Radujte se u Gospodinu i neka vam ne dojadi čini dobro
1. Večeras započinje trodnevnica u čast svetoga Zoila čije smo relikvije donijeli na čašćenje u pobočnoj kapeli ove župne crkve bl. Alojzija Stepinca. Njegovo štovanje zauzimalo je prošlih stoljeća važno mjesto u životu zadarske crkve. Federico Bianchi piše da su „moći sv. Zoila, zajedno s onima glasovitog mučenika Krševana prenesene u Zadar 649. godine i bile smještene u mramornu urnu u crkvu sv. Marije Velike… Kad je 1570. godine bila srušena crkva sv. Marije Velike, raka sv. Zoila prenesena je u bočnu kapelu i tamo ostala do 1622. kad je nadbiskup Stella odlučio obaviti službenu rekogniciju. Nakon rekognicije njegovi zemni ostatci položeni su 16. prosinca uz veliko slavlje preneseni u svetište za pohranu relikvija u katedralu“. Bianchi uz bilježi kako su „u procesiji sudjelovale sve laičke bratovštine, vjerske udruge, svećenstvo, kaptol, nadbiskup i predstavnici svjetovne vlasti. U znak sjećanja na ovaj prijenos tijela sv. Zoila iz crkve sv. Marije Velike u prvostolnicu, Zadarska je nadbiskupija svake godine 16. prosinca slavila njegov blagdan u gradu i u biskupiji“. Sveti Zoilo je jedan od naših četvero zaštitnika čije su relikvije skupa s onima od sv. Krševana stigle u Zadar u 7. stoljeću. Oni su bili prihvaćeni kao „vjerni zaštitnici koje je sam Bog poslao i darovao našem gradu“. Njima će se nekoliko stoljeća kasnije pridružiti sveta Stošija, vrijedni mironosac biskup Donat, te osobiti pokrovitelj i zaštitnik naš, Bogoprimac sveti Šimun Pravednik.
U opisu života svetoga Zoila nalazimo podatak da je bio „svet i uzoran svećenik koji je činio brojna dobročinstva u teškom vremenu u kojem je živio“ (progonstvo Crkve, vjernika i njezinih pastira). Tijekom trodnevne priprave za njegov blagdan imat ćemo prigode zahvaliti Bogu na daru Crkve u kojoj je sv. Zoilo s radošću služio, na daru vjere i svetih sakramenata od kojih živimo, te na otajstvenom daru svećeništva čega je sv. Zoilo bio svjestan pa se trudio biti radostan i svet. I nije se umarao činiti brojna dobročinstva usprkos teškom vremenu u kojem je živio.
2. Bogoslužni tekstovi treće nedjelje došašća stavljaju nam pred oči tri lika koji se u Bogu raduju i na radost pozivaju, usprkos brojnih razloga za zabrinutost, strah i tugu. Naime, uz terorizam koji se događa diljem svijeta tu je i ugroženost od pandemije, vremenske nepogode, nezaposlenost, nesigurna budućnost, bolest i starost, male mirovine i skupoća.. Mogli bismo nabrajati u beskraj brojne razloga protiv radosti. No, tri današnja lika to ne žele. Naprotiv, oni nas zovu i potiču biti radosni. Najprije čuli smo proroka Izaiju koji svjedoči o radosti pa veli: „Duša moja kliče u Bogu mome jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti“ (Iz 61,10). Bez spasenja i pravednosti nema radosti. Četiri nedjelje došašća jesu vrijeme radosnog iščekivanja spasenja i Spasitelja. Jer, Božji Sin dolazi na zemlju obući nas u haljinu milosti i spasenja i zaogrnuti nas plaštem opravdanja. Od grješnika on nas čini pravednima. Drugi je lik oslikan u pripjevnom psalmu, a govori o Isusovoj majci Mariji. Ona uz Isusa ima središnju ulogu u božićnoj radosti. Marija, kojoj će „mač boli probosti dušu“ (Lk 2,35), klikće od radosti i slavi Boga: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“ (Lk 1,46). I ona poput Izaije vidi uzrok radosti u Bogu koji čini velika djela, u Božjoj dobroti koja se proteže na svakog čovjeka, „od koljena do koljena“. To je pravi temelj i trajni uzrok naše radosti.
Treći lik iz današnjega bogoslužja jest apostol Pavao, kojega znamo kao ozbiljna, velikog teologa i strpljivoga patnika. On je puno zla učinio kršćanima prije nego ga je Bog naglim udarcem milosti obratio. On od kojega to ne bismo očekivali izričito potiče svoje Solunjane neka se raduju: „Radujte se uvijek u Gospodinu! Jer, „Gospodin je blizu“ (Fil 4,4). Pavao dodaje kako Bog želi radosna čovjeka, ustrajna vjernika, i zauzeta prijatelja. Valja nam, dakle, biti radosni i u trajnom prijateljstvu s Bogom. U tom orkestru radosti uključuje se i veliki Preteča, Ivan Krstitelj, koji na Jordanu poručuje izaslanstvu Židova: „Među vama stoji koga vi ne poznate (Iv 1,26). On je uzrok i donositelj radosti. Valja ga prepoznati i otvoriti mu vrata našega srca, i pripraviti put Gospodinu koji dolazi da nas spasi.
3. Simbolično je da se Nedjelja Caritasa poklapa s početkom trodnevlja na pripravu za blagdan svetoga Zoila koji je za života u Akvileji bio poznat po djelima milosrđa, a u Zadru bio zaštitnik siromašnih i ugroženih. Njega sam odlučio proglasiti zaštitnikom Caritasa Zadarske nadbiskupije koji ove godine obilježava 30. obljetnicu svoga utemeljenja. Ovo je, stoga, prigoda zahvaliti svima koji svojom potporom i molitvom prate rad našega Caritasa. I pozvati vjernike. neka molitvom i svojim darom pokažu ljudsku blizinu prema bratu koji je gladan i žedan, siromašan i bez krova nad glavom, bolestan ili u starosnoj dobi. Brojna su, dakle, područja života u kojima pojedinci i društvo mogu očitovati konkretnu pomoć i potporu. Nadahnuće i poticaj za svjetli trag dobrote, služenja i ljubavi kršćani su vidjeli posebice u Isusovom obredu „pranja nogu“ koje je rekao: „Dao sam vam primjer da i vi tako činite“ (Iv 13, 15). Što je Ivan, koji to opisuje kao „novo otajstvo“, time htio poručiti? Htio je opisati Isusa koji ponizno uzima pregaču da služi. Isus je, dakle, sluga Jahvin i sluga ljudi. Činom pranja nogu izrazio je smisao svog poslanja u služenju drugima. A riječi „dao sam vam primjer da i vi tako činite“, podsjećaju na ustanovu presvete euharistije za koju veli neka to „čine njemu na spomen“. Uz euharistiju Isus je, dakle, ustanovio đakonsku, karitativnu službu koja postaje temeljnim zakonom služenja u Crkvi.
Služenje izvire iz krijeposti ljubavi koja ne traži svoje (1 Kor 13,5), nego se dariva. Ono je obilježeno odlikom poniznosti; učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca (Mt 11, 29). „Dječice, piše Ivan svojim vjernicima, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3, 18). Isusove učenike, dakle, mjeri se ne po ispraznim riječima, već po konkretnim djelima ljubavi. Stoga je Luka zabilježio da su prvi kršćani „među sobom dijelili sve što su posjedovali“ (Dj 2, 44) i tako ostavili svijetli trag dobrote i ljubavi prema onima koji su u potrebi. I dok nas svakim danom uznemiruju vijesti o milijunima ugroženih, zaraženih i umrlih zbog pandemije, otkrivamo istinu da je još veća opasnost od zaraze ravnodušnosti i čovjekove neosjetljivosti za potrebe druge. A nju može pobijediti jedino svjetlo iskrene i nesebične ljubavi koja se dariva. Nedjelja posvećena Caritasu, poziva nas da budemo svjedoci takve ljubavi koja svjetlo donosi. Molimo neka nas Emanuel, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, rasvijetli svojim evanđeljem kako bismo činili dobra djela i bili radosni i „postojani u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42). Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Bili Brig, 13. prosinca 2020.