O temi ‘Duhovnost u palijativnoj skrbi’ u Domu za starije Ivan Pavao II. u mjestu Biljane u srijedu, 21. rujna izlagao je don Boris Pedić, jedan od dvojice svećenika koji su jedini u Hrvatskoj završili stručni tečaj o pružanju palijativne skrbi.
Izlaganju su nazočili djelatnici toga Doma kojemu je stalo do toga da njegovi korisnici primaju i redovitu duhovnu skrb. To je prepoznato i na razini Zadarske nadbiskupije te im je zadarski nadbiskup Želimir Puljić prošle godine uručio i Priznanje sv. Stošije za uzoran rad u socijalnom području u brizi za stare i nemoćne.
Susret je održan u sklopu obilježavanja Dana mentalnog zdravlja koji se u Domu Ivan Pavao II. edukativnim stručnim predavanjima i prigodnim aktivnostima za korisnike i djelatnike obilježavaju od 21. rujna do 10. listopada.
Don Boris je župnik župe Gorica – Raštane, a revan je u održavanju duhovnih obnova i dijeljenju sakramenata korisnicima Doma Ivan Pavao II., što je, odjeven u zaštitno odijelo, požrtvovno činio i u vrijeme pandemije korone.
Svoju predanost u pružanju sakramentalne, duhovne pomoći don Boris je potvrdio i kao župnik Preka kada je dekretom nadbiskupa Puljića bio i kapelan u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu.
Na susretu u Domu Ivan Pavao II. bio je i psihijatar dr. Vitomir Višić koji je izlagao o temi ‘Kako komunicirati s osobom koja ima demenciju?’, a uspješno je surađivao s don Borisom dok je Pedić bio župnik Preka te je duhovno skrbio o ljudima u psihijatrijskoj bolnici. Pedić je upravo na prijedlog dr. Višića završio stručni tečaj o palijativnoj skrbi.
„Još uvijek se sjećam šestice, sobe na odjelu Psihijatrijske bolnice na Ugljanu iz koje se znalo kako ljudi izlaze u terminalnoj fazi života na zemlji. Dr. Višić često me zvao da nekome treba udijeliti bolesničko pomazanje. Rekao bi mi: ‘Zvali su iz obitelji, biste li mogli doći?’. Nekad mi je rekao: ‘Velečasni, znam da je ta osoba vjernica, njoj bi to puno značilo, da dođete’. Lijepo je čuti da obitelj traži dolazak svećenika, ali i da liječnik to traži“ rekao je don Boris.
Jednom dok je molio pokraj osobe da je pomaže, bio je pogođen vidjevši kako je sa strane na samrti i druga osoba.
„Biti uz čovjeka koji umire – kako je to važno i potrebno. Osoba samo diše, nekad nema snage niti riječ odgovoriti, niti reći Amen. Netko može pomisliti da svećenik nije potreban. Misli se da je sve na liječniku. Ali, ne radi se o tome da liječnik čovjeka samo vrati u život, treba cjelokupno gledati osobu, duhovno i u perspektivi vječnosti. Važan je stav obitelji, ali i liječnika i djelatnika koji su u kontaktu s osobom u palijativi i iščekivanju trenutka nečije smrti.
Kada dođu trenuci boli, muke, jada, i čovjek koji živi bez Boga prirodno zavapi ‘O Bože, pomozi’. U trenucima slabosti i bijede čovjek zaziva Boga: ‘O Bože gdje si, daj…’“ rekao je don Boris, istaknuvši da je i znanost potvrdila kako se u ljudskom mozgu nalazi neurološki dio i za razvoj religioznosti.
U pastoralnom radu, od svih dobnih skupina svećenici su najčešće u kontaktu sa starim osobama, rekao je don Boris.
Starost je prirodni proces u životu čovjeka, no osobu treba pripremiti za starost i trenutak smrti, rekao je don Boris, upozorivši da se o tome nedovoljno govori, a za toliko toga prolaznoga i manje važnoga čovjeka se u životu priprema.
„Teško je biti slab i star, a još kad je čovjek bez igdje ikoga bližnjega. Kad nema nikoga za ruku uhvatiti, to mora biti strašan osjećaj, usamljenost i odbačenost. Najgore je osjetiti se ostavljenim, a to osjećaju mnogi koji dođu u domove za stare i nemoćne“ upozorio je don Boris, rekavši da mnogi stari teško prihvaćaju smještaj u dom, osjećaju da ih se time udaljuje iz sredine u kojoj su živjeli.
Koliko god se djelatnici trudili i ustanova treba učiniti sve da osoba u domu bude zadovoljna, osjećaj obiteljskog doma nemoguće je nadomjestiti kad se ode iz svoje kuće, rekao je don Boris. Takvo stanje, kada osoba ima idealne uvjete ili joj je sve osigurano, a ipak se emotivno i duhovno osjeća zatvorenom i uskraćenom, naziva se životom u zlatnoj krletci.
Naveo je primjer kako je jedan čovjek upućivao takve kletve svojoj djeci, proklinjao je svoju djecu jer su ga smjestili u dom. Govorio je kako je radio u Njemačkoj i djeci izgradio kuće, a oni su ga smjestili u dom.
Don Boris je izrazio i razumijevanje za osobe koje ne mogu brinuti u svojoj kući o starima, rekavši: „Teško je služiti, stajati uz čovjeka, pomagati starijem. Sebe treba dati ljudima, ne samo odraditi. Djelatnici koji rade u domu zapravo služe starima, nije to samo njihov posao za plaću. To se ne može činiti samo ljudskim snagama. Osoba koja je vjernik neka zamoli snagu Gospodina da može požrtvovno služiti nemoćnome. U odnosu brige za drugoga obje osobe primaju jedan od drugoga, i onaj koji treba pomoć i onaj koji je daje.
Nekada je teško dati sebe u potpunosti. To teško i s posljedicama djeluje i na osobu koja brine, slabi zdravstveno stanje i osobe koja brine o nemoćnome“ rekao je don Boris, istaknuvši da su u mnogim obiteljima ljudi izloženi teškoćama koje donosi život s dementnom osobom. Nekome je um još u funkciji, ali osoba nema tjelesne snage.
Don Boris je istaknuo da čovjeka treba duhovno ojačati i ohrabriti s vjerske strane, u vjeri u vječni život. Iz svećeničke prakse primijetio je kako je nekim ljudima teško suočiti se sa smrću, netko se boji primiti bolesničko pomazanje jer misli da je to znak, najava njegove skore smrti.
„Starost kod mnogih ljudi je kalvarija, razapinjanje, ali ljudima treba dati vjeru da će patnja proći i da će doživjeti radost uskrsnuća. Kada osoba vjeruje da postoji vječni život, onda i razmisli kako živi zemaljski život, želi korigirati što je neispravno, da čovjek umre u miru“ rekao je don Boris.
U Bibliji se govori kako bi se mladi čovjek trebao odnositi prema starome, rekao je don Boris, istaknuvši pritom sljedeće glagole koje spominje Sveto Pismo: slušajte, štujte, častite, služite, pomozi, budi blag i ne grdi.
Govoreći o potrebi poštovanja starijih, don Boris je citirao svetopisamske poticaje: „Djeco, slušajte mene, oca svoga, i radite tako da se spasite. Jer Gospod slavi Oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njenim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko časti oca svoga, dugo živi. On služi roditeljima svojim kao svojim gospodarima… Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime, i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi“.
Ines Grbić
