Križni put mladih Zadarske nadbiskupije od Vrane do brda Kamenjak održan je u subotu, 18. ožujka pod vodstvom don Ivana Šibalića, studentskog kapelana u Zadru, u organizaciji Povjerenstva za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije.
Tri stotine mladih krenulo je autobusima iz Zadra do 50 km udaljene Vrane, odakle su mladi hodali pješice 12 km putevima vranskog zaleđa do vrha brda Kamenjak u župi sv. Ante Padovanskog u Radošinovcu.
Mladi su molili pobožnost Križnog puta s razmatranjima Tomislava Ivančića stazom Križnog puta dugog oko tri kilometra koji se uzdiže do vrha brda Kamenjak. Uz taj Križni put označeno je 14 postaja na kamenim postoljima s križevima.
Na vrhu brda Kamenjak odakle se pruža panoramski pogled na kornatsko otočje misno slavlje ispred kapelice Svih svetih predvodio je don Ivan Šibalić u zajedništvu s četvoricom svećenika. Pjevanje je predvodio Zbor mladih s Lukom Kotlarom za klavijaturom i Marinom Modrićem za gitarom.
„Nakon tolikoga puta kojega smo prošli, prva misao koja mi se javlja je – gladan sam. Tijelo hoće svoje. Od jutros nismo jeli, hodali smo. I vidite kako čovjek zna prepoznati znakove svoga tijela. Kako tijelo bode – gladan sam. Kad si gladan, znaš što treba učiniti. Kad je gladan, čovjek jede. A kad se čovjek najede, mozak prestane raditi. Sve je dobro. Tijelo je zadovoljno. Tada radi stomak, povuče svu krv. A mozak miruje“ rekao je don Ivan u propovijedi, istaknuvši zašto je vrijeme korizme osobito blagoslovljeno vrijeme.
„Zato što u vrijeme posta, kad čovjek malo manje jede, zapravo je budniji. Čovjek se tada nije uspavao. Nije stao na tome – najeo sam se, želudac mi je pun i sada sve spava, dobro je. Nego, budan si. Tražiš“ rekao je don Ivan, podsjetivši na Isusove riječi, Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.
„Očigledno postoje dvije gladi, kad je Isus to rekao. Tu drugu glad, duhovnu, olako znamo ne prepoznati. Tjelesnu glad, kad je želudac prazan, odmah prepoznajemo. Ali onu duhovnu glad tako lako zaboravimo. A duhovna glad je tu, prisutna je“ poručio je don Ivan.
Propovjednik je rekao da su ljudi pozvani razmišljati o smrti, o činjenici da će i naše tijelo jednom biti ispod zemlje. U tom kontekstu, don Ivan je rekao da bi barem u razmišljanju o smrti čovjek trebao osjetiti glad. Čovjek bi se trebao zapitati što će biti poslije.
„U korizmenom vremenu razmišljamo o Kristu, o njegovom križnom putu. I on sam apostolima kaže da će ga mučiti, izdati, razapeti, a treći dan će uskrsnuti. Zato i mi, kad idemo kroz korizmu, mi već znamo što dolazi iza korizme. Jer korizma nije cilj. Korizma je put. Zato i traje ograničeno vrijeme, 40 dana. Jer to je put koji ima svoj kraj, svoj cilj.
Netko tko je kršćanin, trebao bi jasno i glasno reći: Gladan sam! I kad te netko pita čega si gladan, možete reći puno odgovora, ali svi znače isto – Gladan sam života vječnoga, ljubavi Božje, milosrđa Božjega, blizine Božje. Ne morate biti stari da biste shvatili tu glad. Čovjek treba biti samo iskren“ rekao je don Ivan, istaknuvši da zajednički duhovni trenuci poput toga križnog puta u prirodi mogu biti poticaj za razmišljati o duhovnoj gladi i vrijednostima za kojima duša čezne.
„Ne stati na tome da se nahrani želudac. Nastavi korak dalje. Sjeti se Isusovih riječi, Ne živi čovjek samo o kruhu... Tko se najede samo kruha, neće dospjeti daleko. Psalam kaže, doživjet će 80 godina, ako smo jaki. Sitost kruha više od toga ne može te nahraniti. Ali glad koju nosimo u sebi – jedini put, istina i život je Isus Krist. Nitko drugi tu glad ne može utažiti“ poručio je don Ivan.
Misa se slavila ispred kapelice Svih svetih koja je podignuta na mjestu gdje se nalazi jama 57 m duboka i u kojoj se nalaze kosti 300 ljudi koje su partizani bacili u tu jamu u Drugom svjetskom ratu. Možda je bilo i više ljudi od 300 ljudi.
I don Ivan Šibalić u svojoj rodbini ima neke članove obitelji koji su ubijeni u jamama u Drugom svjetskom ratu. Na početku mise istaknuo je nakanu molitve i za pokoj tih duša; za sve pokojne, posebno za ubijene na tom mjestu.
„Koliki ljudi su ispod površine zemlje, samo na tom mjestu, ali i u tolikim jamama drugdje? Poštujmo naša tijela kao hram Božji i čuvajmo ga u svetosti za uskrsnuće s Kristom. Svoja trpljenja, ljudske ograničenosti i smrt sjedinimo s Kristovim poniženjem u vjeri slave vječnoga života“ poručio je don Ivan.
Prije mise, mladima se obratio javni djelatnik Božo Došen i opisao značajke lokacije Kamenjak.
Brojni mještani župe Polača bačeni su u tu jamu na blagdan sv. Ante Padovanskog 13. lipnja 1944., nakon što su bili odvedeni u jedno dvorište u Radošinovcu čiji je nebeski zaštitnik upravo sv. Ante, što tom zločinu daje dodatnu, mrzilačku dimenziju koja je bila usmjerena prema vjeri i katolicima.
Iz radošinovačkog dvorišta kao sabirnog mjesta, što ukazuje na unaprijed smišljeni plan likvidacije ljudi, na blagdan sv. Ante Padovanskog dovedeni su na to stratiše i bačeni u jamu na brdu Kamenjak koja je jedna od 1700 jama diljem Hrvatske u kojima se nalaze kosti Hrvata koje su partizani i komunisti žive bacali i ubijali u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Došen je podsjetio kako su temeljem DNK analize utvrđena imena i prezimena 850 nevinih žrtava koji su bačeni u jamu Jazovka.
Kapelicu Svih svetih na brdu Kamenjak u spomen na žrtve Drugog svjetskog rata blagoslovio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 13. lipnja 1995., na datum njihovog stradanja, dok su još neprijateljske granate mogle gađati tu lokaciju u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu.
Nadbiskup Oblak predvodio je tada i prvu pobožnost Križnog puta na toj lokaciji kojega je također blagoslovio 1995. godine. Križni put prema Kamenjaku i kapelicu izgradili su prognani Polačani od 1991. do 1995. U to vrijeme župnik u Radošinovcu bio je don Igor Ikić koji je također bio u dnu te jame, gdje se i sada nalaze kosti nevino ubijenih ljudi. Kamenu kapelicu izgradili su župljani Polače i susjednih mjesta iznad jame duboke 57 metara.
„Svi koji su tu tragično završili tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, sjetimo ih se kao žrtava. Te žrtve imaju pravo na svoj grob, a nemaju ga. Tužno je to reći. Kada sam pokrenuo inicijativu da treba temeljem DNK analize utvrditi identitet tih žrtava, jer ima još živih ljudi čija je rodbina bačena u jamu na Kamenjaku, pojedinci su mi rekli da nemam pravo na to. Božo, zašto to zazivate?, rekli su mi neki. Ne zazivam, nego tražim istinu da se utvrdi što se učinilo tijekom Drugog svjetskog rata i poslije rata. To su jame bezdanke, i po Velebitu, gdje počivaju nevini Hrvati. Taj Križni put i kapelica su svjedoci tragedije hrvatskog naroda i teškog vremena. Jamu su istražili arheolozi i stručnjaci koji su bili u njenom podnožju“ rekao je Došen pojašnjavajući zločin stradanja na Kamenjaku 1944.
Inače, svake godine na Veliki petak, pripadnici Hrvatske vojske i policije i drugi zainteresirani sudjeluju u pobožnosti Križnog puta od zaseoka Bakovići u podnožju Križnog puta do brda Kamenjak. Tu inicijativu sudjelovanja Hrvatske vojske i policije pokrenuo je svojevremeno vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji, don Tomislav Baričević.
Značajna je i uloga Vrane (lat. Castrum Aurenae) u hrvatskoj povijesti. Zadar je u rimsko doba dobivao vodu iz Vrane, prirodnim putem iz izvora vode Subibe i Pećine.
Vrana odakle su krenuli mladi prema Kamenjaku ima veliku ulogu za hrvatsku povijest Srednjeg vijeka kao sjedište crkvene i svjetovne moći od 11. do 14. st. U Vrani se čuvala hrvatska kraljevska kruna. Srednjovjekovna utvrda u Vrani imala je sakralnu, vojnu i civilnu namjenu.
Vrana je bila prvo stalno diplomatsko sjedište papinskih legata na cijelom slavenskom području. Vranom je bila poprište mnogih bitaka, a tijekom povijesti njom su upravljali benediktinci, templari, vitezovi Ivanovci, Mlečani i Osmanlije.
Kralj Zvonimir, okrunjen u Solinu 1076. g., svojom krunidbenom prisegom darovao je Papi benediktinski samostan sv. Grgura u Vrani, u kojemu su bile dvije zlatne krune. Zvonimir je darovao samostan Papi s cijelim vranskim posjedom kako bi papinski izaslanici imali omogućen boravak u hrvatskim zemljama. Tako je samostan u Vrani postao dio Petrovog nasljeđa i imao je papinsku sloboštinu.
Nakon mise, mladi su se okrijepili jelom i pićem koje je za njih pripremio Caritas Zadarske nadbiskupije.
Ines Grbić
