Postoje ljudi koji postanu znakom, simbolom određenog prostora, mjesta u gradu. Tu ‘povlasticu’ nemaju mnogi. Kad bi čovjek znao čime se taj ‘status’ zaslužuje, vjerojatno bi mnogi posezali za tim – što učiniti da netko postane, i ostane, znakom, prepoznatljivošću određenoga prostora i dragih međuljudskih odnosa.
Takva ljudska ‘uzvišenost’ postiže se stavom, držanjem sasvim suprotnoga od toga: malenošću, neuznositošću, običnošću, jednostavnošću i onim što je teže: služenjem (drugome). Takav čovjek, koji je svojim skromnim, a kreposno bogatim životom i dragocjenim ponašanjem, djelovanjem, ljudima oko sebe i u zajednici Crkve bio vrijedan je Vid Tudorov. Skoro trideset godina bio je vratar Svećeničkog doma u Zadru. Dopratio je i ispratio mnoge svećenike, od formacije u Sjemeništu ‘Zmajević’ do njihovog svećeničkog ređenja u katedrali sv. Stošije.
Taj čovjek blage naravi, smirenoga držanja i vedroga, spokojnoga izraza lica, preminuo je u petak 5. veljače u 77. godini života. Pokopan je u utorak, 9. veljače na Gradskom groblju u Zadru. Predstavnici svih generacija ljudi koji su ga ispratili najbolje pokazuju kakav je čovjek bio.
Vid je odjelotvorio krepost služenja, Isusovu riječ da je došao služiti. Primjer je što znači davati sebe u svakodnevnom, redovitom životu Crkve, i to u onomu što je naizgled maleno, a sastavni je i potrebni, pa i zakulisni dio održavanja, funkcioniranja crkvenog života.
Vid je živio na Bilom brigu u Zadru, ali što je njemu bilo prebaciti se više puta tijekom dana autobusom do poluotoka, i u starijoj dobi. Pa i u danima kad je imao štaku za pomoć u hodanju nakon jednog zahvata, katedralu nije ostavljao u svom pohodu. Svaku nedjelju dolazio je u katedralu sv. Stošije kupiti milostinju na misi u 11 i 18 h, ljeti u 19 sati. Vid je sebi sam nametnuo tu dvokratnost, višekratnost dolazaka u jednom danu, od svoga doma do radnog mjesta i katedrale. On to nije bio dužan činiti niti je to od njega traženo. Ali Vid se toliko identificirao s katedralom sv. Stošije, kao majkom svih župnih crkava, da je prvostolnicu uvijek, a osobito nedjeljom, blagdanima, htio darovati svojom prisutnošću, pogledom, dodati ruku za potrebno, pomaknuti zastor, otvoriti vrata… U svojoj raspoloživosti učinio bi većini nevidljive tehničke ‘sitnice’, a neminovne su u urednom funkcioniranju određenog prostora, u Vidovom slučaju, crkvenoga, katedralnoga. Katedrala sv. Stošije nije bila njegova župa po mjestu pripadanja, ali on je nju doživljavao kao svoj dom kojega želi poslužiti, pomoći. Nikad mu nije bilo teško učiniti što ga se zamoli, i sam se ponudivši. A u svaku crkvu grada , znajući kad se gdje što svečanije slavi i koji je blagdan, hitao je kao da je njegova župa.
Nema crkve u Zadru u kojoj Vid nije bio. Gdje god je bio župni blagdan, on je skoknuo pomoći u župi, kao da je svaka crkva njegova župa. U crkvi sv. Mihovila, sv. Ivana na Relji, Srce Isusovo na Voštarnici. To mu nije bila dužnost, obveza ni zapovijed od ikoga, nego Vidova dobra volja i svojevoljno darivanje. Uvijek se davao. Taj osjećaj da će preuzeti na sebe naizgled sitnice, koje domaćinu daju osjećaj oslonca i olakšanje da ne treba još i na to misliti. Koliko pomogne kad kažemo, ‘Ne moram još i na to misliti’. Da on to nije učinio, netko drugi bi morao.
Ne primijeti se što sve čovjek radi, dok ne prestane to raditi. Dok je čovjek marljivo u pogonu, mislimo da se podrazumijevaju stvari na način kako se pouzdano čine. Ali, ništa se ne podrazumijeva, da tako mora biti. A lijepo je kada netko primijeti što sve u nekoj osobi ima i koliko se taj netko daruje.
Svijest o vrijednosti Vidovog služenja u ime zadarskih svećenika izrazio je don Dario Tičić, župnik župe Uznesenja BDM na zadarskoj Belafuži. Tičić je na Gradskom groblju predvodio sprovodni obred i pokop Vida, preporučivši Gospodinu njegovu plemenitu i skromnu dušu.
„Kako je Vida Bog u zadnjem stadiju njegovog života pridružio Isusovoj muci, tako neka ga kroz smrt i patnju pridruži i Kristovom uskrsnuću. Vjera tješi ondje gdje ljubav plače. Vid je vjerovao da u Očevom domu ima puno stanova. Bio je u službi vratara u Svećeničkom domu, a često je bio i čuvar vrata katedrale sv. Stošije. Gospodin mu je dao milost da je bio posrednik u mnogim susretima između svećenika, kao i između svećenika i vjernika. Čuvao je vrata, ali ne samo vrata. Bio je od velike pomoći mnogim svećenicima, živima i pokojnima. Tolikima je bio na usluzi, na pomoći. Činio je sve što je trebalo, od svake pomoći. Kao što je bio kao pojava stasit, i duša mu je takva. I srce mu je bilo takvo, stasito. Radi te njegove dobrote, po kojoj ga svećenici pamte, neka mu Gospodin bude nagrada“ izrazio je don Dario zahvalno poštovanje Vidu koji je i sam išao na sprovode svećenika kao dragih pratitelja za života i poštovanih pastira.
Vid je mnogima bio na usluzi, ali on nije imao osjećaj da se razdaje i troši. To je bila njegova osobnost. Pa i kad je nekoliko puta na dan išao u ljekarnu po lijekove za starije svećenike u Svećeničkom domu, da njih poštedi izlaganja i tramaka. Kad nije bilo digitalnih recepata, išao bi doktorima da prepišu potrebne recepte za nekog svećenika. Išao bi po spizu u dućan, na pijacu, ako nešto pofali u Svećeničkom domu, po novine. Nikad ga nitko nije čuo da se jada, iako je zadnjih godina imao zdravstvenih teškoća. Pratio je svećenike i časne sestre iz Svećeničkog doma u potrebama njihove svakodnevice, a i on kao osoba radovao se svakodnevnim, malim stvarima. Nije Vid pričao o tome što radi niti je mislio da se ima ičim pohvaliti. No, drugi su to mogli vidjeti, primijetiti.
Svjedokinja Vidove dobrote je Vjeka Švorinić, katedralna sakristanka i prva susjeda po njihovim radnim mjestima. „Nikad ga nisam čula da je nešto zagrintao. Bio je posebna duša, jednostavan, skroman, vedar, nasmijan, prisutan. Nije se uznosio. Sve što je činio, osim da je bio na vratima Svećeničkog doma, nije mu bila obaveza i dužnost, on je to radio iz svoga srca. On je uvijek dolazio u katedralu, neovisno o tome gdje je bila njegova župa po stanovanju. Bio je dobri duh mnogih župa u gradu Zadru. Njega svi znaju, on je išao u svaku crkvu, i u crkvi sv. Šime je nekad skupljao milostinju. Nekad bismo bili zajedno na Trgu ispred katedrale. Tko god bi tu došao, tuda prolazio, zaustavili bi se na Trgu, dobili trenutak opuštenosti, vedrine, razgovora. Bio je duša toga prostora ispred katedrale. Kako je i rekao don Dario, Vid je čuvao i katedralu sv. Stošije. Baš je bio čuvar. On je bio srce cijeloga Trga sv. Stošije“ kazuje Vjeka u sjećanju na dragog suputnika.
„Nekad bih ja bila na vratima od katedrale, on na vratima od Svećeničkog doma, onda bismo mahali jedno drugome, svatko na svom radnom mjestu. Kad bih ja morala negdje otići tijekom dana, a katedrala je otvorena, samo bih mu rekla: ‘Vide, molim te pogledaj, baci oko na katedralu, dok se vratim’. Kad su bili blagdani, nisam trebala misliti da ja trebam otvoriti svečani crveni špalirni konop pred stepenicama svetišta u katedrali. Vid je tu, on bi to učinio. I puno tih sitnica za svećenike i redovnice u Svećeničkom domu. Što god je trebalo, Vid bi prošetao da učini potrebno. Poštar bi svu poštu ostavio kod njega u Svećeničkom domu na porti, onda bi Vid raznosio poštu u župni ured sv. Stošije, u Sjemenište ‘Zmajević’, nešto bi bilo i za Ordinarijat. Kad bi došao ‘Glas Koncila’ u tjednu i drugi časopisi, Vid bi to odnio u katedralu i stavio na policu za crkveni tisak. Bio je dobri i vedri duh. Uvijek je bio nasmijan, često smo se šalili oko nečega, sve bi okrenuo na šalu. Mnoge bi zvao na kavu koje bi susreo ili bi došli na Trg, bio je dobar duh Trga Sv. Stošije i svega što se događalo oko katedrale. Imao je brigu za druge. Uvijek bi čovjeku došao u susret i rado bi pomogao. Vid će baš faliti“ kaže Vjeka.
Koliko je njegova dobrota nezaboravna, potvrđuje poruka na društvenoj mreži koju je napisao don Stanislav Wielinski, nekadašnji duhovnik sjemeništa Zmajević, koji se vratio u rodnu Poljsku. I on je doživio Vidovu ruku: „Hvala mu na pomaganju koje je meni uvijek pružio“. U toj pažljivoj i pristojnoj riječi zahvale don Stanislava, minimalno što možemo učiniti za čovjeka koji nije govorio o sebi, nego su njegova djela govorila o njemu i pokazivala kakva je osoba, može se sabrati zahvala svih svećenika koji su doživjeli Vidova prilaženja.
Na sprovodu su ga molitvom ispratili i bilobriški župnik Mario Sikirić, župni vikar iz Srca Isusova na Voštarnici fra Nikica Devčić, mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Srećko Petrov, ekonom Zadarske nadbiskupije i nekadašnji ravnatelj Svećeničkog doma, don Mladen Kačan, don Marin Batur, don Marko Vujasin, a pjesmom ga je ispratila klapa Bibinje.
Nakon sprovoda, misu zadušnicu u katedrali sv. Stošije predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik, u zajedništvu s don Zdravkom Katušom, ravnateljem Svećeničkog doma. Pjevao je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića, čime su željeli zahvalno ispratiti čovjeka koji ih je volio. Zadnja misa na kojoj je Vid sudjelovao u katedrali sv. Stošije, prije njegove hospitalizacije, bila je na blagdan Svete obitelji, u nedjelju, 27. prosinca 2020. g.
Vid je uvijek sjedio u prvoj klupi na desnoj strani u lađi katedrale. Ispred toga mjesta, za vrijeme mise zadušnice, sakristanka Vjeka je upalila crveni lumin za njegovu dušu. Vid je puno volio svoju službu, što iz prve ruke poznaju Vidova supruga Marija, kći Nikolina, zet Ivan te unuci Luka, Šimun i Lovre koje je jako volio. Koliko su unuci voljeli svoga dida Vida, dirljivo su pokazali i dječjim suzama privržene ljubavi na sprovodu svoga voljenog dida. Upravo su ta tri mila dječaka bili među zadnjim riječima spomena koje je Vid brižno i u čežnji izrekao, prije nego je u Općoj bolnici Zadar umro: „Ja bih išao kući, moram odvesti moje unuke u šetnju na Kalelargu“.
Vid je rođen 16. lipnja 1944. g., dan poslije blagdana sv. Vida, zbog čega i nosi ime toga ranokršćanskog sveca. U rodnim Neviđanima na Pašmanu živio je desetak godina, a u Zadru je živio cijeli život. Po zanimanju je bio trgovac, ima sestru Mariju. Njegova pokojna majka Danica bila je pobožna, i pod granatama je za vrijeme rata išla u crkvu. Vidov otac zvao se Šime. I na zadnji blagdan sv. Šime Vid je bio u crkvi sv. Šime cijeli dan na raspolaganju. Imao je teško djetinjstvo, no bio je suosjećajan, dobrohotan, pošten, požrtvovan, milosrdan, o svakome je imao lijepu riječ. Znaju to svi koji su Vida poznavali, i šire od kvadrata nadbiskupskog kompleksa na poluotoku, kojega zaokružuju zgrade katedrale, Svećeničkog doma, Sjemeništa i Ordinarijata.
Kada se u zgradi sjemeništa otvorio zadarski centar Laudato TV-a, njegov voditelj Luka Kotlar kaže kako je Vid i tada pomogao nositi neke kutije za taj prostor. „Bio je kao mladić, to sam mu uvijek govorio. Neumoran, uvijek taj njegov osmijeh, širio je radost, mnoge je rado pozvao na kavu. Falit će svima koji su ga poznavali. I u toj životnoj dobi imao je više života od nekih mlađih“ kaže Kotlar.
Imao je svoje rituale, kafić, peškarija, pijaca, bio je poznato i drago lice u prolazu zadarskim ulicama u središtu grada.
Vid je bio član Šenštatskog pokreta i Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina Omnia Deo. Volio je susrete u zajednici i hodočastiti. Jedna osoba o Vidu kaže: „Vidova vjera bila je čvrsta, dijelio je vjeru sa svojom obitelji i prijateljima. Iz te vjere izvirala je i njegova toplina, dobrota i svjetlo. Ljudi koji su bili oko njega primali su i osjećali tu toplinu i svjetlo. Tako je živio i radio. Nije ga trebalo zvati da nešto dođe učiniti, on je sam sebe davao. Sve što je činio u Crkvi, nije smatrao obavezom. Bio je to Vidov način života. Živio je Crkvu i crkvenost, zajedništvo. U katedralu i u druge gradske crkve dolazio je u svoje slobodno vrijeme. Smatrao je to čašću, u želji da pomogne svećenicima i vjernicima koji su dolazili. Držao je do toga. To ga je ispunjavalo i držalo, to ga je dizalo iz kreveta – ta želja da ide služiti Crkvi, župama, ljudima, svećenicima. To ga je tjeralo naprijed“.
Ime Vid, izvedeno od latinskog vita, znači život, a na starogermanskom znači – voljan. Vid Tudorov svojim životom potvrdio je upravo to – bio je voljan biti na usluzi svećenicima i pomoći Crkvi, imajući oko za drugoga, bližnjega, za zajednicu.
Za svoj grad i u Zadru, čuvar Vid pokazao je kako u svakodnevici čuvati, njegovati geste pažnje i susretljivosti u onome što ti je služba, a svojom spremnošću davati i više od onoga što ti je povjereno – biti čovjek za druge, za dar.
Potpisnica ovoga teksta zahvaljuje dragom Vidu za sve pozive u ured kada bi me obavijestio da je kod njega na portu poštom došao Glas Koncila: „Možeš doći. Kod mene je. Čuvam ja to tebi“.
Hvala, dragi Vide, kojemu je Bog dao dar čuvanja i krepost služenja. Isus, u ime čije ljubavi si marljivo radio, takvo postupanje u nebeskoj stvarnosti blaženstva, naziva kraljevskim vladanjem – koje drugoga ne pokorava, nego bližnjemu ide ususret i posvećujuće se nad drugim prigiba.
Ines Grbić
