‘Katoličke škole u kontekstu društvenih, gospodarskih i drugih promjena u svijetu i u Hrvatskoj’ tema je izlaganja prof. dr. Dijane Vican, rektorice Sveučilišta u Zadru, koje je održala u petak 2. srpnja za ravnatelje hrvatskih katoličkih osnovnih i srednjih škola koji su se okupili na svom zajedničkom godišnjem susretu, u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.
U svom stručno – praktičnom izlaganju u kojem je svaku načelnu stavku potkrijepila primjerom iz prakse, a i sama je provela mnoga istraživanja odgojno – obrazovnih procesa i vrednovanja pojedinih pristupa u Hrvatskoj i svijetu, dr. Vican predstavila je slojevitost, raznolikost potreba, zahtjeve, ali i zamke koje se događaju u odgojno – obrazovnom procesu, ako se manipulira neispravno i parcijalno postavljenim ciljevima ili krivo postavljenim vrijednostima u čijem središtu treba biti dobro čovjeka u cjelovitosti njegovog razvoja.
U vrijeme dok je dr. Vican bila državna tajnica u Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH osnovano je više katoličkih škola u Hrvatskoj. Na tom vrijednom i stručnom doprinosu i podršci dr. Vican, na zadarskom susretu zahvalio joj je vlč. Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda HBK za katoličke škole.
„Ja sam pedagog po struci. Obrazovanje je moj poziv i moja profesija. U bavljenju obrazovnom politikom mogu znati što je kvaliteta obrazovanja. Katoličke škole u svijetu predstavljaju kvalitetu obrazovanja, pa zašto ne bi postojale i u Hrvatskoj. Te su se škole potrudile u izgradnji, u primanju djece na cjelodnevni boravak, štoviše, katoličke škole su među prvima organizirale cjelodnevni boravak“ rekla je dr. Vican, smatrajući da dobru kvalitetu predstavlja balans u zapošljavanju koje katoličkim školama osigurava država i ono što one rade.
Katolička Crkva upravlja najvećim svjetskim nevladinim školskim sustavom, citirala je svjetskog znanstvenika dr. Vican. U više od 90 zemalja postoji 45 000 katoličkih srednjih škola, 95 000 katoličkih osnovnih škola i oko 1 400 katoličkih sveučilišta.
Taj je podatak mnogima u Hrvatskoj bio nedovoljno poznat kao posljedica mentaliteta iz komunizma te su postojale predrasude prema otvaranju katoličkih škola koje su u svijetu toliko poštovane da ih u velikom broju pohađaju i ljudi koje nisu katolici.
„Da bismo napredovali, moramo smanjivati razlike, tako i razlike u neznanju i znanju. Trebamo govoriti jedni drugima što je kvaliteta, vrijednost, kako se osiguravaju vrijednosti. Treba više znati o određenim institucijskim vrijednostima. Naš sustav je inače bio otvoren i za druge. Prema tome, osim vjerskih zajednica, osnivači mogu biti i drugi. S obzirom da se većina stanovnika u Hrvatskoj izjašnjava katolicima, bilo bi nelogično da ne postoje katolički vrtići, katoličke osnovne i srednje škole i Katoličko sveučilište“ naglasila je dr. Vican.
Predstavljajući vrijednosti kao izvorište ciljeva odgoja i obrazovanja, dr. Vican je rekla kako je u službi zdravlja tjelesni i zdravstveni odgoj, intelektualni odgoj pomaže spoznaji istine, dobrota je vrijednost moralnog odgoja, ljepota estetskog, a stvaralaštvo radnog i tehničkog odgoja.
Rektorica Vican predstavila je ravnateljima europske i svjetske trendove i europske reformske smjernice u odgoju i obrazovanju, pojašnjavajući taj proces i u Hrvatskoj. Istaknuvši da je znanje i obrazovanje vrijednost te potrebu dodatnog obrazovanja, dr. Vican je navela podatke da u Hrvatskoj 4 % ljudi uopće nisu pohađali školu, 24 % populacije nisu završili osnovnu školu, 20 % su djelomično išli u školu te da su najveći dio populacije srednjoškolci.
Svjetski i europski trendovi u obrazovanju uvelike su pod utjecajem i dominacijom neoliberalne ideologije. „Došli smo u novi vrijednosni sustav. Tržište rada je nova vrijednost neoliberalne ideologije. Čovjek je postao ljudski kapital, a obrazovanje roba“ upozorila je dr. Vican, istaknuvši: „Obrazovanje ima najveću vrijednost kad je javno dobro. Zbog mitova u obrazovanju, a prvi mit je da znanje nije opće i javno dobro, ono onda postaje roba usmjerena na moć i profit. Je li vrijedno samo ono što ima tržišnu vrijednost?“ upitala je dr. Vican, rekavši da tržište ima svoju ‘vrijednosnu’ vagu.
Potaknuvši sudionike da preispitaju sebe i druge je li vrijedno samo ono što ima tržišnu vrijednost, rektorica je poručila: „Ljudski život, zdravlje, obrazovanje, ljudsko dostojanstvo, ljubav, prijateljstvo – to su artikli koji ispunjavaju čovjeka i nema tržišta koje ih može obezvrijediti“.
U svemu se pozivajući na javno dostupne i temeljem istraživanja znanstveno utvrđene činjenice, dr. Vican navela je podatak Odjela investicijskog bankarstva Merrill Lynch Američke banke koji je prije deset godina procijenio da globalno tržište obrazovnih usluga godišnje vrijedi 111 milijardi dolara izvan SAD-a s potencijalnom bazom potrošača od 32 milijuna učenika. Pritom je upozorila na tendenciju „govora o sustavu obrazovanja na novčanicima“.
Upozorila je i na promjenu terminološkog korpusa, a upravo nam pojmovi omogućuju da svijetu damo smisao, red i suvislost. „Pojmovi su sredstva pomoću kojih se možemo suočiti sa svojim iskustvom. Način na koji doživljavamo svijet uvelike ovisi o repertoaru pojmova kojima vladamo“ citirala je znanstvenike dr. Vican, poručivši: „Odgoj i obrazovanje temelje se na pojmovima. Moramo davati smisao terminu. Ako ljudi nemaju zajedničko značenje za pojam, neće se sporazumjeti. Ako jedan radi po sistemu vještina, a drugi po drugom konceptu, različiti smo. Terminološki korpus je promijenjen – sve je postalo vještina. Mora li u obrazovanju sve rezultirati vještinom? Mi smo njemačka tradicija, a sad smo preuzeli skandinavski model – sve je vještina, skills, skills. Mi smo uvijek imali umijeća koja imaju dodatne vrijednosti na psihomotoričke sposobnosti“ poručila je dr. Vican.
„Kroz novu terminologiju, novi vrijednosni sustav i tržište rada, obrazovanje postaje roba. Želi se i da rektori postanu menadžeri. To dovodi do tehnokratskog pristupa svrsi obrazovanja kojeg karakteriziraju funkcionalan i kompetencijski pristup. Nova paradigma je kompetencijski pristup, znanje gubi na vrijednosti“ upozorila je dr. Vican, istaknuvši da je obrazovni sadržaj potka u čijem središtu trebaju biti vrijednosti.
„Treba znati što su društvene vrijednosti, pretvoriti ih u cilj i znati artikulirati gdje moramo doći. Kad su jasni ciljevi, da znamo što nam je cilj, to znači i efikasnost. Može se vrednovati samo ono što je bio cilj. Važno je stalno vrednovati ciljeve odgojno – obrazovnog procesa“ potaknula je dr. Vican, rekavši da je sadašnji vrijednosni pluralizam usitnjenih razlika i promiče detradicionalizaciju. „Tradicija nije neprijatelj“ poručila je dr. Vican, upozorivši na ‘vrednovanje’ vrijednosti kroz ono što nije vrijednost.
„Kada smjelost bude iznad sposobnosti, nastupa najveća kriza morala jer je čovjek ogoljen od emocionalne komponente. Idemo samo na spoznajnu stranu osobe, a treba sustavno razvijati emocije. Ideologije koje se potenciraju stavljaju nas u novi društveni plašt“ upozorila je dr. Vican, navodeći primjer kako se narušava ex cathedra način predavanja, a favorizira workshop kao metoda. Provela je vrednovanje workshop metode i utvrdila njenu učinkovitost od 30 %.
„Zašto smeta predavanje? Pripovijedanje je najteža metoda, biti predavač. Imati sposobnost izazvati i zadržati pažnju slušatelja“ rekla je dr. Vican, istaknuvši da osposobljenost za biti predavačem zahtjeva puno ulaganja u čitanje brojnih izvora, literature, sposobnost sinteze, memorije i konačno suvislog izlaganja.
Govoreći o mitovima u obrazovanju, pri čemu je tendencija da se veća vrijednost daje znanosti, tehnologiji, inženjerstvu i matematici, predavačica je rekla kako je drugi mit da će nas STEM područje učiniti konkurentnim u Europi i svijetu. Podsjetila je kako su naši ljudi, obrazovani u hrvatskom obrazovnom sustavu i prije jako uspijevali u najvećim sustavima obrazovanja u svijetu.
Dr. Vican je rekla kako je Hrvatska 2006. g. provela prve nacionalne ispite i sve škole su vrednovane. Te 2006. g. pokazalo se da su učenici u hrvatskim školama najlošiji u STEM području. U javnom diskursu i nastojanjima uslijedilo je obezvrjeđivanje humanističkih znanosti u odnosu na dominaciju STEM područja.
„Društveno – humanističke znanosti su važne za društvo. Da bi bio kritičan, moraš jako puno znati, rasti u sposobnostima, na stručnim usavršavanjima. U znanosti je važno govoriti argumentima. Važno je da prosijana znanost dođe kao važna istina za poučavanje pa treba reći da je znanost dokazala u čemu je, dugoročno, vrijednost društveno – humanističkih znanosti i da ne može biti dominacija samo jednog odgojno – obrazovnog područja.
Mislim da je strahovito pogrešna povika oko STEM-a koja je jako vezana i za financiranje obrazovanja na svim razinama, osobito visokoškolskog. Ja sam to dužna javno reći i sve sam javno argumentirala“ istaknula je dr. Vican. Postoji više odgojno – obrazovnih područja, ali „ne može se raditi razlika u područjima obrazovanja, misleći na predtercijarnu razinu, to su razine obrazovanja prije fakultetskog. Dakle, ne može nitko reći da je jezično – komunikacijsko područje manje vrijedno od STEM područja, da je umjetničko područje manje vrijedno od područja informacijsko – komunikacijske tehnologije“ upozorila je dr. Vican, naglasivši da u društvenim znanostima vrijedi niz zakonitosti.
U tom kontekstu, govorila je o zakonitostima odrastanja i razvoja djece kod kojih se trebaju događati procesi sve u svoje vrijeme, o potrebi poštovanja zakonitosti razvoja te o povezanosti zdravlja i obrazovanja.
„Školska dob je najkritičnija dob za mentalna obolijevanja, a povećava se u adolescenciji. Polovica svih mentalnih poremećaja nastaje kod 14-godišnjaka te kod tri četvrtine 25-godišnjaka. To su dobi koje se odnose na obrazovno razdoblje“ rekla je dr. Vican, upozorivši na alarmantni podatak da se zadnjih godina broj neuroza kod djece povećao za čak 300 %.
Istaknula je da je najvažnija kompetencija jezično – komunikacijska: „Ona je pretpostavka svih drugih kompetencija. Slušna kompetencija je bitna. Važno je djeci čitati lektiru. Dijete mora naučiti slušati, pamtiti, pravilno izgovarati riječi, onda može razgovarati“.
„Humanistički razvoj konceptualiziran je tako da se razvija svako područje ljudske osobe i kroz sva odgojno – obrazovna područja. Humanistička dimenzija je najšira, ona je potka i osnova za druga područja. Ciljevi obrazovanja obično su propisani zakonom u javnom sustavu. Važna je jasnoća cilja u smislu izražavanja profila kakvo mi dijete želimo u konačnici. Ako želimo da je dijete zdravo, emocionalno stabilno, spoznajno razvijeno, da ima razvijenu emocionalnu stranu ličnosti, da je tjelesno razvijeno, socijalizirano, duhovno ispunjeno – to su sve ciljevi u kojima možemo primijeniti dva pristupa: kooperativni i kolaborativni. Kooperativni je da zajedno radimo istim metodama iste ciljeve a kolaborativni da smo svjesni tih ciljeva i da ih možemo raditi na različite načine jer nam se i djeca razlikuju. Pred nama je predivan posao. Trebamo njegovati pravo i na humanističke ciljeve, da podupiremo ono što osoba želi postati“ potaknula je dr. Vican, upozorivši kako posljedice zapostavljenosti pojedinih područja u razvoju čovjeka za određeni cilj osobito osjećaju odgoj i obrazovanje.
Rektorica Sveučilišta govorila je i o važnosti sustavnog obrazovanja kojega je zamijenio koncept pismenosti: „Treba se vratiti u sustavno obrazovanje prema zakonitosti razvoja koji je zadan. Pismenosti su sasvim drugi koncept obrazovanja i mnoge su vrste: informacijska pismenost, građanska, potrošačka, kulturna, čitalačka pismenost“.
Dr. Vican je govorila i o osobitostima katoličke perspektive u školama. To je holistički pristup koji pokazuje da je čovjek i duhovno biće, a Krist je temelj. „Katolička perspektiva znači mladima ponuditi cjelovito obrazovanje i pomoć u otkrivanju njihove osobne slobode, što je Božji dar. Pomoći djetetu i učeniku da spozna svoju cjelovitost, da traže istinu u životu, promiču zajedništvo, solidarnost, pravdu, ljubav“ rekla je dr. Vican.
Državni i javni ciljevi odgoja i obrazovanja propisani su zakonom, a katolička škola u Hrvatskoj djeluje po principu državnog i javnog obrazovanja. No, legitimno je da katolička škola ima svoj katolički identitet u kurikulumskim područjima: religijskom, moralnom i kulturnom; ekonomskom, poslovnom i poduzetničkom te društvenom, okolišnom i političkom.
Filozofski kontekst katoličkog obrazovanja temelji se na mudrosti i potrazi za općim dobrom, a teološki na vjeri u Isusa, sakramentima, katoličkom svjetonazoru i crkvenom osjećaju zajednice.
Budući da je vjeronauk izborni predmet u školi, dr. Vican je istaknula da je „izborni predmet najbolji test vrednovanja. Ako je učenik izabrao neki predmet, znači da ga baš želi slušati i saznavati o tom području“.
Rektorica je izrazila razumijevanje za zahtjevnosti službe ravnatelja, rekavši da je „ravnatelj funkcija, ali treba biti i kvalifikacija“. Potaknula ih je da budu hrabri, nasuprot „kulturi iščekivanja naputaka odozgor“ i ohrabrila na „spremnost za preuzimanje vođenja i aktivniji pristup u rješavanju problema, umjesto čekanja odluka s vrha. Vođenje nije osoba ili funkcija. To je složena moralna povezanost između ljudi, temeljena na povjerenju, obvezi, posvećenosti, emociji i podijeljenoj viziji dobra“ citirala je stručnjake iz područja vođenja dr. Vican.
Upozorivši da je kultura odgojno – obrazovne ustanove u krizi, rektorica je rekla da tu kulturu može poboljšati usmjerenost na društveno – kulturne vrijednosti, zajedničko kreiranje vizije i misije, remoralizacija radnog i životnog okruženja, (etika i pravila ponašanja), vratiti oživotvorene etičke i moralne pojmove u odgojno – obrazovnu ustanovu, natjecati se u prijateljstvu i kolegijalnosti.
Predstavljajući mozaik profesionalnih podkultura, dr. Vican nepoželjnima je navela kulture sagorijevanja na poslu, nadu da će sve biti dobro na način da se osoba pasivno i lijeno postavlja u radu, izuzimajući sebe od odgovornosti za ono što bi trebalo poduzeti i prepuštajući sve drugima, kultura žilavog otpora praksi i dosade te kultura nekritičnosti, da je dovoljno slušati kritike drugih. Treba razvijati kulturu ravne hijerarhije u kolektivu i radnih strategija: osobnih, timskih i kolektivnih, kulturu aktivnog sudioništva te kulture autoriteta i kvalitete.
„Sustav obrazovanja treba nositelje odgojno – obrazovne djelatnosti koji su refleksivni, kreativni, inovativni, visoko kompetentni i visoko obrazovani“ istaknula je dr. Vican.
Navodeći da bi kulturu odgojno – obrazovne ustanove trebalo graditi sljedeće: entuzijazam, opće dobro, posvećenost cilju, dijeljenje znanja i ideja, inspirativnost, povjerenje, empatija, smisao za humor, strpljenje, energičnost i potpora, prof. dr. Dijana Vican ravnateljima je poručila da i dalje budu vođeni nastojanjem da je „znanje vrijedno znanja i poučavanja“.
Ines Grbić