Duhovna obnova za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu održana je u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru od petka navečer, 28. travnja do subotnjeg popodneva, 29. travnja.
Susret je na tako organizirani način održan prvi put u Zadru a predvodio ga je don Ante Dražina, povjerenik za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije i rektor Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.
Nakon početnog upoznavanja, susret je počeo molitvom Himna Duhu Svetomu, kako i dolikuje duhovnoj stvarnosti, a potom sudjelovanjem na misnom slavlju u sjemenišnoj kapeli. Prije molitve i povečerja u kapeli, don Ante je održao prvi od tri nagovora, u kojem je potaknuo sudionike da najprije razmišljaju o (potrebi) zahvalnosti.
„Da bi mogao upoznati sebe, čovjek najprije mora upoznati I prepoznati djelovanje drugoga u svom životu. Kad smo otvoreni za druge u svom životu, upoznajemo sebe. Kada čovjek prepozna djelovanje drugoga, a osobito kad prepozna djelovanje Boga, tada vidi svoju malenost, nesavršenost i to onda rađa zahvalnošću. Kada je čovjek zahvalan, onda je i ponizan, a to Bog najviše traži od nas – da smo svjesni milosti koji nam daje svakoga dana“ rekao je don Ante, istaknuvši da „ne moramo biti dionici velikih stvari, nego svjesni malih, svakodnevnih stvari koje nam Bog daruje u životu. Jer puno malih stvari čini nešto veliko“. Zahvalnost je važna i jer svako drugo djelovanje proizlazi iz zahvalnosti, pa i svijest o vlastitoj grešnosti, svijest o milostima koje smo primili, kao i poslanje u koje nas Bog šalje.
Drugog dana susreta, nakon jutarnje molitve u kapeli, don Ante je održao drugi prigodni nagovor, a potom pokorničko bogoslužje i mogućnost za ispovijed. Nakon podnevnog misnog slavlja, u subotnje poslijepodne održan je treći nagovor, a potom su izmolili krunicu Božjeg milosrđa.
U razmišljanju o svom pozivu treba poći od iskustva vjere I poziva upućenog ljudima koji su bili prije nas, rekao je don Ante. „Sveto pismo je jedno od najljepših mjesta gdje možemo govoriti o iskustvu Boga koji djeluje u ljudskom životu i njegovom pozivu onima koje je izabrao. Jedno od najljepših primjera poziva u Starom zavjetu je poziv Mojsija“ istaknuo je povjerenik Dražina, opisavši okolnosti razvoja toga poziva te Mojsijevih reakcija i odaziva.
Poziv Mojsiju dogodio se u pustinji. „Pustinja je i u teološkom smislu mjesto odgoja vjere, potrebe ovisnosti i bezrezervnog pouzdanja u Onoga koji daje život. Bog se na svetom brdu Horebu objavljuje u vatri. Nije slučajno da se Bog objavljuje upravo u vatri, jer vatra ga može najbolje upisati.
Vatru nitko ne može omeđiti dok traje, neuhvatljiva je. Ali, vatra i održava život, daje toplinu i svjetlost. Pomoću vatre kuhamo, da se možemo hraniti. Dakle, vatra nam daje sigurnost, pogotovo u pustinjskom području. Te karakteristike najbolje opisuju Boga. Bog se upravo u takvom obliku objavljuje Mojsiju“ rekao je don Ante.
Dražina je istaknuo da u razvoju zvanja inicijativa uvijek kreće od Boga. „Bog vidi situaciju svoga naroda, a onda želi svoj pogled usmjeriti na Mojsija i želi da i on vidi istu viziju. Bog želi svoju volju prenijeti na Mojsija. Božja inicijativa nije započela u trenutku kad se Bog objavio Mojsiju, nego počela je već na početku njegovog života. Mojsije je bio spašen, a sada treba spasiti svoj narod“ naglasio je don Ante, istaknuvši da je Božje djelovanje prisutno za vrijeme cijelog Mojsijevog života.
„Čovjek ne vidi nutrinu, nego vidi samo ono što je izvana. Zato i Bog ne može biti viđen. Tako i kada pogledamo čovjeka, mi vidimo njegovo tijelo, ne vidimo u njega kao osobu. Ali, Bog se daje slušati osobi i zato Bog razgovara s Mojsijem. Po razgovoru i slušanju možemo upoznati osobu u njenom iskustvu i njenoj osobnosti“ rekao je don Ante, istaknuvši da iskustvo slušanja poštuje misterij druge osobe. Između dva subjekta otvara se komunikacija, bez ograničavanja drugoga da se izrazi. Mojsije ne može vidjeti Boga, ali može ga slušati, može se otvoriti njegovoj riječi i prihvatiti misterij.
Prva reakcija Mojsija na Božji poziv je njegovo odbijanje. „Mojsije tri puta pronalazi različite razloge zašto on nije dostojan i zašto nije na razini poslanja za koje ga Bog šalje. To je uvijek prisutno u svakom pozivu – ne osjećamo se dostojni Božje blizine i njegovog poslanja. Međutim, Bog uvijek u svom pozivu bira osobe koje nisu savršene“ rekao je don Ante, istaknuvši da najbolje i najljepše pripada Bogu. U žrtvama Bogu daju se prvine, ono najljepše i najbolje, jer to pripada Bogu.
Međutim, kada govorimo o pozivu, Bog bira naizgled ‘slabije’, ali samo stoga „kako bi Bog pokazao svoju milost, svoju veličinu i svoju snagu, jer upravo s Bogom te osobe postaju jake, s Bogom ti ljudi postaju veliki“ naglasio je don Ante.
„Nakon Božjeg uvjeravanja, Mojsije traži potvrdu i želi saznati Božje ime, ne toliko zbog faraona, nego zbog sebe. Želi biti siguran da je to uistinu Božji poziv, želi biti siguran da je to pravi Bog, koji ga zove. Za tu potvrdu traži njegovo ime.
Međutim, Bog nikada ne daje svoje ime, jer dati nekome svoje ime u semitskoj kulturi značilo bi da ga taj može posjedovati. A Bog se ne da posjedovati. Zato mu daje ime koje ustvari i nije ime. Jahve znači Ja sam koji jesam ili, još bolje – Ja sam koji sam bio, koji ću biti. Bog je prije nas, Bog je onaj koji je s nama i koji će biti poslije nas“ poručio je don Ante.
U tom kontekstu, istaknuo je da je najvažnije to što Bog poslije potvrđuje Mojsiju, da je on onaj koji će biti s nama. „Bog ni u jednom trenutku nije rekao da će odstraniti naše mane, nego će nam pomoći da s njima hodimo dalje“ ohrabrio je povjerenik Dražina.
U svom trećem nagovoru, don Ante je potaknuo na razmišljanje o vlastitom poslanju. „Svatko od nas pozvan je na nešto i upravo je to ono što osoba želi prepoznati u svom životu, kako bi život osobe bio ispunjen. Međutim, pronaći poslanje u koje nas Bog šalje nekada nije jednostavno“ rekao je don Ante, istaknuvši da se u tom kontekstu događaju dva ekstremna razmišljanja.
„Netko može misliti da Bog ima nacrt za svakoga od nas i da je naš životni put otkrivanje toga nacrta, da mi nemamo s tim nikakve veze. Nego, mora biti onako kako je već određeno u Božjem planu. S druge strane, možemo misliti da je Božji poziv svima jednako upućen; da smo svi pozvani za darove u službi drugima“ rekao je don Ante, istaknuvši da je „pravi put srednji put gdje možemo prepoznati Boga kao aktivnog, djelotvornog i nadasve osobnog u životu svakoga od nas.
Bog djeluje izravno s nama kroz naše osjećaje, emocije, čežnje. Zato je potrebno da prepoznamo dolazi li sve što osjećamo od Boga ili od nečega drugoga. Kao i u slučaju Mojsija, svatko na početku upućivanja Božjeg poziva osjeća strahopoštovanje, strah, nesigurnost i sumnju. Međutim, ako se trudimo slušati i velikodušno, otvoreno odgovoriti, konačno otkrivamo Božji plan u svom životu. Kako vrijeme prolazi, to biva sve jasnije i dolazimo do osjećaja mira, radosti i jasnoće. Zato je potrebno da ostanemo u kontaktu s Bogom po molitvi, sakramentima i zahvalnosti. Ako dovoljno slušamo, ukoliko se otvorimo Božjem govoru, naći ćemo svoj put“ poručio je povjerenik Dražina.
Susret svojim sadržajem te po pozitivnim i zahvalnim reakcijama sudjelovanja nekoliko mladića i djevojaka, a neki su bili spriječeni doći zbog obaveza, u duhovnom smislu predstavlja posijano sjeme za razvoj zvanja tih osoba kojima će rektor Dražina, ukoliko to zatrebaju, biti na raspolaganju u njihovom promišljanju potencijalnog daljnjeg razvoja zvanja.
Njihov odaziv i spremnost izložiti svoja najdublja i intimna razmišljanja o osjećaju da ih Gospodin zove da ga posvećeno slijede u svećeništvu i redovništvu pokazuje i hrabrost tih osoba da uopće progovore o svom razmišljanju o duhovnom pozivu, da to podijele s nadbiskupijskim povjerenikom za zvanja te da se odvaže i za međusobni susret i upoznavanje.
Susret je don Ante doživio plodonosnim, a završio je osobnim razgovorima sudionika s voditeljem Dražinom i ohrabrujućim naznakama za odaziv, potrebnima daljnje molitve, osluškivanja, predanja te individualne i podrške mjesne Crkve. Pri završetku osobnih razgovora s povjerenikom Dražinom, održano je euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom u sjemenišnoj kapeli.
Ines Grbić