ZADAR, CRKVA SV. FRANE: BLAGDAN SV. FRANE – PROPOVIJED NADBISKUPA Ž. PULJIĆA

Sveti Franjo i danas nadahnjuje, potiče i poučava

1. Dok danas spominjemo blagdan svetoga Franje, pitamo se što je odredilo njegov životni pravac. Dvije su stvari usmjerile njegov hod i život. To je najprije glas koji ga je pozvao neka ide „popraviti crkvu koja je u ruševnom stanju“. A drugo su bile riječ iz evanđelja koje su ga najviše dirnule i nisu puštale na miru: „Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni  putne torbe, ni dviju haljina..“ (Mt 10, 9-10). Taj Isusov radikalizam „ćapao je njegovo srce“, pa je uskliknuo: „To je ono što tražim. To je ono za čim čezne duša moja“. Tri put mu se raspeti Krist obraćao govoreći: „Idi Franjo i popravi moju kuću koja se ruši“. Nakon što je svojim vlastitim rukama obnovio tri crkvice u asiškoj okolici (sv. Damjana, sv. Petra i Mariju od Anđela), Franjo je shvatio kako onaj glas nije mislio na konkretne crkve građevine, već na obnovu Crkve koja je Božja građevina. A njezino stanje u to vrijeme bilo je i dramatične i uznemirujuće.

Vladala je, naime, površna vjera među kršćanima, a ona nije bila kadra ni formirati, a ni preobražavati ljude. Klerici su bili skroz ohladili i nisu ni malo izgarali za Božje Kraljevstvo. Crkva je bila iznutra nagrižena i razjedinjena, a krivovjerja i razdori na svakom koraku. U tom općem rasulu Raspeti se javlja i poziva tog skromnog mladića Franju na obnovu; ne crkvice svetoga Damjana i Marije od Anđela, već Kristove Crkve koju je utemeljio na apostolu Petru. Taj događaj, koji se zbio vjerojatno 1205., podsjeća na sličan događaj koji se zbio dvije godine kasnije (1207.). Papa Inocent III, naime, vidio je u snu kako se ruši bazilika Svetog Ivana u Lateranu, koju zovemo „majkom svih crkava, a jedan mali redovnik svojim plećima podupire crkvu da se ne sruši.

2. Ne čudi onda što toga „sićušnog redovnika“ veliki papa Benedikt XVI. naziva „istinskim divom svetosti“, koji još uvijek privlači brojne ljude svih dobi, iz svih staleža i naroda. A najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri s aluzijom na rođenje sv. Franje piše u 11. poglavlju svoje „Božanstvene komedije“ da se „rodilo svijetu jedno sunce“, a to je bilo krajem 1181. u Asizu. Taj neznatni mladić iz Asiza, zahvaćen evanđeoskim riječima da se „ne pribavlja ni novca, ni  putne torbe, ni dviju haljina“ (Mt 10, 9-10), odlaže očevo odijelo i sandale, a oblači grubu tuniku, te kao „svoju zaručnicu izabire sestricu siromaštinu“. Stoga je genijalni pisac Božanstvene komedije uz sv. Benedikta, Bernarda, Tomu i Dominika, osobite riječi divljenja posvetio ovom velikom sinu iz Asiza. Kao izvrstan vjernik, pjesnik i teolog Dante će  zaključiti da je „sv. Dominik znanjem i borbom protiv krivovjerja Crkvu učinio sigurnijom, a sv. Franjo ljubavlju, jednostavnošću i siromaštvom vjernijom svome misijskom poslanju“. Na kraju dana molimo Marijinu zahvalnu pjesmu „Veliča duša moja Gospodina“, što je „Jahve pogledao na neznatnost službenice svoje“. I sveti Franjo je nakon obraćenja s radošću, uvjerenjem i ljubavlju izabrao kao svoje „trajne družice skromnost, služenje i siromaštvo“ po kojima se opet „rodilo i zasjalo sunce iz Asiza“.

3. I dok u mislima večeras prebiremo značenje Božje poruke koju je sv. Franjo primio, prihvatio i u životu ostvario, pitamo se što je s tim krijepostima u našem vremenu silnog napretka? Jesu li nestale krotkost i neznatnost, služenje i poniznost u krilu Crkve i društva, pa je potrebno opet podmetnuti leđa da se ne uruši Božja građevina među nama? Nažalost, čini se kako spomenute krjeposti nisu na cijeni. A  često su i odbačene, pa ih nema „na tržištu rada i kapitala“. Nema ih u protokolu, kao ni na listi prioriteta. Kad ih, međutim, netko preporuči, gleda ga se u čudu, ako ga se u međuvremenu ne proglasi i „čudakom“. Jer, tko je vidio služiti i biti skroman kad cijeli svijet drugačije razmišlja i radi. U bespoštednoj borbi za vladanjem i utjecajem, nema mjesta poniznosti, skromnosti i služenju. Dapače, one su znak neuspjeha i gubitništva.

Svemu tomu usprkos osjeća se još uvijek potreba za spomenutim vrlinama. Vidimo, naime, i osjećamo kako nedostatak služenja i skromnosti rađa pohlepom i sebičnošću koja onda nagriza ljudsko zajedništvo. Pretjerano pak blagostanje s druge strane stvara ovisnike i robove. Ono, dakle, nije znak napretka i progresa, nego prava zamka suvremenim ljudima. – Ima jedna priča iz apokrifa koja veli kako je neki prorok hodao i nosio sa sobom češalj i čašu. A kad je u nekoj prigodi vidio čovjeka kako prstima češlja bradu i kosu, a drugog kako rukama grabi i pije vodu s izvora, bacio je i češalj i čašu, kao suvišni materijal koji opterećuje njegovu torbu. To pokazuje da je prorok imao visoki stupanj nutarnje slobode. Jer, nije lako lišiti se nečega na što smo navikli. I Majka Terezija je ponavljala kako „ono što joj ne služi, samo je opterećuje“.

4. Potrebno je, dakle, vratiti Franjine vrjednote skromnosti i služenja u naš dnevni život, staviti ih na visoku cijenu i ne umarati se u tomu odgajati djecu i mlade. Služiti drugome i biti skroman ne znači biti jadnik siromah, nego biti zadovoljan s onim bitnim i osnovnim, te biti sretan kad se drugomu služi. A to se onda lako prepoznaje po stilu života, a ne po standardu i maniri odijevanja. Sv. Franjo se u svom rodnom Asizu obratio i opredijelio za Krista. Javno se pred asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu, pa rekao: „Čujte me i shvatite dobro! Do ovog časa svoga sam oca Petra Bernaridonea nazivao otcem. Odsada s većim pouzdanjem velim: Oče naš, koji jesi na nebesima; u tebe stavljam sve svoje blago, nadu i zalog ufanja svoga”. Prohujalo je osam stoljeća od tog povijesnog događaja, pa se prije 12 godina u Asizu i Rimu okupilo oko 5 000 braće i sestara iz cijeloga svijeta komemoriti osam stoljeća odobrenje nacrta takvog evanđeoskog života koji je  u proljeće 1209. odobrio papa Inocent III.

Taj važan spomen „zajedništva, svjedočenja, pokore, posta i zahvalnosti” završio je audijencijom kod „gospodina pape”, Beneditka XVI., u Castel Gandolfu (19. travnja 2009.). Tadašnji Generalni ministar Reda, fra José R. Carballo, zamolio je Papu neka ih utvrdi „u svetom naumu biti uvijek podložni i pokorni svetoj Crkvi, postojani u katoličkoj vjeri i obdržavanju siromaštva, poniznosti i svetog Evanđelja”. Papa im je zahvalio na dolsaku i potakao ih neka po primjeru serafskoga Oca „gaje kontemplativni duh, jednostavan i radostan način života, te budu svjedoci Božje ljubavi i ljepote”. I neka ne prestaju „hvaliti Boga u svim stvorenjima njegovim”, napose po „bratu Suncu od kojeg nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije”. Neka ga hvale i po bratu Mjesecu i sestrama Zvijezdama, po bratu Vjetru, Zraku i Oblaku, te po sestrici Vodi koja je „korisna, ponizna, draga i čista“. Neka se večeras u duhu poznate Franjine „himne stvorovima“ vine i iz naše duše zahvala i pohvala ovom Božjem trubaduru iz Asiza koji nas „svojom ljubavlju, jednostavnošću, siromaštvom i misijskim poslanjem“ i danas oduševljava, nadahnjuje, potiče i poučava kako biti i ostati vjeran Bogu, Crkvi i čovjeku. Sveti Franjo, moli za nas. Amen.

✠ Želimir, nadbiskup

Crkva sv. Franje, 4. 10. 2021.