Službu Muke Gospodnje na Veliki petak, 7. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, za vrijeme koje je pjevana Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu.
Datum ovogodišnjeg Velikog petka istovjetan je datumu Isusovog Velikog petka kojega je on osobno proživio u Jeruzalemu prije dva tisućljeća. Osobitost te činjenice u tijeku ljudske povijesti istaknuo je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Neki povjesničari kažu da se upravo na ovogodišnji datum Velikog petka, 7. travnja, ali 7. travnja 30. godine, dogodio Isusov Veliki petak, dan Isusove muke i smrti na križu. Od tada, oni koji su Isusovi prijatelji, sve do današnjih dana, okupljaju se i čine spomen čin, memorijal Kristove muke i smrti na križu“ rekao je mons. Zgrablić.
„Isusova muka nije bila jedina koja se dogodila na ovom svijetu. Svakog dana svjedoci smo strahota koje se događaju na raznim bojištima. Možemo se sjetiti i većih tragedija nego što su tragedije tri čovjeka koja su ubijena na križu. Pa zašto se onda u liturgiji i činu na Veliki petak spominjemo upravo Kristove muke i smrti? Što je to toliko u Velikom petku da nas okuplja, privlači? Što za nas znači jedna smrt, Isusa?“ uveo je mons. Zgrablić vjernike u osobno razmatranje, istaknuvši: „Smrt Isusa znači nam puno! Znači nam toliko da je ona sudbonosna za nas jer je u Isusovoj smrti naše spasenje. U Isusovoj muci i smrti nama je darovano nešto veliko i nešto snažno vidimo! A to što vidimo u Isusovoj smrti, na Veliki petak promatramo u tri koraka“ rekao je zadarski nadbiskup.
U tom kontekstu, pojasnio je značenje tri dijela Službe Muke Gospodnje na Veliki petak – to su Služba Riječi, klanjanje križu i sveta pričest.
„Prvi korak je da gledamo što je Bog učinio za nas. Drugi korak je klanjanje križu, kada mi Bogu odgovaramo svojom gestom, svojom molitvom, na ono što je Bog činio za nas. Treći korak je euharistijska služba, kada se mi sjedinjujemo s Kristom kojemu nije bio kraj na križu, u grobu, nego s Kristom koji je uskrsnuo“ naglasio je mons. Zgrablić.
Pojašnjavajući prvi dio liturgije Velikog petka, Službu riječi, nadbiskup je rekao: „Dok slušamo Božju riječ u kojoj duh Božji dopire do nas, dopire do toliko ljudi u povijesti koji su je slušali, čitali, razmišljali, razmatrali Isusovu muku, svoj život usmjeravali prema Muci, govori nam nešto najljepše što nam Bog može progovoriti, nešto najljepše što mi možemo učiniti – a to je da je Bog toliko velik u svojoj ljubavi i dobroti prema nama. Govori nam da Bog toliko ljubi svakoga od nas, bez iznimke, bez obzira jesmo li sveti ili manje sveti ljudi.
Onaj koji je Gospodar života; onaj koji drži sve u svojoj ruci; onaj iz koga sve izvire; onaj koji čini da postojimo, da živimo, mičemo se, jesmo, da hodamo, govorimo; onaj koji nam daje da kuca naše srce, da možemo disati – Taj koji je toliko velik da ga ni opisati ne možemo, veći je od onoga što možemo izreći ili proživjeti, koji je Gospodar vremena i povijesti, svega vidljivoga i nevidljivoga – On je postao jedan od nas, postao je čovjek! Preuzeo je grijeh i prihvatio je posljedice našega grijeha na sebe! Dozvolio je da čovjek koji je mali stvor, digne ruku na svoga Stvoritelja! Umro je na križu samo zato da nam kaže:Moja ljubav prema tebi toliko je velika! Ja, Bog, spreman sam za tebe to učiniti! Toliko si dragocjen u mojim očima! Toliko te ljubim!“ utješio je nadbiskup Zgrablić.
Liturgija Velikog petka ponajprije nam to želi reći, istaknuo je propovjednik.
Liturgija Velikog petka „stavlja nas pred neizmjernu Božju dobrotu i Božju ljubav. Samo sljepoća naše duše, samo tvrdoća našeg srca, može nas zatvoriti pred tolikom ljubavlju koju Bog čini za nas, pred tolikom dobrotom koju nam Bog pokazuje – da Bog ničim ne uvjetuje da nas ljubi! Jedino nas moli i traži da otvorimo naše srce, da kažem: Bože, prihvaćam tvoju ljubav“ potaknuo je mons. Zgrablić. Pritom je ukazao na bitnu činjenicu koja je i osobno iskustvo svakog čovjeka: „Nijedna ljubav nikome se ne može nametnuti! Nikome ne možemo učiniti na silu da on nas ljubi ili da ja nekoga ljubim.
Nego, Bog, jer poštuje našu ljubav, poštuje našu slobodu, Bog nas zove: Ako hoćeš, možeš se otvoriti mojoj ljubavi. Kucam na tvoja vrata, na tvoje srce, na tvoju nutrinu – da dođeš, da mi se otvoriš. Da te mogu ispuniti svojim Duhom, da te ljubav moja nosi kroz tvoje križeve. Da te nosi kroz tvoj život. Da ti moja ljubav bude snaga u tvom životu“ ohrabrio je zadarski nadbiskup.
„Božja ljubav je doista najveća snaga u našem životu. Onda mi prihvaćamo i križ. Ne u smislu da prihvaćamo naše nevolje i poteškoće, naše ljudske slabosti na način da kažemo, ‘Pa to je moj križ. To mi je Bog tako namijenio’.
Bog nama ne želi nikakvo zlo niti nam želi namijeniti neke terete, jer Bog je apsolutna Ljubav. Božja ljubav ne izruguje se našim ljudskim slabostima. Križ nije samo simbol zla. Nego, križ je najprije simbol ljubavi Božje! Bog je toliko spreman za nas učiniti da nam tu ljubav da, da mi onda možemo nositi i križeve koji od Boga ne proizlaze.
Božja ljubav traži da uđe u nas; da u poteškoćama, u grijehu, u nevoljama koje nosimo, da nas ta ljubav ispuni, da ta ljubav bude snaga i našeg života“ poručio je mons. Zgrablić, smatrajući da je to glavni Božji govor i poziv svakom pojedincu na Veliki petak.
Značenje geste klanjanja križu – poljubiti Gospodina
„Nakon Božjeg govora, Bog uvijek čini k nama prvi korak. Bog prvi pristupa k nama. Traži naš odgovor. Drugi naš odgovor u obredu Velikog petka je klanjanje križu“ rekao je nadbiskup i pojasnio što znači klanjati se križu.
„Kada mi nekome kažemo da se moramo pokloniti, idemo se nekome pokloniti, to kod nas ljudi ima neki negativni prizvuk. Ne želimo se nikome klanjati, jer nas to čini poniznima. To nas ponižava. Ali, riječ klanjati se u duhovnosti to ne znači. U Svetom pismu i u originalu ta riječ to ne znači“ istaknuo je mons. Zgrablić.
Latinska riječ ‘adorare’, na hrvatskom ‘klanjati se’, sastoji se od dviju riječi. Dolazi od latinskih riječi ‘ad’ što znači ‘na‘ i ‘or, oris’, što znači ‘usta’. Dakle, doslovno, ‘adorare‘ znači ‘na usta’ – poljubac.
„To znači neku intimu. Klanjati se Bogu znači poljubiti Gospodina, ali i svojom dušom i srcem reći: Gospodine, ja prihvaćam tu tvoju gestu, taj tvoj čin. Ja se otvaram tvojoj ljubavi. Ja prepoznajem tvoju ljubav od koje ja već živim, koja me nosi. Ja želim proširiti moje srce, da tvoje ljubavi još više stane u mene. Zato, mojom dušom i mojim tijelom dolazim pred križ, da ti se poklonim. Da ti iskažem ljubav. Da ti kažem da prihvaćam tvoju ljubav. Da vidim tvoju ljubav koju ti meni daruješ“ potaknuo je mons. Zgrablić.
Naglasio je još jedno važno značenje riječi ‘adorare‘. „Na latinskom, ‘orare‘ znači ‘moliti’. Onda je to duboka molitva. Molitva koja nije izvanjska, nije formalna, nije izgovaranje nekih ispraznih formula koje smo naučili napamet. Nego, to je molitva koja proizlazi iz naše dubine, iz našeg bića, iz našeg uvjerenja blizine Božje; kad se prepoznajemo u Božjoj ljubavi, u Božjem prihvaćanju, u Božjem naumu, da nas on čini dionicima svoje vječne ljubavi. Da se mi tome otvorimo i tome se poklonimo. To je onda naša molitva“ rekao je mons. Zgrablić.
Pojašnjavajući treći čin obreda Velikog petka, euharistijsku službu, nadbiskup je rekao: „Krist je došao jedanput na svijet, ali nikad od njega nije otišao. On je samo promijenio način svoga boravka s nama. Isus nije više s nama na fizički način, kao što je bio kad je bio na ovoj zemlji. Ali, Isus nam je ostavio, ne samo znak, nego svoju živu prisutnost nama u euharistiji. On je i dalje onaj koji se utjelovljuje i ostaje naša hrana na putu našega života – da ne malaksamo na putu križa. Da ne malakšemo u ljubavi. Da se ne umorimo ljubiti i činiti dobro. Zato nam daje euharistiju koja nam pomaže“ ohrabrio je mons. Zgrablić, podsjetivši na misao Sv. Augustina koji kaže: Euharistija čini suprotno od onoga što čini naša hrana. Kada uzimam hranu, hrana postaje moje tkivo. Ono što sam pojeo, to postaje moje tijelo. To se događa s hranom. U euharistiji se događa suprotno. Ja blagujem hranu, ja blagujem Krista, da bih ja postao Krist. Da bi Krist bio u meni.
„Da bi nova stvarnost, Kristovo uskrsnuće koje je Krist donio na ovaj svijet, bila moja stvarnost. Zato Služba Muke Gospodnje na Veliki petak završava svetom pričešću. Jer se Gospodinom hranimo da bismo se sve više i dublje, iskrenom vjerom, sjedinili s Gospodinom, s njegovom ljubavlju; da bismo ovdje počeli svoj život s njim i da bi taj život koji je on učinio novim životom, uskrslim životom na kojem mi participiramo, bio naš život“ poručio je mons. Zgrablić.
Nakon obreda u katedrali sv. Stošije, nadbiskup, svećenici i puk išli su središtem Zadra od katedrale u procesiji s križem kojega je nosio nadbiskup Zgrablić. Za vrijeme procesije, Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom mo Žana Morovića predvodio je pjevanje prijekora Puče moj, Širokom ulicom do crkve sv. Šime, gdje je mons. Zgrablić puku udijelio blagoslov s Križem.
Nadbiskup je poželio da euharistija na Veliki petak, procesija i naš hod za križem ulicama grada bude „izričaj našeg srca, naša molitva. Da idemo s Kristom, da idemo putem Krista, da je Krist naš put i naša istina koju živimo. Isus je naš istinski i pravi naš život – da bismo mogli već sada započeti, a jedanput ući u vrata vječnosti, vječne ljubavi i vječnog zajedništva s Isusom. Neka nam obred i molitva Velikog petka u tome pomogne“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.
Ines Grbić
