Svetkovina sv. Petra i Pavla svečano je proslavljena u utorak 29. lipnja u crkvi sv. Pavla u predjelu Novo naselje u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru. Večernje misno slavlje u novoj crkvi sv. Pavla predvodio je don Dario Tičić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM. Suslavili su don Srećko Petrov, bokanjački župnik koji je ujedno ekonom Zadarske nadbiskupije i don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM.
„Dvojica apostolskih prvaka, Petar i Pavao, svaki na svoj način ostvarili su Božji naum i vjernost Kristu zapečatili su svojom krvlju za Kraljevstvo Božje. Bît apostolske službe je vjernost. Ostvarili su Božji naum, a to je navješćivati živoga Krista. Bili su izabrano oruđe, od Boga predodređeni dati svoj obol na putu svoga života i u vremenu početaka Crkve“ rekao je don Dario, istaknuvši kako su njih dvojica darovali svoj život kao čin osobnog svjedočenja da je Isus Krist spasitelj čovjeka.
„Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u njenom tumačenju. Petar i Pavao imali su svoje naravi, svoje muke i radosti. Obojica su nosili križ svoje vlastitosti, svoje naravi. Petar ribar, Pavao učen, prošao škole, revan u otačkim predajama. Progonio je Crkvu, ubijao ljude, bio svjedok smrti sv. Stjepana“ opisao ih je don Dario, rekavši da se s Isusovim dolaskom u njihov život događa sljedeće: „Od Šimuna i Savla će nastati Petar i Pavao. U Svetom Pismu, kad se nekome promijeni ime, to znači da se stubokom mijenja njegova narav. On postaje novi čovjek. Petar je bio nestrpljiv, nervozan, burno je reagirao. Isusu je rekao, ‘Ja sam grešan, idi od mene’. Isus je na njegove riječi Petru jednom rekao: ‘Sotono, makni se od mene’. Dakle, svađali su se, na neki način“ opisao je don Dario iskrenost odnosa između Isusa i Petra, rekavši da Isus nakon svoga uskrsnuća opet dolazi Šimunu Petru i pita ga: ‘Šimune Petre, voliš li me više nego drugi?’.
„Isus je vidio to nešto u Petru. Kad je Isus pitao apostole: ‘Što ljudi kažu, tko sam ja?’, vrhunac ispovijesti sv. Petra je kad on Isusu kaže: ‘Ti si Krist pomazanik, sin Boga živoga’. Isus Petru kaže: ‘Šimune, sine Jonin, ti ćeš biti Petar stijena. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati’. Osobito u ovom trenutku ta nam je rečenica jako važna. Na Crkvu će se nadviti mnoge oluje i problemi. Crkva je sastavljena od ljudi, grešnih, slabih, ograničenih. Crkva je grešna, ali je sveta po Isusu Kristu i po apostolima koji su dali svoj život za svoje uvjerenje“ istaknuo je don Dario, naglasivši da su Petar i Pavao dali svoj život do vrhunca i kraja, do mučeničke smrti.
„U trenutku njihove mučeničke, svjedočke smrti, kao da je dodatno izbrisana sva njihova prošlost, Savla koji je bio progonitelj, koji je dao ubiti sve koji su vjerovali u Isusa, do susreta s Isusom pred Damaskom. Od Savla će postati Paulus, što znači malen. Predaja kaže da je bio sitnog rasta. Ali taj mali preokrenuo je svijet. Zamislimo da je Pavao imao ono što imamo mi danas, medije i komunikacije. Pavao je obnovio cijeli onodobni poznati svijet, cijeli Mediteran. Njegovi učenici i suradnici, Timotej i Tit došli su do hrvatske obale Jadrana. Predaja kaže da su baš oni donijeli kršćansko, Isusovo ime na obale našeg Jadrana“ naglasio je don Dario, podsjetivši i na predaju da je Pavao preko Zadra do Ancone došao u Italiju, ondašnje središte Rimskog carstva.
I zadarska katedrala nosila je ime sv. Petra i bila posvećena apostolskom prvaku Petru do 9. st., kad su u Zadar došle moći sv. Stošije.
„Petar i Pavao nisu bili savršeni ni previše pobožni, bili su grešni. Petar nije bio ni previše učen, ali Bog je njih izabrao. Uostalom, učenost često učini da se čovjek uzoholi. Bog je u njima dvojici vidio nešto što je dobro. U svima nama ima to nešto, nešto što nije do kraja pokvareno, iskrivljeno, zločesto i zlobno. Nitko od nas nije toliko zločest i grešan da Bog ne bi mogao s nama računati. Lijepo je netko rekao: Nema grešnika bez budućnosti, niti sveca bez prošlosti“ poručio je don Dario, rekavši da Bog ne gleda onako kako mi gledamo.
„Bogu je uvijek najvažnije u tebi, u meni, u čovjeku, naći ono dobro, plemenito. To je našao u Petru i Pavlu. Da Pavao nije naviještao Evanđelje po cijelom tada poznatom svijetu, Mediteranu, kršćanstvo bi ostalo neka mala židovska sekta. Da Petar nije skupio prvu zajednicu vjernika u Rimu, a Rim je bio centar carstva, Crkva bi ostala nekako zatvorena u sebe. Isus nije rekao Petru: ‘Sagradit ću Crkve, nego jednu Crkvu, svetu katoličku i apostolsku’. Katolikos znači sveopći“ rekao je propovjednik. U svijetu pak postoji 200 kršćanskih denominacija, na svijetu je najviše kršćana, tri četvrtine čovječanstva.
„Gdje god se nalaze katolici, svugdje smo doma, jer ispovijedamo jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Slaveći veličinu Božje ljubavi u životima Petra i Pavla, slavimo Boga koji se nadvija nad čovjekom i čovjeka ne prepušta samome sebi, nego mu daje mogućnost da uvijek ono što je plemenito izađe iz čovjeka. Jer čovjek je previše vrijedan. Petar i Pavao shvatili su što je najvažnije u životu. Shvatili su da je Isus Krist cilj njihovog života“ poručio je Tičić, istaknuvši da su obojica završili svoj ovozemaljski život svjedočanskom smrću.
„Petar je bio raspet na križu, ali ne kao Isus, nego glavom prema zemlji, jer je smatrao da nije dostojan umrijeti kao njegov učitelj, Isus Krist. Budući da je bio rimski građanin, Pavlu je odrubljena glava. Njih dvojica stoje u temeljima naše Crkve“ istaknuo je don Dario, poručivši da slaveći svetkovinu apostolskih prvaka slavimo i našu vezu s Petrovom stolicom.
„Ne slavimo samo ovaj naš trenutak, nego slavimo stoljeća naše vjernosti, odanosti i povezanosti s Petrom. Najsjajniji lik te povezanosti, hrabrosti i junačkog držanja Isusovog evanđelja u Hrvatskoj je bl. Alojzije Stepinac. Da njega nije bilo, kako bismo slavili danas sv. Petra? Stepinac je znao – ako okrene leđa Petru, ako se okrene od Pape, da ćemo biti otkinuti od glave, da ćemo propasti, što je i bio cilj onih koji su ga na to nagovarali. Stepinac je dao svoj život upravo zbog vjernosti Petrovoj stolici. Govorio je: ‘Možete me slomiti, ali nećete me savinuti. Možete me ubiti, ali nećete uništiti moj stav’. Sva Crkva u Hrvata leži na temelju Stepinčeve vjernosti Petru. Kao da su se sva stoljeća naše povezanosti i vjernosti Papi, rimskom biskupu, ujedinili, zgusnuli upravo u bl. Alojziju Stepincu“ naglasio je don Dario, dodavši da je savršena slika Stepinčevog života slika koja prikazuje kako su u Stepinčevom liku motivi svih hrvatskih katedrala.
„Vjernost. Ako smo uz Petra i ako budemo s Petrom, onda smo na osobiti način povezani sa Svetim Ocem. U povezanosti sa Svetim Ocem, povezani smo s Petrom, a onda i s Isusom Kristom. A to je najvažnije“ zaključio je don Dario Tičić.
Na kraju mise, don Dario je blagoslovio djecu. Novo naselje na Bokanjcu nastanjuje puno mladih obitelji s djecom. U taj su rubni zadarski gradski predio zadnjih godina došli mnogi doseljenici iz raznih krajeva Hrvatske i inozemstva.
Župa Bokanjac s vremenom je narasla i proširila se od svoga središta u starom dijelu Bokanjca gdje se na uzvisini nalazi župna crkva sv. Šimuna i Jude Tadeja koja zbog svoje malenosti nije više mogla zadovoljiti pastoralne potrebe i vjernička okupljanja župljana cijeloga Bokanjca.
Župa povezuje te ljude, a velika novoizgrađena crkva sv. Pavla sa zvonikom, posvećena prije dvije godine, u pohod sv. Pavlu privlači vjernike i iz drugih zadarskih župa.
Pokraj crkve sv. Pavla nalazi se i nova zgrada Katoličke osnovne škole Ivo Mašina koju će od jeseni ubuduće pohađati 500 učenika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, čiji roditelji žele odgajati djecu u katoličkom duhu. I na taj će način taj predio i crkva sv. Pavla još više biti mjesto svih koji žele odgoj i obrazovanje u kršćanskom duhu.
Koliko Novo naselje postaje privlačno odredište u duhovnom i egzistencijalnom smislu, potvrđuje bokanjačka župljanka Katarina Miletić. Ta majka dvojice sinove prije 15 godina nastanila se sa suprugom u Novom naselju te zadovoljno i zahvalno kaže: „Bokanjac je kvart koji je pružao velike mogućnosti za razvoj obiteljskog života i širenja naše obitelji: od vrtića, škole, trgovina, mira, baš obiteljskog okruženja koje nam je trebalo i gdje smo vidjeli naš početak. Sada se radujemo novoj školi u koju ćemo usmjeravati našu djecu i gdje ćemo ih školovati. Crkva sv. Pavla puno nam znači. Naš duhovni život može rasti, napredovati i to nam je jako važno. Mislimo da je to jedini ispravan put za život, za rast i razvoj u svakom pogledu, profesionalnom i ljudskom, duhovnom“.
Ines Grbić
