1. Čuli smo večeras svetoga Pavla koji kratko i jezgrovito iznosi temeljnu istinu o Krvi Kristovoj i kruhu koji je zajedništvo Tijela Kristova. Kad je na Posljednjoj večeri Isus rekao „ovo je čaša moje krvi, novog i vječnoga saveza“, bilo je jasno kako nastupa mesijansko razdoblje Novog saveza u krivi Kristovoj. Svetkovina Tijelova dobra je prigoda posvijestiti naše savezništvo s Bogom. Današnji blagdan vraća nas nezaboravnoj posljednjoj Pashi koju je Isus „vruće želio s apostolima blagovati“. Tada je, naime, nakon blagoslova uzeo kruh uz riječi: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“. Jednako tako uzeo je i čašu pa rekao: „Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha“. Nakon toga izgovorio je svoju oporučnu želju: „Ovo činite meni na spomen“.
Stoga, u svečanom Predslovlju pjevamo himan Onomu koji dolazi ponovno se žrtvovati na oltaru. U svečanom trenutku njegova dolaska čuje se kako „vojska anđela, svetaca i blaženika kliču u zanosu Svet, svet i presvet“. Mi, siromašni i grješni pozemljari usuđujemo se priključiti toj silnoj četi anđela pa treptavim glasom pjevati: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini“. Liturgija, dakle, divno umrežuje ovozemaljsku i nebesku stvarnost, a mi zahvalno molimo: „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje. Slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.
2. Već dvije tisuće godina Crkva s poštovanjem i zahvalnošću slavi euharistiju koje je središte kršćanskog života. Apostoli su to shvatili pa su svaki dan hrlili u Hram, lomili kruh, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“ (Dj 2, 46-47). „Kruh s neba dao si njima koji svaku slast u sebi ima“. Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega.
Pripovijedaju kako je 1909. ruska policija uhapsila grofa Panijatovskoga i osudili ga na prisilni rad u Sibiru. Tamo je upoznao plemkinju Natašu s kojom se i zaručio. Kada je obolio, pozvao zaručnicu i darovao joj ogroman dijamant. „Ako ikada pobjegneš iz Rusije, rekao joj je, uokviri dijamant i bit ćeš najbogatija žena svijeta“. Nataša je uspjela pobjeći iz Rusije, te s dijamantom postala vrlo bogata žena… Isus, koji je napustio nebo i došao k nama u „ovaj naš Sibir“, ostavio je svojoj Zaručnici, Crkvi, pred samu smrt, dragocjeni dijamant, a to je sveta Misa. I rekao: Evo najdraže što imam, ostavljam tebi. Umirem i odlazim s ovoga svijeta, a ti uokviri u zlatne obrede i molitve ovo što ti ostavljam. Crkva je to doista uokvirila u molitve izričaje misnoga kanona koji uvijek s ljubavlju i poštovanjem molimo.
3. Zahvaljujemo Kristu što je po znakovima kruha i vina ostavio samog sebe. Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, on ostavlja simbole vjernosti i ljubavi, kao najdražu i najdragocjeniju uspomenu, euharistiju, po kojoj se zbiva čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. Događa se božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. I to je ono što večeras zahvalno slavimo, ispovijedamo i radosno spominjemo. Euharistijski Krist je u središtu kršćanske vjere i života kao jedini posrednik između Boga i ljudi. On je naša hrana i naša popudbina koji nas svojim Tijelom liječi i hrani za život vječni.
Večeras slavimo i častimo Tijelo Kristovo koje ćemo pronijeti Širokom ulicom do svetišta svetoga Šime. Ovim svečanim slavljem izričemo žarku želju i molitvu neka Krist dođe i ostane u našem Gradu i nadbiskupiji, u srcima i obiteljima našim. Neka dođe i probudi optimizam, radost i nadu kako bismo sa psalmistom oduševljeno pjevali: „Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Dok nam duša čezne za dvorima Njegovim, s onom dvojicom učenika iz Emausa ljubazno molimo „dođi i ostani s nama jer zamalo će večer i dana je na izmaku“. Dođi Gospodine Isuse. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 3. lipnja 2021. u 19 sati