Rekolekcija redovnica Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu 13. travnja u samostanu Školskih sestara franjevaka u Arbanasima u Zadru a počela je pokorničkim bogoslužjem i misnim slavljem koje je u kapeli samostana predvodio fra Tomislav Šanko, u suslavlju s fra Diegom Dekličem, predstojnikom Vijeća za posvećeni život Zadarske nadbiskupije. „Doživljavam li svoje redovništvo kao ugodu ili je pak ono veliki aktivizam, što je također perfidan način neispravno življene karizme; jesam li rob prevelike aktivnosti?“ upitao je fra Tomislav rekavši da svaka prekomjernost zarobljava; a rob sanja slobodu i ropstvo je takvo stanje da će se biće jednoga dana pobuniti u želji da izađe iz stanja zarobljenosti. Fra Tomislav je istaknuo da zato svatko treba proći kroz čišćenje od neispravnoga, a ta ‘peć’ odnosno situacije koje su načini sagorijevanja naših grijeha izraz su Božje ljubavi prema našem spasenju. Taj redoviti mjesečni susret redovnica ujedno je bio korizmena duhovna obnova u svjetlu teme „U nadi budite radosni“ (Rim 12,12) o čemu je izlagala teologinja s. Natanaela Radinović, školska sestra franjevka Splitske Provincije Presvetog Srca Isusova. „Čovjek je biće nade. Nada se u svakidašnjem govoru najčešće poistovjećuje sa željom, čežnjom. Čovjek je rasipan i nezasitan u svojim željama. Upravo ga to potiče da traži uvijek više i dalje, ono što može u potpunosti dati odgovor na njegovu čežnju. U konačnici to je nešto beskonačno, velika nada koja nadvisuje sve drugo – a to je samo Bog. Sv. Augustin je to izrekao: ‘Nemirno je srce moje, Bože, dok se ne smiri u tebi’“ rekla je s. Natanela u sklopu svog izlaganja koje je poticalo na promišljanje o življenju redovništva pod vidom nade. „Za zdrav duhovni život potrebno je uvijek iznova propitivati vlastiti život, što nas pokreće, čemu težimo, kako odgajamo i na koga oslanjamo svoju nadu. Nada čovjeka čini radosnim te ga, prema tumačenju nekih duhovnih otaca, pomlađuje. Obilježje je mladosti da iza sebe ima malo prošlosti a ispred sebe puno budućnosti. Upravo je na tom tragu i kršćanska nada koja se nada (u) Bogu. Potiče nas da tragamo za Bogom, da čeznemo za njim i ne zadovoljavamo se s postojećim stanjem svoga duhovnoga napretka“ istaknula je predavačica.
S. Natanaela je govorila i o eshatološkom usmjerenju i kristocentričnosti kršćanske nade kao pozitivnoj razapetosti, napetosti između onoga što imamo i za čim čeznemo; to je u konačnici spasenje. „Premda je usmjerena prema budućnosti, nada ne da kršćaninu da bude pasivan. Autentična nada ne može ostati skrivena u našoj nutrini, nego nas nuka da mijenjamo svoje ponašanje i da se založimo za izgradnju ovog svijeta. Tako je eshaton već tu kroz nadu“ rekla je s. Natanaela podsjetivši na riječ iz poslanice Hebrejima da je nada pouzdano i čvrsto sidro duše koje prodire tamo kamo je kao preteča za nas ušao Isus. Čovjek je stvoren za vječnost s Bogom prema kojoj ide i koju uprisutnjuje ako svoje srce usidri u Bogu. S. Natanaela je posvijestila važnost nade za duhovni rast i njenu ulogu u suočavanju s teškoćama i duhovnim kušnjama koji su sastavni dio redovničkog življenja. Govorila je o uzrocima i posljedicama krize nade u redovničkom životu. Istaknula je da se u samostanima živi iz nade i u nadi, ali se o tome nedovoljno govori. „Brojni su primjeri sestara svjedokinja nade, iz prošlosti i sadašnjosti, koje svakodnevno, tiho i samozatajno, ustrajno, u molitvi, trpljenju i djelovanju u zajednici i izvan nje čine vidljivom Božju prisutnost“ rekla je s. Natanaela istaknuvši da redovnici trebaju biti kvasac nade, glasnici nade i radosti. „Redovnički život po zavjetima treba biti takav da u ljudima budi nadu u budući svijet. Svaka se nada u povijesti kad tad izjalovi. Ona koju redovnici svjedoče nadilazi prostor i vrijeme, to je spasenje, Isus Krist“ poručila je s. Natanaela. Podsjetila je da papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi redovnike naziva svjedocima nade, a mjesta učenja i odjelotvorenja nade su molitva, rad i trpljenje. Izlaganje je zaključila citatom Bonhoeffera: „Svaki kršćanin ima u ovome svijetu određeno polje djelovanja. Ovdje treba vršiti volju Božju. Kršćanin ne smije biti malodušan i pesimist, jer on od ovoga svijeta ne očekuje previše. On zna da prolazi naličje ovoga svijeta. Stoga svu svoju nadu polaže u Boga“.
Ines Grbić