Fra Božo Bugarija, TOR, svećenik i redovnik franjevačkog samostana sv. Mihovila u Zadru i član Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, pokopan je u petak, 26. kolovoza na Gradskom groblju u Zadru, u grobnici franjevaca glagoljaša na kojoj je uklesano ‘Braća Trećega reda Svetoga Franje’.
Fra Ivo Martinović, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, predvodio je sprovodni obred na groblju i potom misu zadušnicu u crkvi Sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru, gdje je u 13. st. i počelo djelovanje karizme franjevaca glagoljaša odakle se proširilo Hrvatskom.
Fra Božo je preminuo u Općoj bolnici u Zadru u utorak 23. kolovoza u 78. godini života, 56. godini redovništva i 49. godini svećeništva.
Zadarski samostan sv. Mihovila u kojem je fra Božo djelovao 21 godinu, najduže za svoga redovničkog života, naziva se ispovjedaonicom grada Zadra zbog svakodnevne stalne raspoloživosti tih redovnika vjernicima za ispovijed. Stoga je preminuće za vječnost samozatajnog redovnika iz toga samostana pogodilo zadarske vjernike među kojima su brojni iskusili Božje milosrđe po odrješenjima koje je revno udjeljivao ispovjednik fra Božo.
„Fra Božino najduže djelovanje u samostanu sv. Mihovila bilo je u slavljenju pokore i euharistije koji su temeljni za život Crkve, vjernika, svakog svećenika i redovnika. Bog je po tim otajstvima i njegovim rukama u srca i duše vjernika izlijevao svoje milosno djelovanje.
Snagom svećeništva, fra Božo je sijao sjeme Božje ljubavi, dobrote i milosrđa. Dok je svakodnevno služio Bogu, drugima je donosio svjetlo i snagu vjere, mir u duši i savjesti, Božju svetost, nadu i radost. Svojim životom i radom ljudima je pokazivao put Božji, put Kristov i usmjeravao ih na put spasenja“ rekao je fra Ivo u prigodnom nagovoru na Gradskom groblju.
Provincijal Martinović oprostio se od fra Bože u ime franjevaca glagoljaša pristiglih iz cijele Hrvatske i zadarskih redovnika Male braće, zadarskih dijecezanskih svećenika koji su s fra Božom bratski surađivali te su došli na sprovod, a i mnogi vjernici laici svojim dolaskom na posljednji ispraćaj izrazili su poštovanje i zahvalnost tom marljivom redovniku.
„Zahvaljujemo Bogu za dar fra Božine vjere, poziva i služenja u ljubavi prema Crkvi, Franjevačkoj provinciji i domovini. Zahvaljujemo za njegov pastoralni rad i apostolat u Hrvatskoj i Njemačkoj, na njegovoj žrtvi i strpljivosti nošenja križa te što je do smrti svojim životom, radom i služenjem ljudima svjedočio Božju blizinu i ljubav, što je njegov lik svećenika i fratra vjernicima bio znak Božjeg milosrđa i majčinske brige Crkve“ istaknuo je fra Ivo u nagovoru.
Rekavši da fra Božin život i odlazak gledamo u svjetlu Božje riječi i Isusove utjehe, Isusovog uskrsnuća i vjere u život vječni, u ime fratara Provincije fra Ivo je izrazio sućut braći i sestrama fra Bože: Josi, Šimi, Miji, Stanku, Imeldi, Mariji i njihovim obiteljima, rodbini, prijateljima i poznanicima.
Fra Božo Bugarija rođen je 18. prosinca 1944. u brojnoj pobožnoj obitelji u Bibinjama od oca Marka i majke Ane, rođene Šimunić. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu, trogodišnje obrtničke škole za pekara i jedne godine rada u struci, primljen je 1963. u malo sjemenište Provincije u samostanu sv. Mihovila u Zadru.
Fra Božo je sâm za života često govorio kako je završio školu za pekara, a Gospodin ga je pozvao da svakodnevno pretvara kruh u Tijelo Kristovo, uzdiže svetu hostiju i dijeli Kruh života tolikim dušama kao spasonosnu hranu.
„Fra Božo je kao mladić došao u našu Provinciju i u njoj je ostao do smrti. Njegov životni put počeo je u Bibinjama a završio je u Zadru.
Iako smo znali da je fra Božo teško bolestan, ipak se nismo nadali da će se njegov život tako iznenada i brzo ugasiti. Fra Božin život, rad i smrt gledamo i prihvaćamo u svjetlu onoga što nam Krist daje.
Vjeru koju je fra Božo imao i primio u obitelji rasla je u njegovom svećeničkom i redovničkom pozivu i prolazila kroz razne životne stvarnosti dok nije sazrela za Gospodinov poziv ‘Dođi u radost Gospodara svoga’. Njegovim odlaskom Bog nam poručuje da je njegov život sazreo za vječnost“ rekao je fra Ivo, istaknuvši da je fra Božo u svom pastoralnom radu i apostolatu svugdje živio kao jednostavan fratar i svećenik, u Hrvatskoj i Njemačkoj.
„Lijepo je radio s vjernicima i nije bio navezan na nikoga, osim na Krista. Fra Božina ljubav prema Kristu i vjernicima ostvarivala se posebno u slavljenju i dijeljenju svetih sakramenata kroz kateheze i homilije, karitativni i pastoralni rad u Hrvatskoj i hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj, u Bad Saeckingenu i okolnim mjestima gdje je puno učinio za hrvatske vjernike. Njegova misija je za vrijeme Domovinskog rata raznim humanitarnim akcijama i donacijama prikupljala i slala pomoć u Hrvatsku“ podsjetio je fra Ivo na fra Božinu djelatnu ljubav prema domovini, po kojoj su poznati Bibinjci čijem je rodu fra Božo pripadao i utkao se u niz svećenika koji su porijeklom iz te župe bogate životom i svećeničkim zvanjima.
„Kroz 21 godinu života i rada u samostanu sv. Mihovila posebno je svjedočio svoju ljubav i osjetljivost za potrebe mjesne Crkve, u pastoralnoj pomoći po župama na kopnu i na otocima.
Kad god je mogao pomoći, rado je odgovarao na pozive zadarskih nadbiskupa, Marijana Oblaka, Ivana Prenđe i Želimira Puljića kao i na pozive župnika grada Zadra i drugih mjesta. Uvijek je to činio iz ljubavi i poštovanja prema svećenicima Zadarske nadbiskupije i potrebama vjernika.
Nije se prestao žrtvovati za Božji narod i kad mu je bilo teško, dok je nosio svoj križ i borio se s teškom bolešću. Njegova žrtva i ljubav prema vjernicima, Zadarskoj nadbiskupiji i našoj Provinciji otkrivaju nam njegov unutarnji stav i ljubav prema samome Kristu koji nas sve poziva da ga prepoznamo u traženjima i potrebama svoje braće. Samo onaj tko iskreno ljubi Krista, sposoban je svjedočiti da ljubi Crkvu i sve ljude“ poručio je fra Ivo, rekavši kako nam primjer fra Božinog života govori da nikada ne umiru oni koji su povezani s Gospodinom.
„Iako smo tužni, žalosni i zatečeni s njegovim neočekivanim odlaskom, znamo da ga je k sebi pozvao dobri Bog koji ga je stvorio i nama darovao.
Naša vjera, nada i pogled usmjereni su prema uskrslom Gospodinu kojem upućujemo svoje molitve da ga primi u svoje Kraljevstvo i da mu udijeli radost vječnog života“ rekao je fra Ivo u nagovoru ispred lijesa kod mrtvačnice na zadarskom Gradskom groblju.
U propovijedi mise zadušnice u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Relji navješteno je Evanđelje o blaženstvima koja su „smisao našeg života i oblikuju nas u prave Isusove učenike, da istinski izgrađujemo sebe dok putujemo u Kraljevstvo nebesko“ rekao je provincijal Martinović.
„Blaženi su oni koji nadahnjuju svoj život na evanđeoskim vrijednostima, poručuje sv. Ivan Pavao II. Fra Božo je nadahnjivao svoj život na evanđeoskim vrijednostima“ rekao je fra Ivo, navodeći tri vrijednosti „koje su bile blago fra Božinog života, do kojih je držao a važne su za svakog svećenika, fratra i vjernika“. To su radost, ljubav prema rodnom kraju i zauzetost u molitvi za duhovna zvanja.
Prva fra Božina odlika je radost. „Svi znamo koliko je fra Božo volio humor, radost i šalu. Svojim razgovorom stvarao je ugodnu atmosferu. Papa Franjo poručuje u svojoj apostolskoj pobudnici i kardinalima Rimske kurije, redovnicima i redovnicama: „Kako je tužno vidjeti posvećene muškarce i žene bez smisla za humor, koji sve uzimaju tako ozbiljno“. Život s Isusom znači biti radostan i uključuje sposobnost dati smisao za humor svetosti. Fra Božo je u samostanskom životu stvarao ozračje radosnog zajedništva i bio osoba otvorene komunikacije koja je obogaćivala bratski život u samostanu, a njegovi razgovori bili su ugodni i zanimljivi“ istaknuo je provincijal Martinović.
„Drugo blago koje je imao u sebi je ljubav prema rodnom kraju. Imao je posebnu i neraskidivu ljubav prema Bibinjama i Zadru. Nosio ih je duboko u srcu. Kao ljubitelj mora i prirode uživao je šetajući uz more i ulicama grada. Otkrivao je ljepote i zapažao sve sitnice, promjene koje su se događale u gradu, na zgradama i u prirodi. Isusov život nam potvrđuje da je to u svakoga od nas duboko utkano, osjećaj prema rodnom selu i gradu. Ljubav prema rodnom kraju prati nas od rođenja do smrti kao što je pratila i fra Božu“ rekao je fra Ivo.
Fra Božina vrijednost je i ljubav prema blagu Crkve, a to su duhovna zvanja.
„Fra Božo je posvjedočio i svoju ljubav u pastoralu zvanja. U Crkvi u Hrvata, u Europi i svijetu je kriza duhovnih zvanja, a duhovna zvanja su blago Crkve. Život fra Bože pripada tom blagu. Kroz dugi niz godina u samostanu sv. Mihovila djelovao je u udruzi Serra club čija je svrha promicati, štititi, moliti i pomagati Crkvi u brizi za nova duhovna zvanja“ rekao je fra Ivo, istaknuvši da je fra Božo „i u svojoj bolesti, svojim životom i apostolatom bio dragocjen kao blago samostana sv. Mihovila u potrebama vjernika kojima je bilo potrebno Božje milosrđe i utjeha. Tko će dokučiti što je sve učinio i ostvario u svom životu i molitvama, što je Bog ostvario dok je na njega izlijevao svoga Duha kako bi po fra Boži svakome navješćivao Kraljevstvo nebesko u kojemu neka se vječno raduje i živi zauvijek s Bogom“ poručio je provincijal Martinović.
Fra Božo je kao ispovjednik značio brojnim vjernicima koji su ohrabreni ustajali iz ispovjedaonice nakon susreta s njime kad je ljudima velikodušno posredovao Božje oproštenje u daru sakramenta ispovijedi. Na ljude je prenosio zdravi, istinski, u Kristu utemeljeni kršćanski optimizam i po milosti odrješenja podizao duše iz tjeskoba grijeha.
Fra Božin subrat fra Edi Ricov, redovnik samostana sv. Mihovila, u prisjećanju na svoga subrata iz zajednice je rekao: „Fra Božo je stvarno volio služiti Bogu i ljudima. Lijepo se spremao za nedjeljnu misu i na to je i nas poticao. Gdje je bio fra Božo, tu je bila radost. Nosio je radost. Uvijek je bio raspoložen. Kad jedan dan zbog odlaska na kemoterapiju nije mogao poslužiti misu, čim je smogao snage, pa i par dana prije svoje smrti, sam se ponudio i rekao: ‘Ja mogu sutra’. Dok god je mogao, bio je na raspolaganju. U subotu prije svoje smrti bio je raspored za slaviti mise, i opet je bio raspoložen slaviti misu. Toliko je želio služiti Bogu do kraja. No, navečer je rekao gvardijanu ‘Ipak ne mogu, ne osjećam se dobro’. Ali nikad se nije tužio i žalio na svoju bolest.
Zadnja tri dana pred odlazak u bolnicu naglo je kopnio, ali na pitanje ‘Kako si?’, uvijek bi odgovarao: ‘Dobro, kako je bilo’. Gajio je lijepo zajedništvo kao redovnik i puno će nam nedostajati“ rekao je fra Edi Ricov.
„Dragi čovjek fra Božo bio je dobri duh samostana sv. Mihovila u Zadru i sveti ispovjednik. Uvijek nasmijan, radostan, pun nade, jednostavan, skroman. Prije ulaska u ispovjedaonicu kleknuo bi pred kip Gospe Lurdske koji se nalazi pokraj ispovjedaonice u crkvi sv. Mihovila, pomolio se, a onda strpljivo dočekivao nas grešnike. S naše strane to je uvijek bio susret sa Milosrđem. Toliko smo dobra preko njega od Boga dobili. Vjerujem da će nas pratiti i zauzimati se za nas i dalje“ rekao je fra Marin Batur, vicekancelar Zadarske nadbiskupije u zahvalnom sjećanju na fra Božu.
Č. m. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog ženskog benediktinskog samostana sv. Marije čiji je fra Božo bio višegodišnji kapelan od početka svoga djelovanja u samostanu sv. Mihovila, rekla je da je fra Božo bio revan u dolasku u njihov samostan, u vjernom slijeđenju benediktinskog kalendara, predvođenju i sudjelovanjem u liturgijskim slavljima.
„U propovijedima je nastojao biti na liniji sv. Benedikta i Isusa Krista. Uvijek se znao zaustaviti, našaliti se, uvijek je bio veseo i nasmijan. Nikad nije pokazao poteškoću, da mu je teško doći i biti s nama koludricama. Nastojao je podignuti čovjeka, širio je duh veselja i prepuštenosti Bogu. Ohrabrivao je kako će sve dobro završiti, ako primimo iz Božje ruke ono što Bog od nas traži“ rekla je opatica Čizmin.
Fra Zvonimir Brusač, redovnik samostana Sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu gdje je središte Provincijalata, pročitao je fra Božin životopis na Gradskom groblju prije pokopa fra Bože.
Fra Božo je maturirao 1969. u Nadbiskupskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zadru stekavši klasičnu izobrazbu. Poslije redovničkog novicijata u Krku pod vodstvom učitelja novaka o. Teofila Tadića, prve redovničke zavjete položio je 3. kolovoza 1967. u Krku.
Svečane, doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1973. u samostanu na Školjiću u župi Preko pokraj otoka Ugljana, u ruke provincijala fra Marijana Šegulje. Za svećenika je zaređen 1974. u Zagrebu, a diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1975. godine.
U svom dugom redovničkom i svećeničkom djelovanju, bio je kapelan u župi u Kloštru Podravskom (1974. ‒ 1976.), u župi u Ogulinu (1976. ‒ 1979.) te u župi Svete Obitelji Nazaretske u Splitu (1980. ‒ 1983.). Od 1984. do 1987. bio je gvardijan i župnik u Kotarima kraj Samobora, a dvije godine bio je član samostana na Glavotoku, na otoku Krku (1983. ‒ 1984. i 1987. ‒ 1988.). Dugi niz godina bio je voditelj Hrvatske katoličke misije u Bad Säckingenu u Njemačkoj (1988. ‒ 2001.).
Poslije kratkog djelovanja u Martinšćici na Cresu od jeseni 2001. do kraja života bio je član Samostana sv. Mihovila u Zadru gdje je s drugom braćom slavio euharistiju, propovijedao i obavljao službu ispovjednika.
U jednom razdoblju posluživao je u župi Olib, a 2008. više mjeseci zamjenjivao je gvardijana u samostanu u Portu na Krku.
Tijekom i potkraj 2020. g. njegovo zdravstveno stanje pogoršalo se te je 2021. osam mjeseci bio na liječenju i oporavku u Zagrebu, u samostanu sv. Franje u Odri.
Vrativši se u samostan sv. Mihovila u Zadru, uključio se zauzeto, prema svojim mogućnostima, u pastoralno djelovanje samostanske zajednice i u njemu sudjelovao sve do prije kratkog vremena prije nego je preminuo.
Ines Grbić