1. Prije 60 godina započeo je radom Drugi Vatikanski sabor na kojemu se uz brojne teme raspravljalo i o Mariji, te je u dogmatskoj konstituciji o Crkvi napisano da ona „materinskom ljubavlju brine za braću svoga Sina, koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama. Zato se i naziva odvjetnicom, pomoćnicom, posrednicom i zagovornicom“ (LG 62). Marija je, dakle, s Isusom i „njegovom braćom“ trajno nazočna u Crkvi. Pred tom velikom tajnom prigibamo koljena, pa s njezinom rođakinjom Elizabetom šapućemo, molimo i ponavljamo: „Blagoslovljena si Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus!
(Belafuža: Ovdje se taj zaziv i molitva ponavlja već punih devet stoljeća, od davne 1118. kad se Mariju nazivalo „Gospom među hrastovima“, a onda „Maslinskom Gospom“).
Uz izvješće o susretu dviju žena, Marije i Elizabete, čuli smo i slikovito izvješće iz knjige Otkrivenja: „Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama. A Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi..“ Dva znamenja vrlo upečatljiva: divna žena i strahoviti zmaj. Žena odjevena suncem, sama je ljepota, nježnost, blagost i dobrota. Na drugoj pak strani jezoviti Zmaj vreba kako ubiti i proždrijeti dijete. Pod znakom ovih dviju slika odvija se cijeli život čovjeka koji je Zmaju velika opasnost. Zato i vreba na njega u prigodi rođenja. A ne napušta ga ni tijekom čitavoga života, već ga prati, nagovara, plaši i zavodi.
2. Tko ne bi protrnuo pred jezovitošću takve nemani koja se boji samo čovjeka i žene koja ima roditi. Budući da je svako novo biće toj nemani opasno, zmaj dežura i želi „proždrijeti dijete čim se rodi“. A onda svakoga tko preživi, ta neman lomi silom, ili zavodi milom. Uvijek s istim ciljem i jasnom nakanom: Odvojiti čovjeka od Boga i Božjih zakona upisanih u njegovu narav i njegovu savjest, da bi se „urušio pravni poredak u Jeruzalemu i počelo izvrtanje naglavačke svih vrijednosti“, kako je slikovito zapisao prorok Izaija još prije 28 stoljeća. U petom poglavlju, opisujući zločine, Izaija veli da pojedinci „otimaju zemlju i kuće siromaha“, „opijaju se i žive u raskoši“. Izaija se posebice okomio na one koji „izvrću naglavačke sve vrijednosti“, pa veli, „jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom; koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5, 20).
No, utješno je što Izaija najavljuje da će Bog takvu nepravdu i korupciju kazniti te nagraditi one koji ostanu vjerni Božjem zakonu. Sâm Bog je, naime, jamac toga obećanja. On je na početku povijesti najavio pobjedu po „ženi odjevenoj suncem koja će satrti glavu sedmeroglave aždaje“. Dogodit će se, dakle, „povratak pravnog poretka u Jeruzalemu“ (Izaija) i započeti stvaranje „boljega svijeta“ (Trški Vrh). To je već počelo u ovom dirljivom susretu dviju ženu u Judinom gradu Gorju, kojeg nam je evanđelist Luka ovako lijepo opisao u dva čina: u Elizabetinom blagoslovu Marije i ploda njezine utrobe te u veličanstvenoj molitvi Gospine zahvale Spasitelju što je „pogledao na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1 48). Blagoslov i zahvala temeljna je sastavnica Božjeg Kraljevstva kojeg Crkva izgrađuje strpljivo i postupno u ovoj suznoj dolini. A Marijino uznesenje na nebo slika je „konačnog savršenstva Crkve i putokaz nade i utjehe njegovom patničkom i putničkom narodu“ (Iz predslovlja).
3. Što možemo, dakle, naučiti od ove svetkovine? Koju nam poruku šalju čitanja iz današnje liturgije? Koliko su aktualne tvrdnje proroka Izaije, koje je napisao prije 28 stoljeća, da se „urušava pravni poredak u Jeruzalemu“ i da se događa „izvrtanje naglavačke svih vrijednosti“?
Vidimo, pratimo i osjećamo kako stoljetna plima „antivjerskog i anticrkvenog duha“ ne jenjava. Netko je slikovito zapisao kako se „pravni sustav Europe do Francuskog Veleprevrata (1789.) trudio, koliko toliko, biti u skladu s Deset Božjih zapovijedi. Otada je, veli on, pravni sustav sve više bivao u neskladu. Dapače, nije se ni želio usklađivati s Dekalogom“. Neki događaji iz nedavne prošlosti o tome nam zorno zbore. Sjetimo se npr. koliko su otpora pružali sastavljači „Europskog Ustava“ kad ih je Ivan Pavao II. prije dva desetljeća (2003.), uz anđeoski pozdrav s prozora u nekoliko navrata molio „neka u Ustav ugrade Boga i kršćanstvo“. Nisu ga ni čuli, a ni uvažili.
Sjetimo se i one medijske prašine od prije osam godina kad je izabrani rektor Hrvatskoga Sveučilišta u Zagrebu izjavio da se „moramo vratiti biblijskim vrijednostima koje su u Hrvatskoj zanemarene, a na kojima se temelji Europa”.
Sličan otklon i odbojnost prema duhovnim vrijednostima mogli smo nedavno pročitati u prigodi otvaranja Pelješkog mosta i „dodanog čina blagoslova“. Jedan od komentatora, naime, u toj prigodi je rekao kako je „sve do završnog čina otvaranja mosta bilo odlično. A onda je, usprkos odvojenosti Crkve, čitavo državno vodstvo došlo svećeniku na noge, dok je on držao neki govor koji se zove blagoslov“. Kakva blamaža za hrvatsko državno vodstvo pred sekularnom Europom koja je svojim Ustavom „raskrstila i s Bogom i kršćanstvom“, to će reći s molitvom i blagoslovom. Ne treba se onda čuditi ako su neki te večeri pitali: Ujedinjena Europo i Republiko Hrvatska, kuda i kamo to idete? Na kojim temeljima zapravo želite graditi budućnost ove zemlje i ovoga staroga kontinenta?
4. Pred takvim i sličnim izazovima vjernicima se nameće uvijek aktualno pitanje što im je činiti? Kako se oduprijeti zastrašivanju apokaliptičke nemani i zavođenjima Zmaja i njegovih pomagača? Kako zapravo braniti ljudska, a i Božja prava? Valjda i Bog ima neka prava u ovom svijetu koji stvorio. Jer, Zmaj se svojski trudi „rušiti naravni i pravni poredak u prirodi“ te ismijavati i „izvrtati naglavačke duhovne i biblijske vrijednosti“ kako je pisao prorok Izaija.
U današnjem čitanju Knjige Otkrivenja nalazimo praktičnu preporuku i savjet prikazan u izvješću kako „žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište..“ Bog nas, dakle, čeka u pustinji, a to znači u šutnji i sabranosti. Ne u strahu, ratu i panici, već u tišini i prisebnosti našeg duha i naših svetišta. Tamo nas želi osnažiti i progovoriti duši našoj. Na svetim mjestima tišine, u svetištima naše duše, u skrovištu naših obitelji. Tamo jedino možemo čuti i razumjeti njegov govor i nagovor. Ne u vrevi, buci i galami ovoga svijeta. Stoga, kad začuješ zavodljive glasove i pozive zmaja, ne nasjedaj. Zaustavi se i pođi u samoću, u tišinu Božjega hrama. Bog te čeka u okružju tvoje obitelji i tamo želi progovoriti duši tvojoj.
Odvažite se, oče i majko, stvoriti i pronaći prostore duha i sabranosti u svom domu. Okupite svoju čeljad na razgovor i molitvu. Ugasite za neko vrijeme osobne mobitele i druga medijska sredstva radija i televizije i postanite vi jedini drugima izvor komunikacije i razgovora. Budite poput Marije pri ruci jedni drugima u međusobnim potrebama. Ne budite osamljeni, jer vi ste narod spašenih, živi članovi Crkve koju ni vrata paklenoga Zmaja neće i ne mogu nadvladati. Opisani Zmaj iz prvog čitanja ničega se toliko ne boji koliko udružene braće koji zajedno mole, planiraju i rade. A kad su dvojica ili trojica sabrani u Isusovo ime, on je s njima zajedno s Marijom majkom svojom. Tamo pak gdje su Krist i Marija nazočni, Zmaju mjesta nema. Istina, nasrtaji nevjere i udarci strasti i napasti, provalije ćudorednog nereda i nemorala, vihori socijalnih nepravda i stradanja bili su (i bit će) „svakodnevna stvarnost“ s kojom će se nositi za života i suočavati Kristovi učenici.
5. Znamo, međutim, da s Marijom, Zvijezdom mora, koja je nada čovječanstva i zora naša svagdanja, nećemo potonuti, nego doploviti do sigurne luke spasenja. Ne bojmo se, stoga, Zmajevih zavođenja i zastrašivanja. Pođimo u tišinu Marijinih svetišta. Preporučimo joj sebe i sve svoje. Molimo je neka bdije i čuva naše obitelji, djecu i mlade.
Njoj, odvjetnici i zagovornici našoj s vjerom kličemo: „Raduj se dragocjena kruno vjernih vladara, ponose bogobojaznih svećenika, utvrdo Crkve i nerazrušivi bedeme Božjega Kraljevstva“. Tvome Bezgrješnom Srcu povjeravamo ovu župu i Nadbiskupiju, našu domovinu i naš narod.
Povjeravamo ti svoju sadašnjost i budućnost uz dragu nam i poznatu molitvu i pjesmu: „Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan barjak Tvoj. Ti nad nama plašt razastri bijeli; brani Gospo, brani i nadalje narod svoj“!
Po toj smo vjeri bili prepoznatljivi ovdje, diljem Europe i svijeta.
S tom vjerom i odanošću želimo proslaviti i Tvoje slavno uznesenje na nebo.
Tako je bilo jučer i kroz stoljeća. Tako neka bude danas i sutra.
I u sve vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Rujno-Velebit, Belafuža, 15. kolovoza 2022.