Neka nadstojnici budu bezprigovorni (Tit 1, 7)
(Čitanja od dana: Jak 1, 19-27; Ps 15, 2-5; Mk 8, 22-26)
- Poruka Jakovljeve poslanice
Poslanica je upravljena „dvanaestorim plemenima raseljeništva“, a to znači Židovi izvan Palestine koji su postali kršćani. Jakov osobito ističe bogoljubnost i pobožnost koja ne smije biti samo čista težnja duše, ili igra riječi, već se mora očitovati u djelima, posebice prema slabima, siromašnima i rubnima: Bogoljubnost je „zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji i čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta..“ Vrijednost poslanice je i u tome što stvaralački primjenjuje opća kršćanska načela na novonastale prilike, a to je velika pouka za Crkvu svih vremena. Apostol Jakov ne donosi izlaganje o Isusovu nauku, već potiče kako taj nauk živjeti i svjedočiti u konkretnom životu. Danas smo čuli vrlo razumljive upute vrijedne za svako vrijeme i okolnosti: „Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu“.
Apostol upozorava na opasnosti koje dolaze od „slabosti i nesavršenosti jezika“. Snažnim slikama otkriva zlo koje jezik može učiniti. I dok čovjek može ukrotiti divlje zvijeri, ptice, gmazove i morske životinje, „jezik, to zlo nemirno i puno otrova, nitko od ljudi ne može ukrotiti. Samo suradnja s Božjom milošću to može“ (Jak 3, 8). Takvih konkretnim primjera i slika puna je ova poslanica koja ima trajnu vrijednost zbog konkretne pažnje i brige za vjernički život kršćana. Ne smijemo, međutim, smetnuti s uma kako živimo u sredini koja ostavlja tragove i na našem karakteru i osobnosti. Usprkos naše borbe podložni smo brojnim lošim sklonostima, gripoznom stanju i bolestima koje haraju svijetom. Već drugu godinu za redom hrvemo se s malim virusom COVIDOM 19 koji je bacio cijeli svijet na koljena. I ne nazire se kraj ovoj pandemiji.
b. Što ranjava i ugrožava svećeničko zajedništvo?
Nas kao prezbiterij ove Crkve Zadarske zanima koje su to bolesti koje ranjavaju naše „svećeničko zajedništvo“. Korone virusa i Covida nam je već preko glave. Stoga, poslužit ću se nekim drugim bolešćurina na koje je prije osam godina (22. prosinca 2014.)u audijenciji za članove Rimske kurije upozorio papa Franjo. On je tada poželio da njegovi suradnici budu „zdrava i skladna zajednica“ koja se hrani Božjom Riječju i euharistijom kako se ne bi pretvorili u birokrate pa funkcionirali poput „svjetovnih službenika“. Ili pak, ne daj Bože, podlegli oboljenjima koja na osobit način ranjavaju „svećeničko zajedništvo“. Od navedenih petnaest oboljenja koja po Papi Franji narušavaju zajedništvo navest ću samo pet, poput:
- „Osjećaja nezamjenjivosti“ koja se rađa iz „patologije moći i narcizma“. Radi se o pojedincima koji su „umišljeni i zaljubljeni u vlastitu sliku“, pa ne vide Boga na licima slabih i potrebnih. Takvima bi posjet groblju mogao pomoći da na spomenicima otkriju imena tolikih ljudi koji su također mislili da su „besmrtni i nezamjenjivi“.
- Druga oboljelost koja narušava zajedništvo tiče se „slabe koordinacije“ kada pojedinci „proizvode paralelnu buku, jer nema suradnje i timskog rada“. Takvo stanje pogoduje klimi „samoživosti i individualizmu“. Događa se da noga rekne ruci „ne trebam te“, a ruka glavi „ovdje ja zapovijedam“. Takva klima razbija zajedništvo i uzrokuje sablazan.
- Uz ostale bolesti Papa posebice ističe „bolest naklapanja i ogovaranja“ kada pojedinac postaje „sijačem kukolja“ i „hladnokrvnim ubojicom dobroga glasa svojih kolega i subraće“. Čuvajmo se „terorizma ogovaranja“, neumorno ponavlja Papa.
- Navodim još i četvrtu „bolest zatvorenih krugova“ gdje pripadnost skupini postaje jačom od pripadnosti samome Kristu. Malo po malo to se pretvara „u rak koji prijeti skladu Tijela“. Kraljevstvo razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti (Lk 11,17).
- Kao posljednju od bolest Papa spominje „svjetovnu dobit“ kada „apostol pretvara službu u vlast, a vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili moći“. Možda je ovo prigoda upitati se „kako je s mojom samoživošću i razdražljivošću“? Priča li se kako mi je „kupica opojne tekućine draga“? Što je „s trgovinom nabožnih stvari: svijeća, sličica, brošura, misnih nakana, crkvenih priloga i kolekta“? Kako je s mojim podmirivanjem dugova? Istina, ovo nije priprava za sakrament ispovijedi, već poticaj savjesti da se popravljamo i budemo dostojni djelitelji svetih otajstava. I svakim danom svjesno i uporno usvajamo onih „pet pozitivnih odlika“ koje upravitelj prema Pavlu mora imati: biti „gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan i svet“.
c. Duhovnost dijecezanskoga klera
Svjetovni svećenici nisu „kontemplativci u kartezijanskom smislu riječi“ tumačio je Papa u Kazerti (26. srpnja 2014.) „duhovnost svjetovnog klera riječju dijecezanstvo“. Što to znači? „Dijecezanska duhovnost“ znači odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Jer, svećenik ne može postojati bez biskupa, niti djelovati odcjepljen od njega… To se vidi iz obrednika ređenja kad kandidat „obećava poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima“. Dijecezanstvo se sastoji u pozitivnom odnosu svećenika i biskupa koje mora biti trajno i normalno. Ono uključuje dobre odnose s drugim svećenicima i čitavim prezbiterijem. Zapravo, nema dijecezanstva ako je jedan ili drugi vid odnosa s biskupom ili prezbiterijem poremećen. Oboje su bitno nužni za razvitak i rast dijecezanske duhovnosti.
Može netko reći kako s biskupom nekako ide, ali, na svećeničke skupove ne ide, jer tamo se o glupostima raspravlja. Ako tako pojedinac rezonira i ponaša se, nedostaje mu osjećaj dijecezanske duhovnosti. Tu nema pozitivnog odnosa s biskupom i s kolegama svećenicima. To na oko izgleda jednostavno, ali nije. Potrebno se truditi i poticati jedni druge. Potrebno je razgovarati i ne prekidati odnose. Potrebna je hrabrost, ali i duh poniznosti pa ispravljati ono u čemu se zakazalo. Najveći neprijatelj odnosa jesu tračevi koji su znak duhovne praznine i oboljenja. I veliki neprijatelj dijecezanske duhovnosti. Jer, truju zrak koji udišemo i prepreka su duhovnom i plodnom ozračju biskupa i klera. Zbog toga ne budimo tračari koji zagađuju atmosferu. Neprijatelju ljudskoga roda od početka najdraže je naći se na banketu gdje se pretresaju tuđi grijesi, mane i propusti. On se tada veseli i likuje jer to je udar na bit dijecezanske duhovnosti.
d. Savjeta apostola Pavla i Pape Franje
U vidu prevladavanja stanja „osrednjosti“ i ugroze dijecezanske duhovnosti poslušajmo što apostol Pavao savjetuje svom „vrlom sinu, bratu i suradniku Titu“. Kad mu je odredio neka po gradovima postavi starješine, opisao je da imaju biti „besprigovorni, ne samoživi, jedljivi ili vinu skloni; a pogotovu ne skloni nasilju i prljavu dobitku, nego gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi“ (Tit1, 5. 7-8). I mi smo, braćo svećenici, primljenim poslanjem postali starješine koji bi imali po Pavlovu receptu biti „bezprigovorni“. Možda je ovo prigoda upitati se „kako je s mojom samoživošću i razdražljivošću“? Priča li se kako mi je „kupica opojne tekućine draga“? Što je „s trgovinom nabožnih stvari: svijeća, sličica, brošura, misnih nakana, crkvenih priloga i kolekti“? Kako je s mojim podmirivanjem administrativnih obveza i materijalnih dugova? Ovo nije priprava za ispovijedi, ali je poticaj da se popravljamo i budemo dostojni djelitelji svetih otajstava, pa usvajamo ono što je Pavao savjetova učeniku Titu: biti „gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi“.
Kad je 2015. proglašena „Godina posvećenoga života“, papa Franjo je odredio neka svi programi budu prožeti s tri cilja: „Sa zahvalnošću se spominjati prošlosti, s nadom prigrliti budućnost i s oduševljenjem živjeti u sadašnjosti“. Uz ovaj trostruki cilj Papa je izrazio očekivanje da Bogu posvećene osobe i svećenici „učine Crkvu domom i školom zajedništva“. A ogovaranje, zavist, ljubomora i drugi antagonizmi neka se izmjeste iz naših duša, okružja i crkvenih prostora. Jer. to potkapa jedinstvo i nagriza dijecezansku duhovnost.
Zahvalni smo Papi što je jednostavnim i razumljivim riječima protumačio gdje su temelji, ali i zapreke našem zajedništvu i dijecezanstvu. Neka nam ovi poticaji pomognu rasti u toj duhovnosti kako bismo njegovali i očuvali vjernost Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, kao i vjernost čovjeku našeg vremena. I mogli punim srcem i ove godine zahvalno klicati: „Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo!“
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Skupština svećenika, 16. veljače 2022.