Sveta Stošija proslavila se djelima ljubavi
1. Već smo petnaest dana u Novoj 2021. godini koja nas je uz probleme pandemije koronavirusa opteretila teškim zemljotresom koji je pogodio opet naš glavni grad Zagreb i posebice Banovinu i Sisačku biskupiju upravo pred kraj godine, 29. prosinca 2020. Potresno je bilo gledati uništene dijelove gradova i sela, stradale obitelji i uplašenu djecu i starce. A uz to razorene i dobrano oštećene i mnoge crkve u Zagrebu i okolici, te posebice u Sisačkoj biskupiji. U tom tragičnom stanju ljudi su osjetili da ne mogu stajati prekriženih ruku, već da se treba žrtvovati i pomagati. I mi smo ovdje, svjesni stanja žitelja pogođenih područja, pokrenuli u Nadbiskupiji konkretne mjere za pomoći nastradalima. Pozvao sam župnike neka se nedjeljom nakon sv. Mise prikupljaju novčani prilozi kao i konzervirane namirnice i higijenske potrepštine. Zamolio sam neka se vide raspoloživih smještajnih jedinica koje su ljudi spremni iznajmiti za prihvat obitelji iz potresom pogođenih područja.
Zemljotres je pokrenuo veliko djelo ljudske solidarnosti iz svih krajeva naše domovine i iz inozemstva. Mjesni biskup mons. Vlado Košić je to nazvao „festivalom dobrote“. Bogu hvala. Znamo, međutim, kako nevolje i potrebe naše braće i sestara nadilaze naše mogućnosti pred tako zahtjevnim akcijama pomaganja. Stoga s apostolom Pavlom žarko molimo „neka nam ne dojadi činiti dobro“ (Gal 6, 9). A u nastojanju biti blizu onima, koji su pogođeni i u strahu, utječemo se njegovim moćnim pomoćnicima, našim nebeskim zaštitnicima, poput svete Stošije, koja se proslavila djelima ljubavi prema siromasima, utamničenima i svima koji su oskudijevali. Jer, svjesni smo „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127,1). I dok se iskreno radujemo očitovanom zajedništvu i volji da se pomogne ljudima u nevolji, ne oslanjajmo se samo na sebe i na svoje snage, već svoje pouzdanje stavimo u ruke Gospodnje koji vodi povijest pojedinaca i naroda. „Svu svoju brigu povjerite njemu“, pisao je sveti Petar.
2. Mi večeras molimo i pjevamo svečenu Večernju uoči svetkovine naše moćne zaštitnice i mučenice svete Stošije. Sveti Augustin veli da su „mučenici dragocjeni u očima Gospodnjim“. Naša nebeska zaštitnica sv. Stošija rođena je u Rimu u uglednoj obitelji patricija Prestancija, koji je bio poganin. Žena mu je bila kršćanka, sv. Fausta koja je krstila Stošiju dok je bila u kolijevci. Stošija je dobila izvrstan odgoj zahvaljujući majci i zauzetom kršćaninu, vitezu Krševanu, koji su je odgojili u ljubavi prema Kristu i prema svim jadnicima i siromasima. Kada je odrasla vrijeme nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Rado je priskakala u pomoć utamničenima, njegovala bolesne i bodrila klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila ljubav Krista koga je zavoljela još u svojoj mladosti. A od njegove ljubavi ništa je više nije moglo rastaviti: „Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt, ni život, niti ikoji drugi stvor. Ništa. Ama baš ništa’ (usp. Rim 8, 18). I to će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom koji će joj na ispitivanju u zatvoru predbaciti da ispovijeda vjeru Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje. Kao nagradu za takva djela osuđena je na smrt i spaljena na lomači 25. prosinca 304. Opisujući njezino mučeništvo pisac je zabilježio: „Dok je Stošija u plamenu gorjela, ona je u zanosu govorila: Jači je plamen ljubavi prema Kristu od plamena u kojem gori moje tijelo“.
3. Poput Isusa, koji je prošao zemljom čineći dobro, i Stošija je znala da je milosrđe izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjemu. Ona je tako postala izvrstan primjer sebedarja. Stoga uz njezinu svetkovinu u ovoj prvostolnici gdje se čuvaju njezini zemni ostaci pjevamo himnu: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Jer, plamen ljubavi njezinoga srca prema Kristu bio je jači od plamena u kojem je na lomači gorjela. Stoga se i čita ovaj kratki odlomak poslanice Rimljanima u kojoj Pavao pita „tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu?“ (8, 35). A kao odgovor on dovikuje: „nitko i ništa ne može nas rastaviti od ljubavi Kristove“. Ni beznadna stanja tjeskobe, progonstva, gladi, mača i golotinje, kao ni više tajanstvene sile poput smrti. „Ništa. Ama baš ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (8, 18).
Kao osobita Božja izabranica ona je ušla u molitvu Prvoga Rimskoga kanona kako bi i nama „svojim grješnim slugama Gospodin podario mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Cecilije i Stošije“. Jer, Stošija se već na ovom svijetu proslavila osobitim djelima ljubavi prema siromasima, utamničenima i svima koji su oskudijevali. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista koga je zavoljela još od svoje rane mladosti. I od njegove ljubavi ništa je više nije moglo rastaviti. Svjesni tako divnoga uzora i uzvišenoga uresa grada i Nadbiskupije, te njezinoga moćnoga zagovora kroz dvanaest stoljeća nazočnosti među nama, mi joj zahvalno i od srca i ove godine kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Sada i uvijeke. Amen!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Večernja u katedrali, 14. siječnja 2021.