Veliki Četvrtak – dan ustanovljenja Euharistije i svećeničkog Reda
1. Jutros smo na Liturgiji posvete ulja vrlo svečano i dostojanstveno proslavili dan rođenja Euharistije i svećeničkog Reda. Okupljeni svećenici, redovnici, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci razmišljali su o Euharistiji koja ih povezuje s Kristom, nepresušnim izvorom njihovoga svećeništva. Jutros smo osobito preporučili u molitve one koji svetim ređenjem postadoše svjedoci i poslužitelji toga velikog otajstva. Večeras želimo moliti žarko i zaufano neka u našoj Zadarskoj nadbiskupiji bude uvijek dovoljan broj onih koji će dijeliti svete tajne, slaviti Euharistiju i upućivati nas na pravi put spasenja. A povijest spasenja nalazi u euharistiji svoj vrhunac i posljednji smisao. Njezinim slavljem mi ispovijedamo vjeru u Kristovu stvarnu i trajnu nazočnost među nama. Crkva je to stoljećima vjerovala, ispovijedala i ljubomorno čuvala i branila. Jer, ona slavi euharistiju i od euharistije živi.
Stoga je Isus na Posljednjoj Večeri odlučio po euharistiji ostati trajno među nama. „Ovo činite meni na spomen! Stoga se i veli da je euharistija je „zagrljaj i poljubac Božjeg Sina“. On, koji je prošao zemljom čineći dobro, tu je, među nama. Spreman je svakog trenutka prosvijetliti nas, ojačati, blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. „Dragost je moja biti sa sinovima ljudskim. Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15, 9). Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri izgovorio je riječi: „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za vas“. I od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se Isusova muka na nekrvan način. Teče i struji u nama novi Božji život koji nam je Krist zaslužio mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao „zaklano i žrtvovano, ali uvijek živo Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta“ (Iv 1, 29).
2. Na današnji dan Isus je slavio s apostolima svoju posljednju pashalnu večeru: „Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer, kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem“ (Lk 22, 7 – 20). Kako rekoh, euharistija i svećenički red ustanovljeni su te svete večeri. Stoga su i sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko zvanje u biti euharistijsko. Svećenik priprema euharistijski stol i sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i ljude. I događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A vidljiva je i konkretna u svojim znakovima i obredima svete mise koja krijepi svećenike i vjernike.
Dok večeras spominjemo Isusovu Posljednju večeru, zahvalimo Bogu za dar euharistije kao i za dar svetog svećeničkog reda. Posebice zahvaljujemo što nam je po znakovima kruha i vina ostavio samog sebe. O sveta Tajno na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave! Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prijelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam ostavlja simbole vjernosti i ljubavi. Svakog dana od onog nezaboravnog četvrtka uvečer okuplja se zajednica Božjeg naroda prisustvovati i slaviti jedinstvenu gozbu ljubavi i bratskog zajedništva, gozbu lomljenja kruha i zahvaljivanja. Taj spomen čin je najdraža i najdragocjenija uspomena koja najavljuje novo vrijeme, „novo nebo i novu zemlju“ koji započeše u činu sebedarja na Veliki četvrtak za vrijeme ove nezaboravne Večere Gospodnje. I to je ono što večeras slavimo, s radošću spominjemo i iz duše kličemo: „Velika nam djela učini Gospodin; opet smo zahvalni i radosni”. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 14. travnja 2022.