdoblju, don Damir je zaključio da se čovjek koji prihvati paradigmu posthumanog bića nalazi „pred izazovom da konačno eliminira neželjena stanja bolesti i uspori starenje, što mu pružaju najnovija istraživanja molekularne nanotehnologije i neurofarmakologije koji imaju za cilj omogućiti kontrolu nad biokemijskim procesima u našem tijelu te kontrolu nepoželjnih emocionalnih stanja.
Čovjek se, više nego ikad do sada, nalazi u napetom i neizvjesnom procjepu između tehnokratsko-transhumanističkog poboljšanja i vlastitog dostojanstva. Iako ne odbacuje ono horizontalno te sam sudjeluje u napretku i razvoju, trajno je upućen prema izvoru svog iskonskog identiteta, prema Bogu“ poričio je dr. Šehić.
Čovjekova ideja o popravku pale naravi – Homo creatora
„Prvi čovjek u liku Adama kao singularnog bića, ali u kojem je na neki način inkorporiran sav ljudski rod, nakon što se našao u središtu drame grijeha koji ga konačno i fizički udaljuje iz Edena (Post 3, 23 – 24), donositelj je stvarnosti vlastitog prijestupa i novonastalog palog stanja. U toj napetosti prvi čovjek u prijestupu gubi prvotni status kojeg je imao pred Bogom, narušavajući pritom sve svoje relacije, prema sebi, Bogu i drugome. Od tog trenutka čovjek baštini ideju o popravku vlastite pale naravi. Izlazak iz svakom čovjeku bliskog stanja patnje, boli i prolaznosti živi otkako je čovjek pao, i svakoj je kulturi i civilizaciji poznata težnja za izgubljenim rajem, a svakom čovjeku opipljiva težnja za potpunim ispunjenjem koje ne uspijeva dohvatiti nikakvim zemaljskim nadomjestcima. Stanje ograničenosti, ranjivosti i patnje u svijesti svega navedenog, od tog trenutka čovjek želi nadići. Ta ideja o popravku pale naravi i smrtnosti kroz poboljšanje čovjeka predstavlja desiderium novum et vetus.“
Zaustavljajući se na čovjekovom odabiru, dr. Šehić naglasio je da „od tada čovjekova želja za nadilaženjem postavlja pitanja: U kojoj je mjeri nesavršena, grešna i ograničena narav inherentno čovjekova? Može li se ona nadići i kao takva biti čovječna? U kojoj mjeri čovjekovo propadljivo, podložno starenju i smrtno tijelo mora biti kao zadano i može li se ono poboljšati, transhumanirati? Može li se transhumanizam u ideji popravka ograničene i kvarne ljudske prirode ostvariti nastavak Božje kreacije čovjeka i suradnju u djelu stvaranja? Je li poboljšanje čovjeka, stvaranje novog superčovjeka prirodni evolucijski tijek razvoja? Može li transhumanističko poboljšanje čovjeka otkriti Homo creatora u punini?“.
Materijalističko-redukcionistički temelji transhumanizma
Govoreći o temeljnim postavkama i točki promatranja transhumanizma, dr. Šehić naglasio je da „naslonjen na mehanicistički i materijalistički svijet empirizma i racionalizma, evolucionistički svjetonazor potpuno izbacuje čovjeka iz središta stvorenog svijeta te ga darvinistički promatra kao puku slučajnost evolutivnog procesa. Genetskom mutacijom i prirodnom selekcijom, nesavršenom čovjeku takva antropologija želi nadograditi mogućnosti i nadomjestiti nedostatke znanstveno-tehnološkim dostignućima. Takav redukcionizam otvara samo nove pristupe instrumentalističkoj antropološkoj viziji čovjeka, artikuliranoj osobito kroz postmodernu tehnokratsku paradigmu.“
Predavač je istaknuo da je tehnokratska paradigma nastala u mentalitetu postmodernog čovjeka, te da zasljepljuje metafizičku vrijednost stvari i otežava čovjekovu potragu za istinom. Smatra da je njezina redukcionistička perspektiva utemeljena na pogrešnoj antropologiji i čini temeljni promašaj, jer ne shvaća bit čovjeka i stvarnosti.
„Globalizaciju ‚jednodimenzionalne paradigme‘ koja se zadovoljava površnim razumijevanjem objektivnog, zanemaruje stvarnost pred sobom. Redukcionistička perspektiva tehnokratske paradigme izdiže subjekt i njegovu kontrolu nad objektom, što dovodi do distrofije svih dimenzija ljudskog života i društva. Metafizičko sljepilo tehnokratskog pristupa onemogućuje čovjekovo ispravno samopoimanje, te objektivizirajući sve oko sebe na razinu instrumenta, i sam postaje objektom takve paradigme. Transhumanizam tako, nudeći čovjeku prijelaz onkraj humanoga, transhumaniranog čovjeka nužno dehumanizira. Kreativni proces transhumanizma koji zamagljuje i pomiče granice i u sferi postmodernih artističkih ideologija donosi kontradiktornu kombinaciju kreativnog, destruktivnog i samodestruktivnog procesa“, istaknuo je predavač.
Transhumanistički superčovjek – evolucijska nužnost (Homo co-creator)
Don Damir je postavio pitanje može li se transhumanistički poboljšani superčovjek shvatiti kao evolucijska nužnost, kao prirodna nadgradnja čovjeka koji je selekcijom dobrih gena i kognitivnim moćima preživljavanja popravio i nadgradio vlastito čovještvo.
Istaknuo je da je „kršćansku misao zaokupljala ideja čovjeka kao stvorenog sukreatora, koji kreativnost kao konstitutivni element vlastitog bića pretvara u izvor kreativnog djelovanja u svijetu, pa i pogledu razvoja tehnologije za postizanje određenih ciljeva i poboljšanja ljudskog stanja te u pogledu kreativnosti same. Koncept stvorenog sukreatora Homo co-creator pokušao je interpretirati čovjekovo djelovanje u svijetu, koje bi moglo prilagoditi agresivnog tehnološkog operatora Homo fabera.“
Transhumanistička dekonstrukcija čovjeka kao društveni posrtaj
Dr. Šehić istaknuo je da „transhumanistička antropologija lišava čovjeka transcendentalne dimenzije i reducira na materijalističko instrumentalističku dimenziju slučajnog bića. Čovjek, dakle, sudjelujući u transhumanističkoj kreaciji, sudjeluje u transformaciji vlastite ljudske naravi pod izlikom nadilaženja nekih ljudskih granica.
Human enhancement i uplifting kao poboljšanje ljudske osobe primarno se odnose na poboljšanje fizičkih i intelektualnih sposobnosti kroz hibridizaciju sa strojem putem materijalne ekstenzije. Potom transhumanistička antropologija zaziva nestanak tijela u shvaćanju čovjeka, pošto nestane potreba za fizičko-materijalnim postojanjem jer je postojanje prebačeno u svijet informacija uma. Takav posthumanistički scenarij prelazi u antihumanistički. Nadilaženje tijela, pritom, smatra se oslobođenje od tijela. Novi čovjek ili postbiološko biće time može eliminirati biološke nužnosti starenja i smrti, boli i patnje, reustrojiti osjetila, pamćenja i inteligenciju, no istim će prestati biti ljudsko biće. Upravo to čini granicu koju prelazeći, čovjek iz Homo Imago Dei postaje Homo Creator, ali ne u smislu Božjeg čovjeka –Homo Dei, nego čovjeka boga, Homo Deusa. Posthumanizam ovdje ima svoje ostvarenje u dualističkom konceptu, što je distinktivni element u odnosu na antihumanizam koji u potpunosti zaziva ‚smrt čovjeka‘.“
Dr. Šehić u zaključnom dijelu svog izlaganja postavio je pitanje ‘Može li se prepoznati crvena nit?’. “Možda je presmjelo zaključiti, ali na pozornici se odvija rat protiv čovjeka koji poprima globalne razmjere i za cilj ima globalizirati i uniformirati ljudsku vrstu i staviti je pod jedan ideološki nazivnik. Jedna vlada, jedan religiozni univerzalni pacifistički model, globalna kontrola, univerzalna etika itd. Na raju postavlja pitanje, hoće li u tom traženju i progresvinom dehumaniziranju nestati čovjek” zaključio je dr. Šehić.
Damir Šehić
