Na Veliki petak, 15. travnja, zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je u katedrali sv. Stošije u Zadru Službu Muke Gospodnje koja je počela u tišini prostracijom nadbiskupa pred ogoljenim oltarom u središtu prezbiterija zadarske prvostolnice.
Nakon obreda u katedrali, svećenici i puk išli su u procesiji s križem središtem Zadra od katedrale sv. Stošije do crkve sv. Šime gdje je nadbiskup Puljić puku udijelio blagoslov s križem.
Za vrijeme procesije puk je pjevao prijekore ‘Puče moj, što učinih tebi’, predvođen Katedralnim zborom sv. Stošije pod vodstvom mo. Žana Morovića.
Tumačeći navještaj Muke našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu, nadbiskup je rekao da tu potresnu dramu razmatramo riječima, gestama, šutnjom i pjevanjem.
„Svaki put kada slušamo Muku Gospodina našega Isusa Krista, osjećamo se potreseni svime što čujemo. Ne shvaćamo, ne razumijemo i svaki put nešto novo otkrivamo“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši lik i ulogu Poncija Pilata.
Često smo u navještaju Muke čuli Pilat reče, Pilat moli, Pilat se zauzima. „Skoro sam rekao, ‘Pilate, svaka ti čast’. Pilat je pokušao sve da Isusa spasi. Ali razularena masa, nagovorena, podjarena, ne čuje, ne razumije. Ne prihvaća. Dapače, ucjenjuje Pilata: Ako to ne učiniš, ako ga ne daš razapeti, mi idemo u Rim. Idemo te tužiti“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da „Veliki Petak podsjeća na najbezumnije ljudsko djelo koje se dogodilo oko tri sata poslije podne. Golgotu, malu uzvisicu blizu Jeruzalema oblila je toga poslijepodneva krv Isusa Krista, nevinog Božjeg Jaganjca“.
Nadbiskup je ukazao na sadržajnu podudarnost riječi proroka Izaije i Muke po Ivanu koju je Izaija predvidio davno, sedam stoljeća prije nego se i dogodila u Jeruzalemu.
„Sve se ostvarilo kako je Izaija predvidio. Prebiše Isusa, ispljuvaše, modrice po njegovim leđima. Pred svjetinom koja je kao pomahnitala tražila njegovu smrt, Pilat je popustio i oprao svoje ruke. Nije mogao s njima izaći na kraj. Židovi su se radovali jer su ostvarili svoj cilj. Davno su već rekli, ovoga treba ukloniti iz naše sredine. I tražili su sve moguće načine da to učine. I na kraju nađoše jednoga od Isusovih, koji će ga prokazati za 30 srebrnjaka“ rekao je mons. Puljić, dodavši da se na taj čin potresla i priroda.
„Božansko Srce Isusovo razdiralo se od bola, jer njegov narod ga muči i pomahnitalo viče: „Raspni ga, raspni!“. Ukloni ga. Zato u liturgiji Velikog petka i procesiji pjevamo potresnu ‘Puče moj, što učinih Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni’“ rekao je nadbiskup.
Potresno izvješće iz Ivanovog evanđelja pokazuje kako su Isusovu osudu zagovarali predstavnici različitih zvanja: mogućnici, suci, svećenici, vođe stranaka, bogataši, intelektualci, dvorjani, građani, vojska, narod, sluge, služavke, muškarci i žene, pojedinci i društvo.
„Svi udruženi u jednome: ovoga treba ukloniti između nas. Glavni junak potresne drame u tom procesu je Isus Krist, Sin Božji, jedini spasitelj i otkupitelj svijeta. Drama koja uznemiruje ljudsko srce započela je u vrtu. Isus je često dolazio u vrt sa svojim učenicima. Tamo su ga i našli. Tamo ga je Juda izdao, poljubio. Iako je Isus prozreo njegovu nakanu, ‘Zar poljupcem izdaješ Sina Božjega’, Juda se nije obazirao. Doskora će Juda shvatiti ozbiljnost toga što je učinio. U vrtu je počeo i Božji plan s ljudima, gdje su živjeli Adam i Eva. I izvješće o Isusovoj muci započinje u vrtu. Ivan nas time podsjeća na Edenski vrt i izgubljeni raj gdje su naši praroditelji Adam i Eva sve proigrali“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da „u tom ‘novom vrtu’ novi Adam, Isus Krist, sve popravlja. U prvom vrtu pokvarili su Božji plan, jer su prekršili Božju odredbu ‘Sve možeš u vrtu činiti, samo nemoj jesti s onoga stabla’. I poremetio se Božji plan“.
Spominjući početak Isusove muke, nadbiskup je naglasio razliku duhovnih mentaliteta i karaktera sudionika Isusove osude, rekavši kako su na jednoj strani glavari svećenički i pismoznanci Jeruzalema, ondašnji kreatori dnevne politike i svjetskih događaja koji traže načina kako Isusa uhvatiti na prijevaru.
„Na drugoj strani u Betaniji, u malom mjestu u provinciji, dok Isus sjedi u kući Šimuna Gubavca, dolazi „neka žena“ s alabastrenom posudom nardove pomasti i polijeva je po Isusovoj glavi. Krema društva u metropoli sprema smrt Nevinome, a u provinciji bezimena žena pomazuje Isusa za njegov ukop. U toj „bezimenoj ženi“ počašćene su sve vrijedne žene, majke, supruge i domaćice koje su snagom ženskog instinkta osjetile nepravdu koja se nad Isusom događa: od Pilatove supruge koja je nešto sanjala pa mužu govorila „neka se okani toga pravednika“ do pobožnih žena koje su ga pratile i oplakivale na trnovitom putu do Kalvarije: Marija Magdalena, Marija majka Jakova mlađega, Saloma i Marija, Isusova majka. One su izbliza promatrale kamo položiše Isusovo tijelo, a jedna od njih, Marija Magdalena, bit će prva vjesnica i svjedok Isusovog uskrsnuća“ istaknuo je mons. Puljić, potaknuvši da se pridružimo pobožnim ženama i pratimo Isusa na njegovom trnovitom putu.
„Križ i trpljenje nije bila glavna nakana Isusovog dolaska na svijet. Njegova je namjera i nakana bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali, nema drugog puta koji vodi u nebo, osim onoga preko Maslinske gore, Golgote i Kalvarije. Do velikih stvari u životu dolazi se samo preko strmina“ poručio je mons. Puljić, naglasivši da „s križem dolazi blagoslov, jer, križ je naš lijek, snaga i utjeha“.
Zato je i jedan od glavnih dijelova u liturgiji Velikog petka iskazivanje počasti Kristu raspetom i počast Križu: „Častimo te, križu sveti na kom umrije Isus naš. Ust’ma, srcem častimo te, sveti križu Isusov“.
„Sudjelovanje u dirljivim obredima Velikog Petka i procesija ulicama Grada izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije“ rekao je mons. Puljić, poželjevši da neizmjerna vrijednost Isusove svete krvi ne bude za nas izgubljena, nego da nas uvede u vječnu radost.
Ines Grbić
