Kad se čitaju stranice Djela Apostolskih vidi se da su Isusovi učenici bili obuzeti žarkom željom naviještati otajstvo Krista, tu Radosnu vijest evanđelja: „Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4, 20). Jer, „što smo čuli i očima svojim vidjeli, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu, to svjedočimo i navješćujemo vama da imate zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. To vam pišemo da radost naša bude potpuna“ (1 Iv 1, 1-4). U tom vidu traži se da odgojitelji drugih u vjeri, roditelji, svećenici i katehete, budu ne samo „verzirani u svojoj struci“, već nošeni željom i voljom naviještati i svjedočiti, da imaju „zvanje za svete i uzvišene zadatke“.
1. Bog se obraća čovjeku i povjerava mu zadatak i poslanje
Svećeničko, roditeljsko i katehetsko zvanje spada u „rubriku otajstva vjere“. A u njegovu rađanju i hodu uključeni su Bog i čovjek, Crkva, obitelj i zajednica vjernika. Istina, Bog prvi započinje razgovor i slobodno poziva: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih; za proroka svim narodima postavih te“ (Jer 1, 5). Bog se „spušta na ljudsku razinu“ i započinje razgovor s nakanom objaviti čovjeku što mu je u činiti. Roditeljski, svećenički i katehetski posao dinamična je stvarnost. To je razgovor koji započinje u konkretnom prostoru i vremenu, a završava u vječnosti.
Kad biskup predaje ređeniku evanđelje onda mu veli: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao glasnik. Pazi da što čitaš vjeruješ, što vjeruješ učiš, a što druge učiš to i živiš!“ Kad mu pak uručuje darove što ih narod prinosi Bogu, onda veli: „Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš. I život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega“. Sve ovo može se primijeniti na roditelje koji su sakramentom ženidbe preuzeli obvezu rađati i odgajati djecu, kao i na katehete koji su u ime Crkve imaju mandat i poslanje odgajati djecu i mlade u vjeri, a to rade i u ime roditelja koji su im povjerili svoju djecu. Roditelji, svećenici i katehete pozvani su biti svjestni onoga što rade i druge učiti ono što vjeruju. A to svakako nije lagan posao. Lakše je stvari „naučiti i „odraditi ih“, nego sebe s propovijedanim vrijednostima suobličavati. Što činiti i kako im pomoći da budu „solidni u znanju i poučavanju, a fini u ophođenju“, upućeni u tehnici komuniciranja, ali i „umjetnici humanosti“, ljudi srca i dobrote, „spreman dati život za povjereno stado, djecu i učenike“ (usp. Iv 10,11).
2. Milost i zrelost, narav i nadnarav „ruku pod ruku“
Kongregacija za Katolički odgoj objavila je 1985. „Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju“ (Ratio fundamentalis). Dokument nalaže da se „provede razborita selekcija i ozbiljno preispita svakog pojedinog mladića“ u pogledu prikladnosti za svećeničku službu na više razina (br. 39). Kriteriji se odnosi u prvom redu na svećeničke kandidate. No, svaki kateheta i roditelj koji su snagom službe pozvani „odgajati druge u vjeri“, može po navedenim kriterijima „provjeriti“ koliko su prikladni za povjerenu službu. Tri su područja koja „Ratio fundamentalis“ predlaže na provjeru:
Prvo područje tiče se ljudskih i moralnih darova:iskrenost, afektivna zrelost, uglađenost, vjernost obećanjima, briga za pravdu, smisao za prijateljstvo, ispravna sloboda i odgovornost, duh inicijative, spremnost za suradnju;
Drugo područje odnosi se na njegove duhovne darove: ljubav prema Bogu i bližnjemu, osjećaj bratstva i odricanja, poučljivost, potvrđena čistoća, osjećaj za vjeru i Crkvu, apostolska i misionarska revnost;
Treće područje odnosi se na njegove intelektualne darove: ispravna i zdrava ravnoteža u sudu i prosuđivanju, dostatna intelektualna sposobnost da završi crkveni studij, ispravno shvaćanje naravi svećeništva i njegovih zahtjeva.
U odgojnom poslu i zadatku kojima se bave roditelji, svećenici i katehete isprepliću se naravni i nadnaravni elementi. Valja pomagati djeci i mladima da rastu u svim naravnim i nadnaravnim dimenzijama prema zrelosti“ koju priručnici sažimaju u nekoliko rečenica: Zreli pojedinci gledaju na svijet realno i prihvaćaju narav s njezinim slabostima i vrlinama. Ne žale se i ne kukaju, a stvari vide očima bezazlenog djeteta. Usredotočeni su na probleme i svijet promatraju „sub specie aeternitatis“ (pod lupom vječnosti). Ozbiljni su radnici i kovači vlastite sreće. Ni , laskanje, ni kritike ne pomućuju njihov temeljni tijek razvoja. Tolerantni su i imaju smisao za humor, bez sadizma i uvrjeda. Posjeduju izvrsnu moralnost pa bi se moglo reći da „hode putovima Božjim“. Bore se za pravdu i žigošu laž, grijeh i zlo. Vesele se kad mogu nešto dobro učiniti. Mrze korupciju, podlost i nepoštenje. Trude se na najbolji način izvršiti povjerene zadatke. Ne sumnjam kako smo ovih nekoliko rečenica našli i kod sebe, u našem osobnom inventaru što nam daje razloga biti zahvalni i odgovorni u našem poslanju.
U vidu pak vlastite samoprocjene zrelosti i potrebne „pedagoške spretnosti“, evo nekoliko pitanja za osobnu procjenu:
- Razumiješ li druge i jesi li kadar uživjeti se u njihovu situaciju?
- Možeš li uočiti dobre kvalitete kod drugih?
- Vjeruješ li da je drugi sposoban sâm rješavati svoje probleme?
- Jesi li kadar pažljivo poslušati drugoga, a da ga ne prekidaš?
- Povjeravaju li ti ljudi rado svoje teškoće i probleme?
- Osjećaš li se opuštenim kad slušaš tuđa pitanja, poteškoće i probleme?
- Jesi li kadar priopćiti drugima dobre kvalitete, ali i slabosti, na ljubazan način?
- Osjećaš li kako su time potaknuti da se popravljaju?
Ako je većina odgovora NE, onda se nalaziš u skupini onih koji nisu kadri uživite su poteškoće drugih; ti zapravo svojim stavom „ne pomažeš“, već blokiraš druge. To je alarmantno upozorenje kako kod sebe trebaš nešto poduzeti i mijenjati. To traži i zahtjeva uloga koju „u ime Crkve vršiš kao odgojitelj drugih u vjeri“.
Ako je većina odgovora DA, onda si na dobrom putu da iskoristiš sposobnosti pomaganja djeci, mladima i odraslima da „rastu u krjeposti i mudrosti“ (Lk 2, 52). Stoga, ne gubi vrijeme, već ponizno, skromno i uporno „delaj“, kako vele Zagorci. Neka se narav i nadnarav usklade, pa donesu obilan rod kod tebe i kod onih koji su ti mandatom Crkve i Božjom providnošću povjereni na putu osobnog i njihovog napretka „pred Bogom i pred ljudima“. Samo naprijed odano i požrtvovno!
Sada su nam u konkretnim okolnostima potrebni u vjeri sigurni i zreli roditelji, u duhovnosti i svetosti uznapredovali svećenici, u mudrosti i razboritosti prokušani odgojitelji i katehete. Oni će znati uložiti svoje teološko i pedagoško znanje i umijeće da im djeca i učenici budu sretni i sveti. Jer, znaju zašto žive i komu su povjerovali. Nošeni tom sigurnošću povjereni gojenci, djeca i učenici bit će im neizmjerno zahvalni. Bit će to dobar ulog i pozitivan indikator da i oni kada s vremenom odrastu budu ozbiljni radnici i izvrsni Božji suradnici. Neka bude sve s Božjim blagoslovom!
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Novi Bokanjac, 4. rujna 2021.