O temi „Mudrost: od bliskoistočnog poimanja do biblijskog uosobljenja“ izlagao je prof. dr. Dubravko Turalija sa sarajevskog KBF-a, na znanstvenom simpoziju ‘Mudrost u Bibliji’ u petak 23. listopada na Sveučilištu u Zadru.
„Vrijeme pisane mudrosti započinje s Mojsijem, ne sa Salomonom. S Mojsijem mudrost biva personificirana i ne više inkluzivni dar koji se daruje svime, nego ekskluzivna moć pojedinaca. Zbog toga se hebrejska riječ hòkmâ (mudrost) pojavljuje tek u Izlasku i isključivo se veže uz Arona i Aronovo svećenstvo koje izravno, najduže opslužuju mudrost koja je uosobljena i skrivena u Tori“ istaknuo je dr. Turalija, rekavši da je „gilgameški preokret s usmene, svima dostupne mudrosti na pismenu, skrivenu mudrost, Biblija svjesno premjestila s opće poznatog bliskoistočnog potopa na isključivo sebi svojstven biblijski Izlazak“.
„Tako Mojsije postaje prvi prenositelj sve pretpotopne mudrosti koju je primio od Jahve. Mojsije je i prvi koji je uopće zajedničku mudrost skrio od malenih, neukih i objavio mudrima i umnima, tj. svećenicima i učiteljima svoga naroda. Tu se vjerojatno krije kontrapunkt novozavjetne teologije kada Isus u Mt 11,25 kaže: „Slavim te, Oče, jer si ovo skrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. S takvom postavkom lakše razumijemo biblijsku mudrosnu literaturu. Mudrost koja se može primijeniti na sve i ticati se svih spadala bi u pred-mojsijevsko vrijeme, a ona koja je skrivena, tajna i ticala bi se samo nekih, spadala bi u poslije-mojsijevsko vrijeme“ istaknuo je dr. Turalija.
U tom kontekstu, najstarija narodna opća mudrost je iz biblijske knjige Izreka. Prema istraživanju dr. Turalije, najstariji mudrosni tekstovi nalaze su osmom poglavlju knjige Izreka, naslovljeno Drugo poosobljenje mudrosti, „gdje je mudrost na način klasične mezopotamske književnosti predstavljena u mikrokozmosu kao graditeljica kuće. To je mezopotamska aluzija na mudrost: mudrost gradi kuću, u kući ima svega“. Zatim u Izrekama 24, 23-34 uključena je i antička, egipatska teologijska ili pohvalna mudrost te velika zbirka raznih pouka, tzv. Salomonova zbirka i Molitva siromaha u Izrekama“.
I Jobova mudrost je uosobljena mudrost. No, u toj mudrosti „službeni mudraci koji čuvaju i prenose mudrost zakona, zapravo ništa ne znaju o mudrosti. Ali službeni su mudraci. I dok pravednik trpi i umire, oni – iscjelitelji i egzorcisti u narodu, koji drže i čuvaju tajne, ne samo da ne nalaze lijeka, nego daju krivu dijagnozu“ upozorio je dr. Turalija. I Sirah se predstavio kao učitelj i prenositelj mudrosti, ali ne na bilo koga, nego na svoga sina i svoga unuka. Dakle, opet personificirana mudrost, rekao je predavač.
„Najmlađa knjiga mudrost Salomona evocira ekskluzivno pravo pojedinca na mudrost. U vremenu Izraelske monarhije, kraljevi su se smatrali ekskluzivnim nositeljima mudrosti. Kritika i parodija na to zapisana je u Izrekama 30 gdje netko od pisara ili učitelja obescjenjuje formalnu kraljevsku mudrost i kaže da ona ne postoji. Taj je pisar bio podložan kralju, vjerojatno kralju Manašeu koji je 55 godina vladao Izraelom i doveo ga je do njegove najniže točke i rasula. Taj pisar smatra da je licemjerno držati se nekim i nečim, što u stvarnosti nisi. Pita što to mudrac posebno zna, je li bio na nebu i sišao s neba. Ističe kraljeve grijehe, kralj koji ne mari za sirotinju, koji poput pijavice iscrpljuje narod, zar je to kralj? Pisac smatra da mudrost nije skrivena u zlatnim odajama ili na glavama zlatonosaca, nego je mudrost u narodu, naciji, u običnim ljudima koji rade i stječu“ istaknuo je dr. Turalija.
Mudrost u Bibliji poslije Izlaska bila je skup pisanih tajni, vezanih uz svećenike i učitelje, što se vidi u Izrekama i kod Joba. „Poslijemojsijevska mudrost doista je vezana uz kralja, hram, svećenstvo, učiteljstvo. Taj nametnuti privilegij najviše je smetao pravednicima, a najviše je škodio narodu. Zbog toga proroci, Izaija, Jeremija, Ezekiel drže da mudrost može biti zatrovana, uništena ljudskom ohološću i da izvrtanje Riječi Božje izokreće mudrost u ludost, tako kaže prorok Izaija. Kako bi se stalo na kraj uzoholjenoj kraljevskoj, elitnoj i svećeničkoj, ponekad i učiteljskoj mudrosti, sveti pisci unijeli su novi termin u Bibliju koji redovito stoji uz riječ ili temu mudrosti, a redakcijski je izraz – to je strah Gospodnji. Ma koliko pojedini bibličari nastojali dokazati da se tu ne radi o strahu, ipak, posrijedi je strah. I to pravi strah, jer božanska mudrost i ljudska oholost ne idu zajedno! Strah Gospodnji, kako kaže Job, potiče mudrace na poniznost, jednostavnost, skrušenost, krotkost. Kroz te se kvalitete božanska mudrost filtrira i tek pročišćena, postaje djelotvorna i trajna, bez težih smetnji i dužih prekida sa svojim božanskim izvorištem. Tek takva mudrost postaje nesebična, opća, pučka, narodna, zajednička i koristi svima“ poručio je dr. Turalija.
Tumačeći poimanje mudrosti kroz povijest, predavač je rekao da je naglasak značenja antičke mudrosti bio „načiniti i razviti vještine i usavršiti izume koji olakšavaju ljudsku svakodnevicu. Tenor biblijske mudrosti je verificirati, provjeriti već postojeće vještine i uskladiti ih s božanskom voljom. Naime, biblijski mudraci ne prepričavaju povijest spasenja, ne promoviraju zakon niti prorokuju ili poučavaju striktno u ime Božje. Temelj njihove poruke nije teologija saveza, nego teologija stvaranja. A to je proces u kojem se životni smisao usklađuje s postojećim dobrima koja su djelo Božje providnosti, praktični rad vezuje s inteligencijom koja je Bogom dana čovjeku, a govor i razgovor sinkronizira s vjerom kako bi se izbjegla hula, kletva, zle riječi i nakane koje bi mogle rasrditi božanstvo“ rekao je dr. Turalija.
Opisao je i etimologiju bliskoistočnih pojmova za mudrost. „Najstarija poznata riječ za mudrost je sumerski izraz nám – kù – zū, s početka drugog stoljeća prije Krista, a znači čista, prava, sveta sposobnost. Odnosi se na izvrsnost, teorijsku, koja u obliku priče usredotočuje na praktičnu pouku i rješenje. Izraz nám – kù – zū označava primijenjeno znanje. Njoj ekvivalentna, ali znatno mlađa ahadska riječ je nè – mé – qu, s kraja drugog stoljeća prije Krista. Taj se izraz prije svega odnosio na jedno lokalno božanstvo u sumerskoj kulturi. I sumerski izraz nám – kù – zū i ahadski nè – mé – qu odnose se na vještine i znanja koja su ključna za stvoreni svijet. Neoasirski jezik poznaje i korijen mù – dū, a značio je vrlinu primijenjenog znanja“ pojasnio je dr. Turalija, rekavši da se „istočnjački korijeni reflektiraju i u hrvatskoj riječi mudrost, jer u hrvatskom jeziku mudrac nije netko tko bistro govori, nego tko primjenjuje svoje znanje, iskustvo i sposobnost“.
„Ako bismo antičku, bliskoistočnu mudrost definirali kao spregu uma i prakse po kojoj svijet napreduje i razvija se, nameće se pitanje otkuda dolazi ljudska izvrsnost i izumiteljstvo. Najstariji dokument za taj odgovor daje mezopotamska literatura. Jedan od najočuvanijih sumerskih mudrosnih dokumenata je iz Nippura iz sredine dvije tisućite godine prije Krista, a zove se Šurúppakova pouka. Antička mudrost veže se uz kontinuitet civilizacije ljudskog napretka. Prema sumerskom kraljevskom popisu, na dva mjesta stoji da je mudrost dar božanstva u kojoj su skrivene božanske moći i tajne, a nužna je za ljudski napredak i razvoj. Mudrost je djelo kontinuiteta civilizacije koju su besmrtna božanstva podarila smrtnom čovjeku, ali ne da bi čovjek postao besmrtan – nego da mudrost obogaćena njegovim djelima, zastupana iz generacije u generaciju, vječito živi i napreduje“ rekao je dr. Turalija, naglasivši da se u antičkoj povijesti Bliskoga istoka i u antičko vrijeme dogodio diskontinuitet, prekid kontinuiteta mudrosti i napretka čovječanstva.
„Tako mudrost prije i poslije potopa nije viša ista. Do potopa mudrost je bila usmeni, božanski trag, ponuđena svim ljudima. Poslije potopa, mudrost se i dalje prenosi, ali ne više usmenim, nego isključivo pismenim putem. Od potopa, mudrost se zapisuje i samo je rijetki mogu čitati. U postpotopnom vremenu otkriva se i biblijska mudrost. Hebrejska riječ hòkmâ uopće se ne pojavljuje u Knjizi Postanka, jer je u pretpotopnom vremenu ponuđena svima. To je klasična misao o mudrosti, da je ponuđena svima i ticala se svih. Poslije potopa mudrost se daje, ali ne svima, nego izabranima, onima koji su otvorili svoje srce. Pojedinci bivaju nagrađeni mudrošću i vodstvom, počevši od Noe, preko Abrahama, Izaka, Jakova do Mojsija“ rekao je prof. dr. Dubravko Turalija.
Ines Grbić
