Kao jedan od predstavljača monografije ‘Katedrala u Zadru / I – Sv. Stošija – Katedrala sv. Anastazije u Zadru’ autora prof. dr. Pavuše Vežića, na svečanoj akademiji 7. ožujka u katedrali sv. Stošije u Zadru, njen recenzent prof. dr. Ivo Babić, u osvrtu na zadarsku prvostolnicu govorio je i duhovnom značenju katedrale za jedan grad i narod.
„Uz zidine, katedrale su najveći napor jedne komune, jednog grada. Trebalo je fizičke, duhovne i materijalne energije za izgraditi ih. Ali, katedrale nisu samo arhitektonski trodimenzionalni objekti, kamena masa. Katedrale su projekcije iz n-dimenzionalnih svjetova u naš prostor. U zidovima katedrale još uvijek su impregnirane molitve. Katedrala sv. Stošije je projekcija, vizualizacija naših vjerovanja, naših strahova, cijele zadarske povijesti. Koliko puta se tu molilo za vrijeme svih mogućih nevolja i nedaća, haranja, ratova, križarskih ratova, ugarsko – mletačkih ratova, do zadnjih u Domovinskom ratu“ rekao je dr. Babić, dodavši da je povijest prisutna u nama, u našem mentalitetu.
„Sretna faza u povijesti Dalmacije bilo je doba njene komunalne autonomije. Katedrale nastaju u 12. i 13. st. U to doba preinačuje se i zadarska katedrala koja je postala malena, pa se proširila prema zapadu. Prilikom proširenja, graditelji su čak prenijeli motive koji su postojali i na pročelju stare katedrale. Svijet 13. st. bitno je odredio današnji izgled katedrale“ rekao je dr. Babić, istaknuvši naizmjenični ritam stupova u katedrali, vijenac stupova, ritam A, B koji je svojstven romaničkom stilu 12. i 13. st.
„U romaničkom stilu sagrađena su u katedrali sv. Stošije i tri portala sa svojim reljefima i svojim kipovima. U katedrali sv. Stošije nazočne su i ostale faze, stilovi od gotike u najljepšim dalmatinskim korskim klupama. Postojala je jedna grada sa strukturama sačuvana u zbirci Nadbiskupije. Nazočna je i renesansa, oltari su iz doba baroka. A zvonik katedrale sv. Stošije u današnjem obliku dograđen je u 19. st. I to ga je izgradio engleski arhitekt Thomas Jackson. On je napisao lucidnu sintezu o dalmatinskoj umjetnosti. Projektirao je mnoge neogotičke zgrade u Oxfordu. Dakle, on nije bio bilo tko“ rekao je dr. Babić, u tom kontekstu istaknuvši: „Naši biskupi, naš kler i pučanstvo, imali su ukusa zvati, angažirati, kupovati najvrjednije umjetnine, pa je svećenik Matošić nabavio čak slike renesansnog slikara Vittorea Carpaccia“.
Predavač je naglasio veliki doprinos dr. Vežića u proučavanju najstarije povijesti katedrale sv. Stošije, ali i kršćanstva u Zadru. Naime, pokraj katedrale, na mjestu njene današnje sakristije, dr. Vežić našao je tragove najstarijih kršćanskih svetišta.
„Katedrala sv. Stošije građena je u fazama, a povijest je nazočna i u njenoj prostornoj orijentaciji. Uz veliki poganski trg nalazili su se hramovi poganskih bogova. Tu u jednoj taberni, danas bismo rekli dućanu/gostionici, našao je tragove jednog oratorija, prvog svetišta, okupljališta kršćana sa svim njihovim simbolima. Našao je do visine zida triforu, našao je mozaike. Njegov doprinos je i opisivanje matrice, podloge koja je odredila zgradu katedrale. Ta zgrada nalazi se između glavnog antičkog trga, dakle grada s najvišim statusom u rimsko doba i glavne ulice. Taj položaj odredio je i smještaj prelijepe zadarske bazilike koja već postoji u kasnoantičko, ranokršćansko doba. Iz toga doba sačuvani su i pojedini detalji, stupovi i njene proporcije. Duboka apsida katedrale sv. Stošije tipična je za ranokršćansko doba i tu su nađeni tragovi ranokršćanskog zida“ rekao je dr. Babić.
Dr. Vežić nije samo povjesničar, nego i konzervator. Njegov stručni rad imao je udjela i u uzdržavanju katedrale, odnosno u bitnom poznavanju njene povijesti. „Kao konzervator, prof. Vežić osluškivao je kako katedrala sv. Stošije diše. Zgrade dišu, i one su u funkciji vremena. Treba ih popravljati, njegovati i on ih je godinama brižno proučavao, popravljao i brinuo se o njihovoj sudbini. Prof. Vežić pomno je prebirao sve katedralne stupove koji su fascinantni. Dio stupova je iz pretkršćanske faze. Stupovima zadarske katedrale koji su od bijelog i zelenog mramora divio se i car i pisac Konstantin Porfirogenet čije je djelo jedno od glavnih izvora za ranu hrvatsku povijest. Car je smatrao važnim spomenuti te stupove od kojih su neki, otkrio je Vežić, završili u crkvi sv. Krševana. Proučio je sve ulomke, spolije (dio starije građevine upotrijebljen kao građevni materijal za novu građevinu. Najčešće su to bili kameni blokovi, kapiteli, ulomci reljefa, nap.). Fascinantna je ta povijest koja je prisutna u krhotinama, ulomcima katedrale“ poručio je dr. Babić.
U promatranju zadarske katedrale, „može se govoriti i o semantičkim šumovima. Šume poruke, natpisi, spolije. Blizu apside ugrađena je antička spolija iz poganskog doba koja prikazuje nestašno dijete nagnuto u ptičje gnijezdo. Taj motiv nadahnuo je jednog kipara u Srednjem vijeku da napravi isti taj prizor i na portalu katedrale u 13. st.“ rekao je predavač.
Pojava ove Monografije o katedrali potiče i na misli o sudbini Zadra tijekom bremenite povijesti velikih prevrata koje je grad doživljavao. „Zadar je grad kao feniks. Koliko puta porušen, zaista se iz pepela obnavljao. Bilo je toliko tužnih vremena, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata kad je bio bombardiran, i obnovio se! Danas ljudi ne znaju što su to simbolične funkcije. Ja mislim da je Zadar opstao i zahvaljujući relikvijama, svojim predajama i pričama. I ova Monografija znači novu renesansu Zadra. Sa svim svojim diskontinuitetima, teškim rušenjima, prekidima, Zadar se obnovio i psihički. Obnovila se njegova memorija. Memorija je krhka, a ipak je nužna, pojedincu i grupi. Jer ljudi, narod bez pamćenja, ne postoje. Bojimo se skleroze, ali postoje i nacionalne skleroze. Ne može biti gorega od toga“ upozorio je dr. Babić, rekavši da je ta knjiga i trag duhovne obnove.
Njome se „obnavlja i stvara kontinuitet te tanke niti između prošlosti i budućnosti. Jer, tko nema vektor prema budućnosti, nema osjećaj dužnosti i obaveze prema svojoj neposrednoj životnoj sredini. Kad se danas vidi mladost iz grada, iz zaleđa, s otoka, kako sjedi na antičkim ruševinama iza katedrale, one zrače prošlošću i vrijednošću“ rekao je dr. Babić.
Predavač je čestitao autoru na Monografiji koja je „pravo znanstveno djelo, životno djelo dr. Pavuše Vežića. Ona je na nivou današnje filologije i današnje znanosti. Knjiga je kompletni dosje. Sve što se može reći o Zadru, sve je tu sabrano u smislenom okviru, s ogromnom bibliografijom, s odličnim grafičkim prilozima, zaista vrijedno djelo“ istaknuo je dr. Babić.
Zahvalio je i čestitao autorima i Zadarskoj nadbiskupiji kao nakladniku toga izdanja. Dr. Babić podsjetio je i na druge monografije iz edicije ‘Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije’, čijih su pet izdanja: Kiparstvo I i II., Zlatarstvo, Slikarstvo, Graditeljstvo i sinteza navedenoga, sredinom prvog desetljeća 2000. izdane u nakladi Zadarske nadbiskupije na inicijativu blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe.
U predstavljanje Monografije o katedrali sv. Stošije uveo je dr. Zdenko Dundović, član Uredničkog vijeća u izdanju te Monografije.
„Kroz zadarsku katedralu izgrađivale su se generacije svećenika, biskupa, vjernika. Ispod naših nogu podno katedrale nalaze se zemni ostaci tolikih građana Zadra, svećenika i biskupa, đakona. Dužni smo tim ljudima zahvalnost. Monografija je i sjećanje na te ljude. Bilo je kroz našu prošlost jako svetih ljudi, samozatajnih, o kojima povijest ne priča, o njima se ne pišu knjige i znanstveni članci, a u mnogočemu su imali ono što je najbitnije – ljubav prema katedrali“ rekao je dr. Dundović.
Istaknuo je da je Monografija o katedrali sv. Stošije sveobuhvatno djelo, „znak te ljubavi i svima koji danas žive u Zadru i koji će nakon nas živjeti – da vole svoj grad, da vole svoju katedralu i da vole svoju Crkvu. Crkva je sveta i grešna. Sveta jer joj je Isus glava, a grešna jer mi neki put mislimo da smo mi glava, a nije tako. Neka nam Bog da mudrosti da u izazovnim vremenima, kakvih je uvijek tijekom povijesti bilo, budemo nositelji te ljubavi: prema Crkvi, katedrali, gradu i narodu“ poručio je dr. Zdenko Dundović.
Mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, rekao je da je ta Monografija „poput male simfonije, suglasja, gdje svaki sudionik svojom dionicom pridonosi ukupnom djelu, izvedbi skladne i jedinstvene kompozicije. Iz te Monografije zrcali se povijest, pobožnost i teologija, arhitektura i umjetnost. To djelo svojevrsno je zrcalo, prava riznica tog duhovnog blaga. Ona svjedoči prema misli Pavla apostola: „Vi ste hram Boga živoga! (2 Kor 6,16)“ rekao je mons. Lenkić, poručivši: „Katedrala svjedoči. Ona je znak zajedništva i povezanosti u kojoj se nalazi biskupova katedra – učiteljska stolica, znak učenja i pastirske uloge svojstvene Crkvi. Također, katedrala je i znak jedinstva onih koji vjeruju vjerom što je biskup kao pastir stada naviješta“.
Ines Grbić