Zbornik „Laudato si’! Kako mijenjati stil života?“ urednika prof. dr. sc. Stjepana Balobana i doc. dr. sc. Dubravke Petrović Štefanac, predstavljen je u ponedjeljak 19. listopada u prostorijama Hrvatske biskupske konferencije (HBK) u Zagrebu, u organizaciji Kršćanske sadašnjosti i Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.
Sudionike su pozdravili predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić i predsjednik Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Govor mons. Puljića na predstavljanju knjige „’Laudato si’- kako mijenjati stil života?“
Drago mi je što nakon nedavnog webinara večeras mogu nazočiti predstavljanje knjige „Laudato si’-kako mijenjati stil života?“ u organizaciji Kršćanske sadašnjosti i Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve. I to u sklopu pete obljetnice socijalne enciklike „Laudato si. Briga za zajednički dom“. Zbornik je plod radova stručnjaka iz različitih znanstvenih disciplina s ekološkom tematikom a u zaštiti čovjeka i okoliša. I to u vrlo izazovnom vremenu u kojem živimo. Zahvalnio smo prof. Balobanu i suradnicima što je stvorio mogućnost dobiti provjerene podatke o gorućim ekološkim problemima današnjice, kako u Hrvatskoj tako i diljem kugle zemaljske. O gorućim problemima već su prije šest desetljeća raspravljali biskupi za vrijeme Drugog Vatikanskog sabora (1962.-1965.). Tada su, naime, u pastoralnoj konstituciji o „Crkvi u suvremenom svijetu“ (Gaudium et spes) raspravljali ne samo o „braku i obitelj, već i o kulturi, o ekonomsko-socijalnom i političkom životu, te o solidarnosti ljudi i važnosti teme mira. Konstitucija završava riječima kako „sve što je Sabor iznio iz svoga crkvenoga blaga, namijenjeno je da pomogne ljudima našeg vremena, bilo da vjeruju u Boga, bilo da ga izričito ne priznaju, da jasnije uvide svoj cjelovit poziv i da nastoje oko univerzalnog i dublje utemeljenog bratstva“, te da „potaknuti ljubavlju širokogrudnim naporom odgovore na neodložive zahtjeve našega doba“. Posebice „kad pod vodstvom pastira budu proveli u djelo primjenu tih načela na pojedine narode i mentalitete“. Crkva, naime, nije ‘usput’ ili ‘na putu’, već je pozvana biti subjektom povijesnih zbivanja.
1. Crkva je čuvarica otajstva s četverostrukom službom čovjeku
Svjesna činjenice da kao čuvarica otajstva kojeg je Bog objavio u Kristu, ne može „ostati po strani“ pa posreduje božanski život, te vrši četverostruku službu čovjeku i društvu:
- odsijeva svjetlom Božje istine,
- liječi i uzdiže dostojanstvo ljudske osobe,
- učvršćuje i povezuje društvo
- te daje smisao i uzvišeno značenje ljudskom djelovanju.
U tom vidu valja shvatiti socijalni nauk Crkve, od Lava XIII. do pape Franje, gdje su vrhovni svećenici već preko 125 godina govorili i pisali o ljubavi, pravdi, istini, miru, okolišu i drugim socijalnim temama. Ali i proročkim glasom upozoravali na nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudske povijesti. Ona to čini sa željom da suvremenom društvu ponude svoj konstruktivni obol u stvaranju boljega svijeta. Posebice zbog silnih posljedica sekularizma koji više od tri stoljeća propagira diljem „kršćanske Europe“ kako „vjera i znanost nemaju ništa zajedničko“, da je „religija opijum naroda“ i „iskrivljena svijest čovječanstva“; kako Bog ne postoji, a za „afirmaciju čovjeka potrebno je odstraniti Boga“ iz ljudskog okoliša. Takvi stavovi i kritike, nažalost, naškodile su i kršćanstvu i znanosti jer suprotstavile su dvije komplementarne stvarnosti, vjeru i znanost.
Iako su dvije zadnje socijalne enciklike Pape Franje, „Laudato si. Briga za zajednički dom” i “Fratelli tutti” (Svi braća) vrlo jasne, razumjive i čitljive, ima ljudi koji misle da se Crkva „ne treba miješati u socijalna, politička i ekonomska pitanja“. Jer Crkva i svijet dvije su nepomirljive stvarnosti. Takvih ima i među vjernicima i nevjernicima; među katolicima i pripadnicima drugih vjera. Ima i onih koji nisu shvatili „božansku logiku utjelovljenja“ i silaska Boga u ovu suznu dolinu, boje se kako bi „uvlačenje Evanđelja“ u ljudsku povijest zla i grijeha „okaljalo Evanđelje“ i lišilo ga njegove proročke snage.
Crkva ne prihvaća nijedan od tih stavova i ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek i njegovo spasenje. Dapače, ona pokušava po „povijesnim kršćanima“ biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta ukazujući na nepravde, nasilja, zloupotrebe i povijesna zla ljudi, kao i na izvore dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda.
2. Crkva kao kvasac i duša društva pomaže u preobrazbi ljudske obitelji
Ona se uz to osjeća pozvanom izricati i moralni sud i o stvarima koje se odnose na politički poredak kad to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša. Takve prosudbe ne treba tumačiti „miješanjem u svjetovne stvari države“. Kad Crkva to ne bi činila, izdala bi svoje poslanje. Ona time „ne nameće svoje stavove i uvjerenja onima koji drukčije misle i drukčije vjeruju ili ne vjeruju. Ne, ona samo vrši proročku ulogu i poziva svoje vjernike neka temeljem prirodnog, zdravog razuma i ćudorednih zasada razlučuju prave od krivih vrednota, istine od zabluda. Zbog svoje službe i nadležnosti Crkva se „ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav“, jer, ona je znak i čuvarica transcendentnosti osobe. Zbog toga su politička zajednica i Crkva neovisne jedna o drugoj i autonomne. To je kod nas zajamčeno potpisanim Ugovorima između Svete Stolice i RH prema kojima su politička zajednica i Crkva neovisne i autonomne, a obje u službi ljudi i društvenog napretka. Stoga je potrebna zdrava suradnja kako bi se izbjegle napetosti kojih je u Europi tijekom stoljeća bilo i previše, počevši od francuskog do ruskom listopadskog veleprevrata koji su imali nakanu i namjeru „izbrisati Boga i dokrajčiti opstojnost religija“.
Čovjek je subjekt svjetovnosti i religioznosti pa je potrebno njihovo uzajamno uvažavanje i suradnja „kako ne bi došlo do nepotrebnog unutarnjeg rascijepa. Potrebna je svjetovnost (sekularnost) države koja je otvorena religiji i vjeri. Crkva koja je se sastoji od „članova ovozemaljskoga grada“ pozvana je već ovdje „stvarati obitelj sinova Božjih“, dok Gospodin ne dođe. Kao „vidljivi skup i duhovna zajednica“, koju je Krist opskrbio prikladnim sredstvima, ona proživljava s čovječanstvom istu zemaljsku sudbinu. A kao kvasac i duša ovozemaljskoga društva ona pomaže u preobrazbi ljudske obitelji u kojoj će „svi biti braća“ (Fratelli tutti).
I dok nas papa Franjo poziva da ove godine malo intenzivnije razmišljamo o “brizi za zajednički dom” uz pomoć misli i pjesničkih izričaja njegove socijalne enciklike „Laudato si”, imajmo trajno pred očima i u pozadini naših razmišljanja i govora da je Krist osnovao Crkvu da čovjeku donese nadu i postane „njegov dom i lječilište“, njegova „škola i odgajalište“. Crkva, naime, nije došla iz nekog mita ili legende, nego iz svjetla Uskrsnuloga Isusa Krista i vatre Duha Svetoga. Ona je Božanska, Kristova ustanova koja pamti već dva tisućljeća povijesti spasenja. I ne umara o tomu zboriti i danas na početku trećeg tisućljeća kršćanstva. Ovog puta riječima i mislima Pape Franje i njegove „brige za zajednički dom”.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik HBK
Zagreb – zgrada HBK, 19. listopada 2020.
