Zahvalimo Kristu za dar života kao i za dar onih koji su preminuli
1. Uz svetkovinu Svih Svetih koji smo jučer proslavili tu je i Spomendan svih vjernih mrtvih kada idema na groblje zapaliti svijeće našim dragim pokojnicima. Tako otimamo zaboravu one kojih se sjećamo, a ujedno im izražavamo zahvalnost za dobro koje su učinili. Sjećamo ih se sa živom vjerom kakvu je očitovao Job kada je rekao: „Ja znam da moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati“ (Job 19, 27). Njihova prošlost naša je sadašnjost, a to što su oni postigli nama je obećano u budućnosti! Stoga, u ovakvim prigodana razmišljamo o našem kraju i svršetku, kao i o onom času kad će nas zasuti zemljom uz riječi „sjeti se čovjek da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. To je možda jedini dan kad o tome intenzivnije mislimo.
Činjenica je, naime, kako dosta vremena provedemo ne obazirući se na to da često živimo kao da smrti nema. Ili kao da k nama doći neće. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ništa u životu tako snažno i jasno kao smrt koja sve ljude čini jednakima. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. I ona nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija sjena smrtna. Zato nas Pavao i opominje da „ne budemo u neznanju i da ne živimo kao oni koji nade nemaju“ (1 Sol 4, 13).
2. Stari pisac to je uspješno i umješno sročio u stihovima: ”U dan onaj u dan gnjeva” (Dies irae, dies illa). Tamo u jedno stihu veli: ”Kolik strah će na sve pasti, kada Sudac višnje vlasti, dođe preterest ljudske strasti”. I dok je jučer duše vjernika mučilo hoće li čuti trublju kad zasvira i pozove na račun pred višnjega Sudca, suvremenog čovjeka muče neki drugi problemi. Njega ne muči pitanje vječnog suda, već strah od osamljenosti u vremenu prije smrti; i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. Strah od suvišnosti, tereta, neizdržive boli i besmisla patnje izgleda ponekad jači od onoga straha susreta s vječnim Sucem. Stoga pribjegava glumačkoj skupini Halloweena s mitološkim maskama vještica, vampira, zombija s bundevama, paukovim mrežama kako bi zastrašivanjem otjerao smrt iz svoga dvorišta. A ona nije u dvorištu, već u njemu. Samo on to ne shvaća i ne prizna, pa živi bez nade i u neznanju, kao veli sv. Pavao. Stoga je važno i dragocjeno biti blizu ljudima u vrijeme bolovanja i umiranja; posebice u onim trenutcima pred samu smrt koje valja osmisliti jer dirljivi i neponovljivi. Isus ih je tako osmislio da nam je uoči svoje smrti sebe u euharistiji ostavio, a svoje učenike ”nazvao prijateljima”. I pozvao ih neka se međusobno ljube onako kao što ih je on njih ljubio.
Svoju ljubav, posebice prema onima koji su preminuli, pokazujemo svojim sjećanjem i svojim molitvama za njih. Uz svoje drage pokojne, kojima ćemo danas upaliti svijeće i pohoditi njihove grobove, te uputiti molitve za njihove duše, osobito ćemo se pomoliti za šesnaest pralja koje su smrtno stradale na današnji dan, 2. studenog 1891. kad se prevrnuo brod na putu za Zadar, u 7 sati ujutro, nedaleko od otočića Galevca. Najstarija među njima imala je 75 godina, a najmlađa 14. Među poginulim bile su i dvije trudnice. Ovo su imena stradalih pralja čije ime Gospodin je upisao u dlanove svoje ruke: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin Gašpa Matacin i Kate Mazić.
3. Lijepo je što i nakon 130 godina ne blijedi uspomena na njih. Osim spomenika „Naša mati“, na Vruljici koji je izradio kipar Anselmo Dorkin, tu je i pjesma Stjepana Benzona, „Šesnaest lavandijera“ koju je uglazbio Ivica Stamać, a na „Melodijama Jadrana u Splitu 1968. ovjekovječio Vice Vukov:
Otkad su vas odnijeli vali daleko negdje, u mir, samoću
nemirno more za Mjeseca noću vašim se svijetli očima…
Otkad su vas posestrile školjke i niste
došle sa puta duga
svi maestrali, i bure, i juga vašim se glase pjesmama…
Ipak, žive ste u srcu, zvijezdama; u dubinama u društvu zlatnih riba
ko majka voljenu djecu, more vas grli i ziba (S. Benzon).
Tu je također i glazbeno-scensko djelo iz 1991. „Rekvijem za 16 lavandijera“, koje su napisali Slavko Govorčin i Ivo Nižić. A nedavno, 1. listopada 2021. ispred spomen-obilježja stradalim lavandijerama na Vrulji, predstavljena je ilustrirana knjiga „Bijele ribice lavandijerice“ akademske slikarice i spisateljice Manuele Vladić-Maštruko. Svi navedeni umjetnički uradci imaju želju predstaviti svima, a posebice mladim naraštajima, kulturnu i tradicijsku baštinu ovoga otoka i mjesta, te podsjećati na stradanje preških lavandijerica 1891. godine.
4. Kultura sjećanja, zapravo, bitni je dio našega života, kako osobnog, društvenog i kulturnog, tako i onog vjerničkog. Isus je na Posljednjoj Večeri, naime, odredio svojim učenicima „neka to čine njemu na spomen“. Crkva svaki put kad slavi euharistiju ispunjava taj nalog s dragim sjećanjem i zahvalnošću što nam je darova sebe i pozvao da u žrtvu Novoga saveza uključimo mnoge. Tako, nakon misne pretvorbe Crkva moli da Bog primi žrtvu koju prikazujemo, kao i nakane koje mu upućujemo. A tih nakana ima više. Najprije molimo za papu, biskupa i svećenike. Kako je važno imati dobre pape, biskupe i svećenike; čestite, poštene i svete. Bez svećenika, biskupa i pape nema Crkve. A gdje nema svećenika, kršćani se osipaju i propadaju. I zato je vrlo važno moliti na tu nakanu. Moli se zatim za sve „koji prinose žrtvu“. To su oni koji su naručili misu; odvojili nešto od svoga kako bi doprinijeli samom slavlju. Crkva moli i za sve koji su nazočni, kao i za kršćane diljem svijeta, posebice za one „koji traže Gospodina iskrena srca“.
Na koncu moli se i za one koji su bili s nama i završili svoj ovozemni hod. Uz osobnu nakanu za one s kojima smo rodbinski i prijateljski povezani, mi ćemo danas osobito preporučiti Božjem milosrđu duše ovih šesnaest pralja koje su na današnji dan prije 130 godina stradale. Sjetit ćemo ih se po imenu koje su primili na krštenju i po kojem ih i danas raspoznajemo. Na kraju izrečenih molitava i nakana u obredu svete mise dolazi svečani završetak kada misnik s uzdignutom patenom i kaležom izgovara pohvalu Uskrsnulom Gospodinu: „Po Kristu, s Kristom i u Kristu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava“. Zahvalni Bogu za dar euharistije molimo za sve naše pokojne i žive. Posebice molimo za obitelji i naš narod da ostane vjeran Crkvi, Bogu i svome rodu. Neka urešen kršćanskim krjepostima napreduje ovdje na zemlji dok ne prispije u vječno spasenje, gdje će se pridružiti onom silnom mnoštvu spašenih, te pred prijestoljem Jaganjca moliti i pjevati: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast i moć, i snaga Bogu našemu, u vijeke vjekova“. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Preko, 2. studenog 2021.
Dodatak
Uz svetkovinu Svih Svetih Crkva se sutra spominje i svim vjernih mrtvih. Onima što svojim odlaskom navješćuju prostore budućega života, i ne poznaju više noći i mraka, posvećen je ovaj dan. Dan spomena svih vjernih mrtvih je dan koji nas -kako lijepo zapisa pjesnik- „ukočenom vlati na istu stazu tišine spaja”. A u tišini beskraja „teče jedna modra rijeka.. svima nam je preko rijeke”, u vječnu domovinu za koju Isus reče da „uho ljudsko nije čulo, niti oko vidjelo što je Bog pripravio onima koji ga ljube”. Uzdignuti križevi na grobovima naših pokojnika govore da su oni živjeli za takvu vječnost, a svoj ovozemni život istrošili u nadi, vjeri i ljubavi. Okrenuti čelom prema nebu preko križa na grobu s apostolom Pavlom oni nam danas poručuju: „Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno..” (usp. 1 Sol 4, 13).
Zahvalni Bogu za dar života i milosti koje nam obilno dijeli, slušajmo i usvajajmo Isusove ustavne odredbe opisane u ovih osam blaženstava. Učvršćujmo se u vjeri da smo ovdje prolaznici i putnici, pa s Augustinom ponavljajmo: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine”. I priključimo se danas u duhu onom silnom mnoštvu spašenih (iz prvog čitanja Otkr) koje pada nice pred prijestoljem Svevišnjega pjevajući: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!” (Otkr 7,9).
Živimo kao da smrti nema. Ili kao da k nama doći neće. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ništa u životu tako snažno, jasno, i usudio bih se reći, pravedno kao smrt. Ona sve ljude čini jednakima i pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. I što je najzanimljivije ona nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija sjena smrtna. Zašto onda tako rijetko na smrt mislimo? Ljudi su, naime, donedavno umirali u krugu svojih najbližih. Djeca su u roditeljskoj kući gledala kako umire nono ili nona, a onda otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako će i na njih doći red. Danas se redovito umire po bolničkim sobama. A ako slučajno umre u vlastitoj kući, vrlo brzo se i uredno «pospremi pokojnika» i odveze u mrtvačnicu.