Slavit ću te i hvaliti, Spasitelju moj. Bio si mi zaštitnik i spasio me od propasti!
(Sir 51, 1-12; Ps 156; Rim 8, 31-39; Iv 12, 24-26)
1. Prekrasnom himnom našoj zaštitnici i naslovnici ove prvostolnice, Popjevkom veselom blagdan objavite, došli smo slaviti žrtvu novoga Saveza. Sveta Stošija je u teškim danima progona nalazila snagu i utjehu upravo u euharistijskoj hrani, pa kao osobita Božja izabranica ušla i u samu molitvu Rimskoga kanona gdje molimo da i nama grješnim slugama podari mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Agneze i Stošije. Budući da je Stošija pohađala utamničene kršćane i pomagala ih, njezinom mužu poganinu Publiju to nije bilo drago pa ju je žestoko maltretirao. Stošija je rado pomagala svima koji su oskudijevali. Posebice nakon smrti muža ona je svoja dobra dijelila siromasima, njegovala bolesne i bodrila klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila ljubav Krista koga je zavoljela još u svojoj mladosti. To će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom, koji joj je prigovorio vjeru u Galilejca, te da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje. Na sve te prigovore ona bez straha odgovara: „Jesam. Pazila sam ih ko zjenicu oka; i ako bi koga uhvatila tuga i malodušnost hrabrila sam ga i tješila. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli“.
Uz današnju svetkovinu čuli smo odlomak iz završnog poglavlja knjige Sirahove: „Slavit ću te i hvaliti, Spasitelju moj. Jer bio si mi zaštitnik i pomoćnik i spasio me od propasti. Od zamke prijevarna jezika i usana što lažu oko mene, bio si moj branitelj” (Sir 51 1-3). Nakon ulomka iz Sirahove knjige predviđen je psalam (Ps 126) kao hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin“. Ovi tekstovi Svetoga Pisma danas nam dozivlju u pamet teške dane našeg stradanja, ali i velikog pouzdanja u Providnost koja vodi povijest pojedinaca i naroda. I mi smo tih teških ratnih godina imali svoje „pučke psalme“ koje smo s krunicom u ruci i oko vrata molili i pjevali. Sjetimo se napr. pjesme koju su skupa pjevali pisci i glumci, voditelji programa i pjevači, a zborila je o „Domovini koja ima snagu zlatnog žita i oči poput mora“. Ta skupina pjevača sebe je nazvala “generacijom koja ne spava“, jer „dok slušaju vijesti i broje korake, nemir je u srcima, a ljubav u njima”. Ili pak one pjesme prkosa i zavjeta pred pogromima i progonima: „Cili život živim tu, k’o u nikom plavom snu, to je zemlja dide mog, i oca mog, ja ostajem na njoj“.
2. Sa zahvalnošću se sjećamo kako da je na današnji da Europska Unija, 15. siječnja 1992. objavila vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije, a Sveta Stolica to je učinila dva dana ranije. Lijepo je bilo pročitati što je predstavniku Svetog Oca, mons. Giorgio Lingua, prekjučer uputio preko medija i na Hrvatskom Katoličkom sveučilištu. Poželio je „sretnu 30. obljetnicu mladoj i sjajnoj demokraciji u RH“. Iako nas još uvijek preplavljuju uspomene teških nevolja i muka, u duši nam odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, Europi i svijetu. Davidove psalme mi smo učinili svojima i prilagodili ih našim potrebama i vapajima. Poput one pjesme o ravnoj Slavoniji i brdovitoj Herceg-Bosni, šumovitoj Lici, sinjem moru i Dalmaciji: „Dalmacijo, more moje, jedna duša a nas dvoje. Hajde, Istro i Zagorje, podignimo sve tri boje. Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima“. Međunarodnim priznanjem ostvario se san mnogih generacija, pri čemu su ključnu ulogu odigrali hrvatski branitelji na čelu s Vrhovnikom Tuđmanom, koji su zaustavili agresiju i oslobodili Hrvatsku. A to je dobrim dijelom pomoglo zaustaviti rat i u BiH, pa se pristupilo postupnim pregovorima.
Često sam se u to vrijeme pitao što Crkva treba činiti u tom „vučjem vremenu nepovjerenja, ratne psihoze, mržnje i destrukcije“?! Bilo mi je normalno i prirodno biti s narodom u trpljenju, molitvi i vapajima za mirom, kao i u osudi rata i nasilja. Biti skupa s našim liječnicima, piscima, kulturnim djelatnicima i političarima koji su diljem zemlje, skupa sa svećenicima i sportašima, vjernicima i vojnicima vapili, pisali i molili Europu i svijet neka zaštite pravo i slobodu hrvatskoga naroda. Istina, gledajući apokaliptičke slike rušenja sela i stradanja ljudi, više puta sam poput proroka Habakuka kukao i prigovarao: „Dokle ćemo, Gospodine, zapomagati a da nas ne čuješ? Vikati, a da ne spašavaš? Pljačka i nasilje su pred nama. Zašto puštaš da gledamo nepravdu i promatramo ugnjetavanje?!“ Kada listamo povijest Izraela od oslobađanja iz egipatskog ropstva i putovanja kroz pustinju, otkrivamo neke slične dionice i našega hoda u vjekovnoj borbi „za krst časni i slobodu zlatnu“. Izrael je to ostvario poslije četiri stoljeća robovanja u Egiptu, te punih 40 godina putovanja kroz pustinju do obećane zemlje.
3. Nešto slično i mi smo prošli. Najprije u petstoljetnoj obrani pred otomanskim osvajanjima hrvatsko je kraljevstvo bilo svedeno na „ostatke ostataka“ (Reliqiae reliquiarum). Onda je došao „pedeset godišnji hod kroz ideološku pustinju komunizma“ kojeg smo se demokratski otarasili prije tridesetak godina. Poslije toga, nažalost, nastupile su teške godine agresije, razaranja i uništavanja. I dok neki pitaju treba li se još uvijek vraćati u prošlost i ponavljati što se dogodilo, čitamo u Bibliji kako Jahve određuje neka „narod nikada ne zaboravi, nego u srcu čuva čudesne stvari koje je vlastitim očima vidio“ i neka to „prenosi s koljena na koljeno, sve do sinova svojih sinova“ (Pz 4, 9). Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda, a spomen važnih događaja govori o našem ishodištu i ukorijenjenosti. Trideseta obljetnica međunarodnog priznanja dobra je prigoda sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih zahvata. Ovom euharistijskom gozbom ljubavi, koja je osobito mjesto našeg urastanja u pamćenje spasenjske povijesti, želimo uputiti našu zahvalnu molitvu za sve koji su u teškim danima tjeskobe vidali rane i brisali naše suze; posebice braniteljima koji su obustavili agresiju i izborili mir i slobodu zemlji Hrvatskoj.
Crkva ne propovijeda mržnju i osvetu. Ali, čvrsto vjeruje kako svakom čovjeku treba siguran obiteljski dom, a narodu stabilna i sigurna Domovina. Domoljublje je, naime, pozitivna odlika, krijepost i vrlina. To smo naučili u školi blaženoga Alojzija Stepinca i njegovoga časnoga nasljednika kardinala Franje Kuharića. Oni su nas govorili kako su bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublja tri uzvišene vrjednote, naš umreženi troplet krjeposti koji nas u životu i radu nadahnjuje i vodi. Kardinal Stepinac je to na sudu, 3. listopada 1946. jasno posvjedočio : „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“. Uz ovaj povijesni dan molimo svetu Stošiju neka lice naše Domovine bude prožeto kršćanskim i humanim vrjednotama, koje neka se zrcale u njezinim uredbama i zakonima, u kulturi i u socijali. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127, 1).
4. U tom vidu lakše nam je shvatiti zašto je naša dična zaštitnica išla na lomaču s pjesmom na usnama. Sigurno je poznavala Pavlove poticaje Kološanima neka se „zaodjenu u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost“ (Kol 3, 12-14). A to stvara civilizaciju ljubavi, posebice ako se gladne nahrani, žedne napoji, siromaha odjene, bolesna i utamničenika pohodi, te žalosna i nevoljna utješi. To je „prepoznatljivi brevijar kršćanskih vrlina prema našim bližnjima“ koji je i sveta Stošija poznavala i prakticirala. Dakle, u svijet prepun boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista koga je zavoljela još od svoje rane mladosti. Ona je bila i ostala izvrstan primjer i uzvišen ures grada i Nadbiskupije, pa je zahvalno i s punim srcem kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite.
Naše trpljenje i patnja, međutim, dobit će smisao samo ako to uspijemo umrežiti s kalvarijskom žrtvom Sina Božjega koji nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio i oslobodio. I utemeljio Crkvu u kojoj nastavlja po euharistiji živjeti među nama. On je, dakle, među nama kao dnevna popudbina koja nam je potrebna na putovanju kroz ovu suznu dolinu. Njemu, jedinom Otkupitelju i Spasitelju čovjeka, danas kličemo i molimo: Dođi Gospodine Isuse! Dođi u ovaj Grad i u sve naše obitelji. Želimo ponovno čuti ono što si rekao svojim učenicima u Dvorani Posljednje večere: Vi ste prijatelji moji! Prijateljstvo s Tobom u dobrim i lošim danima bilo nam je dosada izvorom sigurnosti. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti. Znamo, naime, i vjerujemo Ti nosiš ključeve povijesti. Tvoja su vremena i vjekovi. Tebi slava i hvala u vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 15. siječnja 2022.