Kateheta kao odgojitelj zauzima značajno mjesto u procesu odgoja i obrazovanja mladih. Njegov udio u oblikovanju osobe djece i mladih ne može se ničim nadoknaditi i zamijeniti.
- Uvod
Gledom na „podnaslov“ često se s pravom veli: „Kakvi su roditelji, odgojitelji, katehete i učitelji, takva je i škola i župa, takvi su i đaci“. Nešto slično kao što se veli, „kakav otac, takav sin“. Ovom tvrdnjom ne umanjuje se udio ostalih čimbenika u odgojnom procesu, kao na primjer okoline, uvjeta života i rada, naslijeđa i drugih faktora. Želi se samo istaknuti nezamjenjiva uloga onih kojima se povjerava proces odgoja i obrazovanja. A katehete su ne samo prenositelji znanja i umijeća, već odgojitelji i animatori djece i mladih.
Jedno istraživanje, koje je prije šezdeset godina proveo Alfred Jäger, (Problemi rukovođenja u privrednim poduzećima, Zagreb, 1961.) pokazuje kako „upravitelj (direktor) mora biti obdaren i stručnim i moralnim osobinama“, te da će organizacija koju vodi „biti uspješna ako je on dobar animator, kreator i koordinator“. Drugim riječima za voditi neku zajednicu, poduzeće, školu ili firmu treba „imati poziv“. Jer, i uz „dobru stručnost“ može se imati puno teškoća u radu, kad netko za službu „nema smisla i naklonosti“, kad nije kadar „sudjelovati u životu i radu, u brigama i nevoljama, u radostima i tjeskobama svojih suradnika i svojih gojenaca“. Stoga, za poziv odgoja i obrazovanja drugih nije dostatna samo visoka izobrazba. Ona je preduvjet dobrog rada. Potrebno je srce, umijeće postupanja i razumijevanje onih s kojima se živi i radi. Uvaženi američki psiholog Carl Rogers ponavlja je kako za „uspješno vođenje terapeutskog razgovora“ važne su tri stvari:
- Pozitivno vrednovanje sebe i drugih (objektivnost i samokritičnost);
- Empatično shvaćanje (poznavanje svijeta drugih pomoću intuicije);
- Autentičnost (unutarnja skladnost, iskrenost, naravnost…)
Sve troje navedeno, što Rogers traži za uspješno vođenje terapeutskog razgovora, potrebno je svakom odgojitelju koji je u stalnom dodiru s učenicima, roditeljima i kolegama učiteljima. Stoga se i veli da je idealna slika katehete-odgojitelja vezana uz njegovu pedagošku okretnost, metodološku sposobnost, psihološko znanje, i nadasve njegov autoritet i odnos prema stavovima i vrijednostima koje kao osoba zrači i svjedoči u odnosu prema povjerenim gojencima. Njemački pedagog R. Tausch slikovito je to objasnio pomoću koordinatnog sustava unakrsnih stavova odnosa prema drugima: Djeci, učenicima, studentima, roditeljima (vidi skicu).
| Nekoliko kombinacija: a. Stav odbijanja u kombinaciju s maksimalnom kontrolom daje rezultat autoritarizma (diktature). b. Stav odbijanja s minimalnom kontrolom daje kategoriju „laissez-faire“, nereda i anarhije (pusti vodu niz livodu). c. Ako je stav poštivanja negdje u srijedi imamo idealnu poziciju zlatne sredine, umjerenosti i razboritosti. To je jedino polje na kojem je moguć pravi i potpuni odgoj. |
Rezultati Tauschova koordinatnog sustava s nekim posljedicama u tri skupine:
Kada u rigorističnom odgoju (a.) gojenac doživi samo „granice“, on biva zamlaćen i plašljiv, te prema drugima nepovjerljiv. Zabranjeno za njega dobiva dodatnu draž i čar, pa zlo čini potajno. Jer, samo takav način omogućuje mu iskusiti slobodu.
Kad u kombinaciji (b.) ne doživi nikakve granice, on neće nikada znati da postoji što je moguće i nemoguće. Neće imati socijalni osjećaj da i drugi imaju neka prava i potrebe.
U zdravoj atmosferi „zlatne sredine“ (c.) gojenac će na vrijeme doživjet i nužne granice, potrebnu slobodu i razumski red. Odgojitelj će zato postupati prema starom pedagoškom pravilu: „Suaviter in modo, fortiter in re“, blago u postupanje, a jasno u načelima.
***
2. Tko je čovjek da ga se spominješ
„Tko je čovjek da ga se spominješ, pita se psalmist i odgovara: „Ti ga učini malo manjim od Boga; slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih; njemu pod noge sve podloži” (Ps 8, 5-7).
Oduvijek se čovjek pitao tko je zašto živi. Jer, on je po naravi „biće koje traga za svojim korijenima“ i pita se ima li život smisla i koje je njegovo značenje. Čovjeku nikada nije bilo svejedno kakav će odgovor dobiti na pitanja, „tko je, kamo ide i odakle dolazi?“ Znanstvenici su se trudili u tom smislu davati odgovore i definicije o njemu. Opisivali su ga kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno, religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko, estetsko, nedovršeno, otvoreno, tragično, nesigurno biće. Tvrdili su da je on „biće koje govori, koji se buni i stvara simbole, koji se igra, troši i sumnja, prilagođava se, biće koje uspostavlja odnose, obećava, zaboravlja i smije se, biće savjesti i zagonetno biće. Moglo bi se tako u nedogled nabrajati „umotvorne pojmove“ napisane i izrečene o njemu kroz povijest. Svaka od spomenutih riječi-definicija izražava poneku njegovu datost i mogućnost. Ali, sve zajedno zbrojene ne obuhvaćaju čovjeka u potpunosti.
Čovjek izmiče znanstvenim formulacijama i ostaje mučna nepoznanica. On je veći od zbroja svojih sastavnih dijelova. On je jedino biće u svemiru koje postavlja pitanja i daje odgovore. No, ima dosta pitanja koja ostaju bez konačnog odgovora, kao što ima dosta i odgovora koja ne traže daljnja pitanja. Čovjek je, naime, nepoznanica i tajna beskrajna[1]. Njegova pojava i postojanje u svijetu navelo je brojne znanstvenike razmišljati da o njemu polazeći od nekih njegovih vidljivih obilježja. Na temelju njegove tjelesne strukture nazivali su ga „homo somaticus“, a na temelju razuma „homo sapiens“. Budući da je obdaren slobodnom voljom dobio je nadimak „homo volens“, a na temelju njegova načina govora „homo loquens“. Zbog njegove društvene dimenzije bio je zvan „homo socialis“, a na temelju kulture i velikog kulturnog nasljeđa „homo culturalis“. Temeljem rada i tehnike postade „homo faber“, a zbog potrebe za igrom i zabavom „homo ludens“. Njegova sposobnost razgovora, dogovora i pregovara pribavi mu naslov „homo dialogans“. Na temelju njegove otvorenosti transcedenciji opisaše ga kao „homo religiosus“[2].
Već je starozavjetni pisac postavljao pitanje, „tko je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš“ (Ps 8, 6)?! Zamršenost ovog problema produbljuje se još više kad se počne govoriti o čovjeku kao „vrhovnoj vrjednoti“ u svijetu, o njegovu „dostojanstvu“ koji valja braniti, štititi i promovirati. On, naime, ima „neotuđiva prava“, pa nije dopušteno nikakvo „izrabljivanje čovjeka po čovjeku“. U tome se slažu svi bilo kojih političkih i ideoloških opredjeljenja. Ali, prije ili kasnije pojavit će se pitanja: „Zašto je čovjek takva vrjednota, dapače vrhovna vrednota“?! Otkuda mu takva prava koja mu se ne mogu oduzeti?! Ako je on samo materijalan, otkuda mu dostojanstvo koje druga živa bića nemaju?! Zašto se ne može s njime postupati kao napr. sa zečevima i ovcama. Njih koristimo za sebe, ubijamo i hranimo se. Zašto se to ne smije raditi s čovjekom? Zašto ga se ne smije upotrebljavati kao „sredstvo za postizanje nekih ciljeva?!“ Koji su temelji i razlozi da ga se smatra vrhovnom vrjednotom koji ima neusporedivo dostojanstvo i „kruna je svih stvorenja“?! Postoji li u njemu nešto što ga čini sasvim drugačijim od drugih bića?! Ako da, što je to?
S tim zamršenim i teškim pitanjima bavili su veliki umovi povijesti. Donijeti iscrpan popis odgovora na pitanje „tko je čovjek“, značilo bi predstaviti antropologiju ljudske misli. Pokušajmo ovim kratkim priopćenjem prodrijeti malko u tu tajnu i veliki „neodgonetivi misterij“. Premda smo zbunjeni pred kompleksnošću čovjekova bivstva, ne želimo površno zaključiti (kako neki rade), pa reći „čovjek nije ništa drugo nego.. obična životinja; samo što je on malo inteligentniji“. Kršćansko skolastičko razmišljanje o čovjeku „učinilo je veliki iskorak“. Iako je usvojilo filozofiju Platona i Aristotela, ono ih je „dopunilo, usavršilo i pročistilo“ svjetlom Objave. Tako napr. sveti Augustin usvaja platonizam i veli da „čovjek kao biće ima dušu koja je stvorena upoznati Istinu i uzljubiti Dobro“. Sveti TomaAkvinski usvaja aristotelizam prema kojem čovjek je „biće sastavljeno od duhovnog (duša) i materijalnog (tijelo) principa koji su međusobno supstancijalno povezani da oblikuju jedno biće“. U tom biću „duša je forma materijalnog bitka“ koje ima vegetativni i senzitivni život, a „preko neumrle duše on nastavlja živjeti i poslije dijeljenja od tijela, u času smrti“.
Kršćanska filozofija i teologija veli za čovjeka da je „najveće Božje djelo, stvoren na njegovu sliku i priliku“. Obdaren razumom kadar je shvatiti Istinu, a slobodnom voljom birati i težiti za apsolutnim Dobrom. On nije samo dio prirode, već pozvan prirodu sebi podrediti. Ali, isto tako on je „pozvan i u stanje nadnaravi“, a to nadilazi njegove prirodne moći i čini ga dionikom božanskog života. Budući da je Adamovim grijehom postao „nesposoban osloboditi se svojim silama“, Bog šalje svoga Sina da ga „vlastitom smrću, križem i uskrsnućem otkupi“. Tim činom čovjek biva kadar „postati dijete Božje“, pa je njegov konačni cilj „slava u Bogu i blaženo sudjelovanje u vječnom životu zaslugom Kristove muke, smrti i uskrsnuća“[3]. Ovakvo gledanje o čovjeku bilo je stoljećima sastavni dio filozofskog učenja, sve do kraja XVIII. i XIX stoljeće kad su se pojavili filozofi koji su „nudili materijalističke odgovore, pa naučavali da čovjek, kao proizvod prirode i njezinih sila, „nije ništa drugo već sklop materijalnih čestica“. Tako su pisali i tvrdili David Hume (1711.-1776.), Claude A. Helvetius (1715.-1771.), Ludwig Feuerbach (1804.-1872.), Karl Marx (1818.-1883.), Vladimir Ilič Lenjin (1870.-1924.), Auguste Compte (1798.-1857.) i Herbert Spencer (1820.-1903.). Slično su naučavali pozitivisti i empiristi iz tih vremena, od Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i drugih psihoanalitičara do neopozitivista i strukturalista poput Levi Starussa (1829.-1902.) i Michela Foucaulta (1926.-1984.).
Nije nikakvo otkriće što i u naše vrijeme ima među znanstvenicima, kao i među običnim ljudima, puno sljedbenika koji misle i ponavljaju da „čovjek nije ništa drugo doli epifenomen materije“, ili „posljednji i najsavršeniji čin evolucije materijalnoga“ kako je pisao Charles Darwin (1809.-1882.). Čovjek bi, dakle, bio proizvod socijalnih, povijesnih i ekonomskih uvjetovanosti kako su pisali i naučavali pristalice „sociologizma i marksističkog ekonomicizma“. A na psihološkom polju on bi bio „proizvod podsvjesnih sila“, te „podložan jakom libidu“ kako je pisao i naučavao Sigmund Freud i njegovi sljedbenici, psihoanalitičari. Njihov je zajednički stav odreda kako „čovjek nije slobodan, već psihološki i socijalno determiniran“. A njegov razum, kojim se razlikuje od ostalih živih bića u svemiru, ne bi bio „ništa drugo već malo savršenija i profinjenija materija“.
3. Četiri „grane teologije“ – traganje za odgovorom „tko je čovjek“
Općenito se definira teologiju kao „znanstvena refleksija kršćanske vjere o samoj sebi u njezinim počecima i povijesti, kao i u njezinim dogmatsko-etičkim izražajnostima i sadašnjoj praksi” (H. Schilling). Iz ove definicije mogu se nazreti četiri grane teologije: egzegetska vezana u Božju Riječ (Sveto Pismo), povijesna iz prvih stoljeća (patrologija), sustavna teologija (koju čini dogmatika, moralka i pravo), te praktična ili pastoralna teologija.
Ovu zadnju „granu“ obično nazivamo i „praktičnom teologijom” ili pastoralkom koja se služi disciplinama poput liturgike, homiletike, katehetike, religiozne pedagogije, pastoralne sociologije, pastoralne psihologije i pastoralne medicina.
Vidi skicu:
EGZEGETSKA POVIJESNA (Patrologija)
Riječ Božja, Sveto Pismo
TEOLOGIJA
SUSTAVNA: dogmatika, moralka i pravo
PRAKTIČNA (Pastoralna): liturgika, homiletika, katehetika, religiozna pedagogija, pastoralna sociologija, pastoralna psihologija i pastoralna medicina
Uvijek je bio suvremen i aktualan odnos teorije i prakse. Nisu uzalud stari Latini taj odnos ovjekovječili u poznatom izričaju: „teoria sine praxi, sicut currus sine axi“ (teorija bez prakse je kao točak bez osovine). Ali, i obratno: „praxis sine theoria sicut currus sine via“ (praksa bez teorije je kao točak bez puta). Stoga, ne može se prihvatiti mišljenje onih koji vele da je teorija stvar profesionalnih akademičara ili profesora teologije, ili da može postojati praksa bez teorije. Nema, naime, čiste teološke teorije bez crkvene prakse, kao ni prakse bez uhodane teorije. Poznati francuski pastoralist P. Floristan piše kako će „pastoralna teologija i praksa procvjetati i plodom uroditi onda kad „pastiri počnu pisati teologiju, a teolozi pastoralne priručnike“ (P. Floristan, La paroisse cammunaute eucharistique, Paris 1963., str. 17). U tom vidu sve četiri grane teologije imaju biti povezane i umrežene, jer predstavljaju četiri kuta (ćoška) kamena temeljca teologije. Zato se i veli da nema čiste teološke teorije bez crkvene prakse, a ni prakse bez usvojene teorije. Ne treba stoga davati primat teoriji nad praksom, niti prakse nad teorijom. Njihov se, naime, međuodnos ne određuje niti odvajanjem jednih od drugih, a niti poistovjećivanjem, već bipolarnim “jedinstvom u napetosti” između teološke teorije i crkvene prakse.
Uz pomoć određenih neteoloških znanosti poput sociologije, psihologije i pedagogije pastoralna teologija analizira konkretno stanje i pojavnu sliku Crkve. Prikupljeni podaci i zapažanja koja se dobiju putem analize, pretresaju se i kritički interpretiraju. A i samu praksu valja kritički propitivati. U tom vidu praktična (pastoralna) teologija nakon empiričkih podataka i analize, kao i upućene i opravdane kritike predlaže konkretne modele za djelovanje Crkve. Potrebno je, međutim, reći kako Crkva ne postoji samo za sebe. Ona „putuje i hodi skupa s ljudima“, te s njima proživljava istu zemaljsku sudbinu. Crkva ima biti kvasac društva i „duša svijeta kojega u Kristu treba obnoviti i preobraziti u Božju obitelj”, kako lijepo sugerira pastoralna konstitucija u suvremenom svijetu Radost i nada (br. 40). Gledano sa zrenika crkvene prakse to bi značilo da Crkva ne djeluje u svijetu da bi „sačuvala i uvećala samu sebe“, već da bi „potaknula rast svijeta prema Božjem planu“ i „učinila ga više ljudskijim“. Zato se i veli kako je „Crkva sazvana i poslana”. Ona je sazvana kao „zajednica“ (ekklesia, assamblea), kao stečeni narod u službi poslanja i apostolata. Saziv i poslanje dva su pola njezinoga trajnog dinamizma koji je potiče da se sabire na molitvu i euharistiju eda bi se raspršila, da se okuplja kako bi se neprestano osjećala poslanom među ljude.
4. Četiri čovjekove antropološke datosti
Nakon letimičnog pregleda „filozofske misli“ kroz stoljeća (u br. 2.) usredotočimo našu pozornost na četiri tipične ljudske datosti koje čovjeka čine osobitim bićem. To su njegova misao, njegov djelovanje, odnos s drugima i slavljenje. Ove četiri datosti ili ljudske sposobnosti i odlike stvorile su i četiri oblika po kojima je Crkva prepoznatljiva u svijetu, a to je: Kerigma, diakonija, koinonija i liturgija. One su zapravo „prirodni produkt“ tih četiriju datosti po kojima je čovjeka osobito biće.
Iz priložene skice uočljive su u središtu crteža četiri antropološke datosti: misao, odnos, djelovanje i slavljenje koji pokazuju četiri ljudske sposobnosti: svijest, savjest, osjet i osjećaj. Uz njihovu pomoć čovjek stvara logiku, etiku, tehniku i kulturu, pa su ga zbog toga nazivali „homo rationalis, homo socialis, homo faber et homo cultualis (ludens).
S druge strane na četiri ruba crteža nalazimo četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti: kerigma, koinonia, diakonia i liturgia. One su prirodan plod spomenutih ljudskih darova i sposobnosti po kojima Crkva nudi smisao i tumačenje povijesti, odgovara na vjekovne težnje ljudskog srca za bratstvom, zajedništvom i služenjem, te putem obreda i slavlja naviješta puninu života. Pogledajmo kako četiri antropološke kategorije i ljudska svojstva i sposobnosti nalaze smisao i značenje u četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti u svijetu.
– Čovjek je biće koje misli i zaključuje. Ta njegova osobitost čini ga „uzvišenijim nad drugim bićima“, jer sposoban je misliti, prosuđivati i zaključivati. Takav mentalni proces nijedno drugo živo biće nije kadro uraditi. Čin prosuđivanja i zaključivanja pretpostavlja sposobnost apstrakcije i stvaranja pojmova. Dok gleda mala i velika, zelena i požutjela stabla, on stvara zaključak kako drvo pripada „području biljaka“, a ne životinja ili minerala. Životinje također vide stabla. Ali, nisu sposobne stvoriti pojam o stablu. Čovjek i apstraktno razmišlja, pa je kadar „misliti i o samoj misli“, o dobroti, mudrosti, pravdi, miru. Obdaren razumom i slobodom on je sposoban unaprijed gledati, predviđati i programirati. To ga izvlači iz „kaveza determinizma“ i osposobljava „pisati stranice povijesti“. Budući da je sposoban stvarati i prelaziti iz „svijeta nature (naravi) u svijet kulture“, velimo da je civilizacija počela pojavom čovjeka. Stoga je čovjek po slobodi i razumu iznad ostalog dijela svijeta, iznad biljaka i životinja koje nemaju ni povijesti, ni civilizacije.
– Čovjek ima savjest i podržava etičko i moralno ponašanje. Uz sposobnost misli i zaključivanja, što ga čini sposobnim pisati povijest civilizacije, čovjek ima nešto što ga čini skroz različitim od „svijeta biljaka, životinja i minerala..“ On je, naime, kadar reći ja mislim, osjećam i vjerujem. Izgovoriti „JA“ može samo čovjek. Druga živa bića nisu toga svjesne, jer nalaze se u nekoj vrsti „životnog sna“. Čovjek je naprotiv svjestan svega što se oko njega događa. Posebice je svjestan da će doći kraj života kada napušta svijet u kojem je živio, a ide nekamo gdje ne zna kako je. Stoga se i veli kako životinje nestaju, ugibaju ili krepaju, a čovjek umire. Moralni osjećaj, kao plod savjesti prisutan je u svim kulturama. Posjeduje ga samo čovjek i uobličen je u formulaciji da „ima stvari koje su dobre i treba ih podržavati, kao i to da ima i loših stvari koje treba izbjegavati“. Životinjama instinkt upravlja pa ne poznaju takvo „moralno ponašanje“.
– Čovjek nije samo svjesno i savjesno biće (homo rationalis i homo socialis). On je i stvaralačko biće (homo faber). Preko tehnike koju je stvorio on je u napasti da se osili i zaboravi da je i on stvorenje. Zbog toga često izabere logiku „vladanja“, „nasilja“ i „gospodarenja“. To onda truje zajedničke međuljudske odnose. Kršćanska zajednica, prožeta kerigmom i nadahnuta koinonijom pozvana je da svjedoči „novi način vladanja“ u obliku zalaganja za druge, služenja, diakonije. Taj novi način suživota ili bolje reći „života za druge“ toliko je bitan za ostvarenje „kraljevstva Božjeg“ da postaje presudnim i važnim znakom kršćanske autentičnosti.
– Preko savjesti, koja se u njemu „glasa glasnim glasom”, čovjek otkriva da u svijetu nije sâm. Spoznaje da on kao društveno biće (homo socialis) čezne za zajedništvom i bratstvom. To je utopija „kraljevstva pravde, ljubavi i mira”; to je čežnja za novim načinom zajedničkog suživota i bivovanja u prihvaćanju, poštivanju i uvažavanju drugih. Pred „ovozemaljskim stvarnostima“ u kojima prevladava častoljublje i želja za vlašću, te ograničavanje prava i slobode drugih, kršćani se osjećaju pozvanim ponuditi drugačiji način života i bivovanja; a to je koinonija koja se očituje u crkvenom zajedništvu.
5. Četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti
Crkva kao zajednica Božjeg naroda prisutna je i vidljiva u svijetu putem četiri temeljna i prepoznatljiva oblika nazočnosti. Ona je prisutna i objavljuje se u svijetu kao zrno Božjeg kraljevstva koje se ostvaruje u ljubavi i služenju (DIAKONIA), kao i u bratskom životu i zajedništvu (KOINONIA).
Svjesni da su Božjom milošću zamilovani i spašeni kršćani bez straha očituju radost oslobođenja od grijeha. Kao razumsko biće čovjek preko svijesti stvara logiku, pa uz njezinu pomoć otkriva smisao. KERIGMA se tako pojavljuje kao navještaj i osloboditeljska ponuda koja pruža i tumači smisao života i povijesit. Pred iskustvom zla i besmisla koje vodi fatalizmu i beznađu, kršćani se osjećaju pozvanima biti nositeljima nade, protivnici besmisla, a proroci smisla prema Petrovoj „uvijek spremni na odgovor svakome tko zatraži razloge nade koja je u njima” (l Pt 3,15).
Tako postaju živi svjedoci Božjega kraljevstva koje se slavi svečanim liturgijskim obredima (LITURGIJA), što odgovara dubokim težnjama njegova. Pred granicama racionalnosti u svijetu koji suzbija i ograničava slobodu, pred nasiljem koje osuđuje na samoću, kršćanska zajednica trudi se „otklanjati zidove koji dijele“ i osjeća se pozvanom graditi mostove koji povezuju. Crkva se predstavlja svijetu kao mjesto služenja, bratstva, životnog smisla i slavlja. Ova četiri načina njezine prisutnosti zapravo su odgovor na četiri temeljne antropološke datosti kojima je čovjek obdaren, a to je njegova misao, djelovanje, odnos i slavljenje. Jer, čovjek je po klasičnoj definicije „homo rationalis, socialis, faber i cultualis (ludens) koji snagom Božje Riječi i sakramenata traži novi način života za druge (diakonia), kao i nove oblike bratskog služenja i zajedništva (koinonia). Novim tumačenjem života i povijesti on otkriva smisao (kerigma), te na koncu pruža mogućnost slavlja i očitovanje života u punini (liturgia).
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar – Novi Bokanjac, 4. rujna 2021.
[1] Vidi, CARREL Alexis, Čovjek nepoznanica, Zagreb 1941, str. 28: „Odista naše neznanje seže duboko. Najveći dio pitanja, koja su sebi postavili istraživači čovjekove biti, ostao je bez odgovora. Čitava područja našeg unutrašnjeg života još su uvijek nepoznata.. Znamo da smo tvorevina iz tkiva, organa, sokova i svijesti. Odnos između svijesti i moždanog staničja međutim još je uvijek za nas tajna..“
[2] Vidi, MONDIN Battista, L’uomo, chi è? –elementi di antropologia filosofica, Ed. Massimo-Milano, 1977.
[3] Vidi, Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb Glas Koncila 1994.: „Riječ je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Božju. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16).