Vlč. Domagoj Matošević, rektor Nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici, predvodio je svečano prijepodnevno misno slavlje u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru na Stepinčevo, u četvrtak 10. veljače.
Za razvoj nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici zaslužan je upravo kardinal Stepinac. Bl. Alojzije je zamislio križni put na Kalvariji, naručio njegove prve četiri postaje iz Italije i želio da Marija Bistrica bude hrvatski Lurd. Imao je viziju i da u Karlovcu bude nacionalno svetište sv. Josipa.
„Stepinac je stvarno poput Isusa bio dobri pastir“ istaknuo je vlč. Matošević, rekavši da su kardinala Stepinca krasile četiri kreposti: uvijek je konkretno bio uz ljude koji pate, imao je vizije, osmislio je svoju patnju i bio je čovjek molitve.
Stepinac je studirao u Rimu od 1924. do 1931. i u to vrijeme je zaređen za svećenika. Iz Rima se vratio u Zagreb kao doktor teologije i postao je ceremonijar u katedrali. „Lijepa služba, brinuo se za liturgiju, za slavlje misa, sakramenata. Možda bi se mnogi svećenici zadovoljili s tom službom i to bi im bilo dovoljno. No zanimljivo, Stepinac je uočio tada u Zagrebu jednu veliku potrebu. Stepinac je bio pastir koji se stvarno brinuo za svoje stado. Primijetio je da izvan Crkve ima jako puno siromašnih, gladnih i potrebnih. Zato mu je na srcu bio poziv da se Crkva bolje organizira i da se pobrine za sve koji su siromašni. Zato je tadašnjeg nadbiskupa Antuna Bauera zamolio kako bi bilo dobro da Zagrebačka nadbiskupija ustanovi Caritas. Nadbiskup Bauer prihvatio je tu ideju mladog dr. Stepinca te je mons. Bauer 1933. osnovao Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a Stepinac je postao odgovoran i predsjednik Caritasa za grad Zagreb“ rekao je vlč. Matošević.
U to vrijeme grad Zagreb imao je 15 župa. Već za četiri mjeseca kako je Stepinac bio na čelu zagrebačkog Caritasa, 14 župa je imalo Caritas. „To treba istaknuti jer se već u tome može vidjeti koliko je Alojziju Stepincu bilo stalo do ljudi koji su stvarno u potrebi. Želio je organizirati za njih pomoć. Nije se lijepo osjećao kada je netko pored njega bio gladan, u nekoj potrebi, neimaštini. Zato, kada je postao biskup koadjutor 1934., a kasnije i nadbiskup zagrebački, uvijek su na Nadbiskupski duhovni stol dolazili ljudi koji su u potrebi jer su znali da će ih nadbiskup Stepinac primiti, da će s njima razgovarati i pokušati pronaći neko rješenje da im bude bolje“ istaknuo je vlč. Matošević.
Papa Pio XII. proglasio je Stepinca 1953. kardinalom. „Kada je bio u Krašiću u kućnom pritvoru, mnogi su mu savjetovali da bi bilo dobro da ode u Rim da primi tu kardinalsku titulu. Smatrali su da će mu tadašnja vlast čak i dozvoliti da ode u Rim, ali da mu više neće dopustiti da se vrati u Hrvatsku. Stepinac je to odbio, rekavši kako ne želi ići u Rim a da se ne može vratiti u svoju domovinu, među svoj narod, među svoje vjernike. I na taj način Stepinac je pokazao svoju brigu – na način konkretne pomoći za ljude koji su u potrebi, da uvijek bude uz one koji pate“ naglasio je propovjednik.
Opisujući drugu veliku vrijednost i krepost Stepinca, vlč. Matošević rekao je da je Stepinac bio pastir koji je imao viziju.
„Dobro je da imamo u životu neke vizije. Jer kad imaš neku veliku želju u svom srcu, onda ćeš se i truditi ostvariti je. Alojzije je imao puno vizija. To znači da je gledao puno dalje od određenog problema. Stepinac je vrlo brzo u Zagrebu osnovao 14 novih župa. Nadbiskup Stepinac je vidio da se grad Zagreb širi, da nije dobro da je malo župa i osnovao je nove. Mnogi su tada bili protiv toga, a danas su te župe jako žive i važne za cijeli Zagreb.
Kardinal Stepinac uči nas kako je važno da u duhovnom životu imamo vizije. Da ne gledamo samo u trenutačni problem ili ono što nam je sada teško, nego da gledamo preko toga. Da gledamo ono na što nas Bog možda poziva da možemo učiniti još više i bolje“ potaknuo je vlč. Matošević.
Treća kardinalova krepost je u tome što je Stepinac znao osmisliti svoju patnju. „Kroz život je jako puno patio. Život mu nije bio jednostavan. Kao vojnik je 1918. bio zarobljen. Iskusio je što znači biti u zarobljeništvu. Patio je i kada se od 1946. protiv njega vodio proces. Toliko je laži bilo izgovoreno o njemu i njegovom poslanju. Mislim da je nama najteže i da najviše patimo kada netko nešto slaže protiv nas. Ako učinimo neko dobro i lijepo djelo, jako patimo ako se to ne prepozna, ne vidi. To se baš dogodilo Stepincu“ istaknuo je predvoditelj slavlja.
Stepinac je 1938. osnovao Organizaciju za pomoć svim izbjeglicama. Ta je organizacija doživjela svoju kulminaciju za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je kardinal Stepinac primio brojnu siromašnu djecu, židovskog porijekla, pravoslavne vjere i mnoge druge. Spasio je mnogima život da ne odu u koncentracijske logore. U lažnom procesu 1946. lagali su protiv toga lažni svjedoci koji su tvrdili sasvim suprotno“ upozorio je vlč. Matošević, istaknuvši: „Kako je to teško!? Kad patiš zbog nečega što si dobro učinio, a sve se okrene protiv tebe!?“.
Stepinac je bio osuđen te je pet godina bio u samici u zatvoru u Lepoglavi, od 1946. do 1951. godine. „Kako je teška bila ta njegova patnja? Od 1951. do 1960. bio je u kućnom pritvoru u Krašiću. Teško mu je bilo, ali on je osmislio svoju patnju. On je i kroz tu patnju doživio da je Bog uz njega, da ga Bog hrabri, da je ta njegova patnja i znak svjedočanstva vjere“ rekao je vlč. Matošević.
U tom kontekstu, naveo je kako su jednom razgovarala dvojica biskupa, iz Zapadne Europe i dijela gdje su kršćane progonili. „Biskup iz Zapadne Europe pitao je drugog biskupa: ‘Kako vi uspijete tamo biti kršćani, kad vas se progoni?’. Ovaj mu je odgovorio: ‘Pa ja ne znam kako je uopće moguće biti kršćanin, a da ne budemo progonjeni?’. To je velika istina. I danas, nemoguće je biti kršćanin, a da nekad malo ne patiš, da te nekad netko ne razumije, da te nekad netko ne ismije, baš zato što ljubiš čovjeka i Boga“ upozorio je rektor Matošević.
Četvrta kardinalova krepost je da je Stepinac bio pastir koji moli. „On je baš bio čovjek molitve. Iz te molitve rađala se onda i ta njegova briga za ljude, rađale su se i vizije za njegov život. Iz molitve je mogao osmisliti svoju patnju. Dok je kardinal Stepinac bio u Krašiću, jako je volio moliti krunicu s djecom. I djeca su se voljela okupljati oko njega, osobito u svibnju i listopadu zajedno su molili krunicu. Poslije molitve krunice djeci je kardinal uvijek davao bombone. Volio je jako šetati pa su mu se djeca ponekad pridružila u tim šetnjama. Kardinal je volio moliti krunicu, molio je brevijar, čitao je Sveto Pismo. Jako rano je išao spavati da bi se rano ujutro ustajao, već oko 4 sata ujutro. Kada bi se ujutro ustao, molio je, čitao i razmatrao nad Božjom riječju, pisao pisma. Molitva mu je davala snagu da u tim teškim trenucima bude tako jak, iako je u zdravlju bio krhak“ istaknuo je vlč. Matošević.
Rektor Matošević potaknuo je da molimo kardinala Stepinca za te četiri prekrasne kreposti. „Da nam svima da duh brižnosti, empatije, da ne mislimo samo na sebe, da ne živimo egoistično, zatvoreno, nego da primijetimo potrebe ljudi oko nas. Zatim, da budemo ljudi vizije, ljudi vjere. Da ne mrmljamo, da znamo kako uz Božju pomoć možemo učiniti puno velikih i lijepih stvari. Puno više nego ako se zatvorimo samo u negativnost, ono što je loše. Molimo kardinala Stepinca i za dar osmišljavanja naših patnji, poteškoća i križeva. Patnja može biti veliki dar, jer svaka kriza u životu može biti prilika za nešto novo. Kroz krize s kojima se suočavamo možemo narasti, izgraditi se, postati bolji ljudi. Možemo razumjeti one koji pate i kojima je teško. I molimo kardinala Stepinca za dar jednostavne, iskrene molitve. Jer u molitvi se susrećemo s Bogom. A Bog je ljubav, onaj koji nas razumije i vodi nas kroz život. Bog nam uvijek želi sve oprostiti, zaliječiti svaku ranu. Bog je naš jedini pravi dobri pastir“ poručio je vlč. Domagoj Matošević u Stepinčevoj župi u Zadru koja ima i relikvijar bl. Alojzija Stepinca.
Ines Grbić
