1. Uz svetkovinu Svih Svetih koju smo jučer svečano obilježili, Crkva se danas spominje i svih vjernih mrtvih. Njima, dakle, koji odlaskom s ovoga svijeta ne poznaju više noći i mraka, posvećen je ovaj dan. To je dan koji pjesnik uspoređuje s modrom rijekom, pa zaključuje „svima nam je preko rijeke”; tamo u vječnu tišinu za koju Isus reče da „uho ljudsko nije čulo, niti oko vidjelo što je Bog pripravio onima koji ga ljube”.
Kad smo danas i jučer poslije podne obilazili njihove grobove, primijetili smo uzdignute križevi koji nam govore da su naši pokojnici živjeli za takvu vječnost. A svoj ovozemni život istrošili u nadi, vjeri i ljubavi. Preko križeva okrenutih prema nebu oni nam s apostolom Pavlom poručuju: „Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će i nas koji smo u njegovoj vjeri usnuli, privesti zajedno u život vječni” (usp. 1 Sol 4, 13). Jer, kao prolaznici i putnici na ovom svijetu osjećali smo i vjerovali da nas je „za sebe stvorio, pa je naše srce bilo nemirno dok nije u njemu otpočinulo” (sv. Augustin).
Svakome od nas, koji smo jučer i danas obilazili grobove naše rodbine, rođaka i prijatelja, bilo bi lakše da smo na mjestima njihovih počivališta mogli čuti odgovore kako im je tamo „kud za vazda gre se?!“ No, oni okrenuti prema nebu i u šutnji kao da nas preko križa upućuju na raspetoga i uskrsnuloga Krista pa poručuju: Jedino u svjetlu Golgotskog događaja mogu se shvatiti ljudska zbivanja rađanja i smrti. Tako naše nemirno srce potiču da mucajući izgovaramo riječi molitve i zahvale: „Hvala vam, braćo, za taj odgovor šutnje. Hvala vam za taj svijetli putokaz križa koji je i vama pomogao da ste usprkos svih životnih problema s apostolom mogli ponavljati od ljubavi Kristove ništa vas „nije mogla rastaviti: ni nevolja, ni pogibao, ni glad, ni progonstvo.
2. Činjenica je, međutim, da ljudi često žive kao da smrti nema. Ili kao da k njima doći neće. A ona je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. Nema ništa u životu tako snažno, jasno, i usudio bih se reći, pravedno kao smrt. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. I što je zanimljivo ona ne dolazi k nama izvana. Ona je u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. A svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija sjena smrtna. Ljudi danas rijetko na smrt misle, jer se rijetko ili kratko s njom susreću. Donedavno se umiralo u krugu svojih najbližih. Članovi obitelji imali su živu prigodu doživjeti i u roditeljskoj kući gledati kako im umire nono ili nona, a onda otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako će i na njih doći red. Danas se najčešće umire po bolničkim sobama, staračkim domovima ili sanatorijima. Ako se dogodi da umre u vlastitoj kući, vrlo brzo se zove pogrebna služba pa ga „pospremi“ i odveze u mrtvačnicu.
U tijesnim gradskim stanovima nema mjesta za odavanje počasti pokojniku kako se to nekada činilo po selima. Žalost i bol, plač i molitva gube onu ljudsku, socijalnu i duhovnu dimenziju koju su ranije imali. Ne uspijevamo tu darovanu prigodu iskoristiti za rast u humanosti, altruizmu, svetosti i potresenosti kako nas je svojevremeno poticao slikovitim izričajima religiozni pjesnik kad je zapisao: „Kolik’ strah će na sve pasti, kada Sudac višnje vlasti, dođe pretrest’ ljudske strasti. S trublje čudan zvuk romoni, u sva groblja budeć roni, i pred prijesto mrtve goni“. Duhovni pisac je osjećao što muči dušu vjernika u susretu sa smrću. Suvremenog čovjeka, naprotiv, ne muči toliko pitanje vječnog suda, već strah od osamljenosti u vremenu prije smrti i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. To ga muči više od straha susreta s vječnim Sucem. Stoga je neobično važno i dragocjeno pružiti ljudima mogućnost bolesničkog pomazanja, a u vrijeme bolovanja i umiranja biti blizu njih.
3. Isus je vrijeme neposredno pred svoj odlazak s ovoga svijeta učinio najvažniji događaj. Na Posljednjoj večeri apostole nazvao svojim prijateljima. Zaredio ih je za svećenike i ustanovio Presvetu euharistiju. Pozvao ih neka ljube jedni druge kao što je on njih ljubio. A onda kad je osjetio da se primiče muka, zamolio ih neka ga prate i budu uz njega. Otvoreno im je zborio o smrti koja se približava. Hrabrio ih je i poticao neka ustraju u molitvi. I obećao im ulazak u kraljevstvo Oca svojega. Blago svima koji pođu za Isusom, te uđu u to novo kraljevstvo koje je njegov Otac pripravio malenima, siromašnima, umornima i uplakanima. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i on će ga uskrisiti u posljednji dan (Iv 6, 37‐40). Slušajmo, braćo i sestre, malo više što to Isus govori i poručuje. Uzmimo evanđelje i čitajmo što su o njemu zabilježili sveti pisci. I pomiješajmo se u duhu s onim silnim svijetom koji ga je slušao i visio o njegovoj riječi. To su riječi života vječnoga na koji nas upućuju i ovi blagdani kada slavimo svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem. Onamo, naime, i mi putujemo u vjeri ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.
Na današnji dan dopušteno je svećenicima služiti tri svete mise, od kojih se jednu treba namijeniti na Papinu nakanu, jednu na osobnu nakanu, a treću za sve vjerne mrtve. Mi ćemo večeras posebice moliti za naše pokojne nadbiskupe, svećenike. Oni su s euharistijom po svetom Redu bili sudbinski povezani. Sjećajući se njih zahvaljujemo Bogu što ih je „izabrao prije postanka svijeta i u ljubavi predodredio za sebe dobrohotnošću svoje volje“ (Ef 1, 3 – 5). Pred čudom jučerašnjeg blagdana, čuli smo, stajao je i vidjelac Ivan te zapisao u knjizi Otrkivenja: „Ja, Ivan, vidjeh veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše prebrojati iz svakog naroda, plemena, puka i jezika“. Živo se nadamo da se u tom mnoštvu nalazi i naši dragi pokojnici kojih ćemo se večeras sjetiti. Blago i nama ako nas je Ivan vidio među mnoštvom spašenih, pa im se večeras možemo u duhu priključiti i klicati: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast i moć, i snaga Bogu našemu, u vijeke vjekova“. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Zadar, 2. studeni 2021.