Poruka Pape Franje za 54. Svjetski Dan mira, 1. 01. 2021.
Kultura skrbi kao put do mira
1. Danas na prvi dan Nove godine obilježava se liturgijski „Sveta Marija Bogorodica“. Prije tjedan dana slavili smo dan Isusova rođenja koga je u betlehemskoj štalici rodila BDM. Stoga je ispravno prvi dan nove godine posvetiti onoj koja je „početak boljega svijeta“ kako lijepo stoji u gospinom svetištu na Trškom vrhu (Mundi meliorig origo). Uz ova dva naslova Nova godina i dan svete Marije Bogorodice, papa Pavao VI. je za ovaj dan 1968. odredio neka bude „Svjetski dan mira“. Od te 1968. pa do 2021. Svjetski dan mira se obilježava, evo, 54 put. Papa Pavao VI. Ga je obilježio 11 puta, Ivan Pavao II. 27 puta, papa Benedikta XVI. 8 puta. I, evo, papa Franjo ga obilježava već osmi put. Teme koje su četvorica papa obrađivali vrlo su raznolike.
Spominjem samo neke kako bismo osjetili široki spektar ideja na koje su nas pape poticali i pozivali: Promaknuće ljudskih prava put je k miru; Odgajati za mir putem pomirenja; Želiš li mir čini pravdu; Želiš li mir brani život; Mir zavisi i od tebe; Istina je snaga mira; Mir je Božji dar; Razvoj je novo ime mira; Iz obitelji se rađa mir čovječanstva; Ako želiš mir, pomozi siromasima; Nema mira bez ljubavi i oprosta; U poštivanju ljudskih prava tajna je pravog mira; Vjerska sloboda, put koji vodi k miru; Odgajati mlade za pravdu i mir; Blago mirotvorcima; Bratstvo-osnova i put k miru; Nikad više ropstva, braćo; Od ravnodušnosti do milosrđa. Za ovogodišnji 54. Svjetski dan mira papa Franjo je odabrao temu: Kultura skrbi kao put do mira. Na pragu nove godine Papa „srdačno pozdravlja šefove država i vlada, voditelje međunarodnih organizacija, duhovne vođe i sljedbenike različitih religija te muškarce i žene dobre volje“. Svima „upućuje najbolje želje da ova godina omogući čovječanstvu napredovati na putu bratstva, pravde i mira između pojedinaca, zajednica, naroda i država“.
2. Godinu 2020. obilježila je velika zdravstvena kriza Covid-19, koja je postala globalni fenomen kojim su zahvaćeni mnogi sektori dodatno pogoršavši duboko međusobno povezane krize kao što su klimatska, prehrambena, ekonomska i migracijska i prouzročivši velike patnje i nevolje. U mislima su mi prije svega svi oni koji su izgubili članove obitelji ili drage osobe i sve koji su ostali bez posla. Posebno želim spomenuti liječnike i medicinske sestre i tehničare, farmaceute, znanstvenike, volontere, kapelane i osoblje bolnica i zdravstvenih centara. Oni su ulagali i nastavljaju ulagati silne napore i podnositi velike žrtve samo kako bi bili uz bolesnike, ublažili im patnje ili spasili im život, neke je od njih to čak stajalo života. Odajući počast tim osobama, ponavljam svoj apel političkim čelnicima i privatnom sektoru da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osigurao pristup cjepivima protiv Covid-19 i osnovnim tehnologijama potrebnim za zbrinjavanje bolesnih, siromašnih i onih koji su najugroženiji.
Zbog toga sam za ovogodišnju Poruku izabrao temu: Kultura skrbi kao put do mira. Kultura skrbi kao način borbe protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna. Bog Stvoritelj je izvor ljudskog poziva na skrb i uzor skrbi. Isus se očitovao kao Onaj kojega Gospodin pomaza i »posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene« (Lk 4, 18). Kultura skrbi u životu Isusovih sljedbenika posebice se očitovala u duhovnim i tjelesnim djela milosrđa kao srž dobrotvorstva Crkve iz prvih stoljeća.
3. Nakon što je prebrodila progon iz prvih stoljeća, Crkva podiže brojne ustanove za pružanje utjehe i okrjepe onima koji trpe: bolnice, ubožnice, sirotišta i domovi za napuštenu djecu, gostinjci i dr.«[7]. Dijakonija postaje živo srce socijalnog nauka Crkve, nudeći “gramatiku” navedene skrbi, tj. promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnost sa siromašnima i bespomoćnima, briga za opće dobro, zaštita stvorenog svijeta. I to postaje Kompasom načela na putu koji pokazuje pravac kojim nam je zajedno ići. Takav kompas socijalnih načela prijeko je potreban za promicanje kulture skrbi, a ujedno je dobar pokazatelj za odnose među narodima koji bi trebali biti nadahnuti bratstvom, uzajamnim poštivanjem, solidarnošću i poštivanjem međunarodnog prava. Kakva bi samo „hrabra odluka bila novcem koji se troši na oružje i druge vojne izdatke uspostaviti ‘Globalni fond’, kako bi se trajno uklonilo glad i dao doprinos razvoju najsiromašnijih zemalja“!
Promicanje kulture skrbi zahtijeva odgojno-obrazovni proces koji se rađa najprije u obitelji, a nastavlja u školama i na sveučilištu. Religije, posebice vjerski vođe imaju nezamjenjivu ulogu u prenošenju vjernicima i društvu vrijednostî solidarnosti, poštivanja različitosti, prihvaćanja i brige o najranjivijoj braći i sestrama. Papa uz to navodi i one koji obavljaju javne službe ili rade u međunarodnim, vladinim i nevladinim, organizacijama. Svoju poruku Papa završava tvrdnjom da „nema mira bez kulture skrbi“. A ona je „zajednički, solidarni i sudionički predani rad na zaštiti i promicanju dostojanstva i dobrobiti sviju, kao spremnost da se zanimamo, posvećujemo pažnju, spremnost na suosjećanje, pomirenje i iscjeljenje, uzajamno poštivanje i uzajamno prihvaćanje, povlašteni je način izgradnje mira“. Stoga poziva sve da „zajedno rade na tome kako bi „napredovali prema novom obzoru ljubavi i mira, bratstva i solidarnosti, uzajamne podrške i prihvaćanja“. I potiče neka ne „podlegnu napasti zanemariti druge, posebice one najslabije“. Neka se „ne navikavaju okretati glavu na drugu stranu“, već „svakodnevno i konkretno zalagati se braću i sestre koji se uzajamno prihvaćaju i brinu jedni za druge“.
Vatikan, 8. prosinca 2020.