Temu „Dva Benedikta: Sveti Benedikt i Benedikt XVI.“ čiji je sadržaj „Sveti Benedikt – odgovor na krizu vjere i kulture u Europi prema papi Benediktu XVI.“, dr. Elvis Ražov stručno je predstavio na simpoziju „Vrijeme, prostor i duhovnost: Benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe“ 17. rujna na Sveučilištu u Zadru.
„Sv. Benedikt i njegovo Pravilo postaju u pontifikatu pape Benedikta XVI. matrica plana za obnovu u vjeri posrnule kršćanske europske civilizacije“ poručuje dr. Ražov i pojašnjava zašto je Ratzinger pri izboru za papu uzeo ime Benedikt. Prvi razlog papa emeritus izriče na svojoj audijenciji 27. travnja 2005. g., kada je rekao da se izborom imena Benedikt „htio u duhu povezati sa svojim prethodnikom, papom Benediktom XV., koji je Crkvu vodio u teškim vremenima Prvog svjetskog rata te nastojao biti hrabri i autentični svjedok mira prije rata i u poraću. Želi nasljedovati svoga prethodnika kao slugu mira i pomirenja među ljudima i narodima, s dubokom sviješću da je mir nadasve Božji dar za kojega treba moliti, kojeg treba čuvati i izgrađivati“ istaknuo je dr. Ražov. Čitajući tu misao Ratzingera, dr. Ražov izražava dojam da je time „upućena kritika pouzdavanja Crkve u novije vrijeme u dijalog, u diplomatske vještine, dijalog među religijama, zajedničke molitve među religijama. Mir nije djelo ljudsko nego je dar Božji koji se postiže molitvom jedinom pravom Bogu“ istaknuo je dr. Ražov.
Kao drugi razlog za odabir svoga imena, „Benedikt XVI. podsjeća na veličanstveni lik velikog oca zapadnog monaštva, sv. Benedikta, koji je preko svoga reda imao veliki utjecaj na širenje kršćanstva na cijelom europskom kontinentu, pa se zbog toga puno časti u Njemačkoj, a posebno u njegovoj rodnoj Bavarskoj“ rekao je dr. Ražov, ističući da je za Ratzingera sv. Benedikt, otac zapadnog monaštva, suzaštitnik Europe, „temeljno uporište jedinstva Europe i dokaz, snažno podsjećanje na neporecive kršćanske korijene europske kulture i civilizacije“.
„Papa se prisjeća snažne poruke sv. Benedikta monasima u svom Pravilu: „Neka im ništa ne bude važnije od Krista“. Na početku svoje papinske službe, papa zaziva zagovor sv. Benedikta da pomogne da nam Krist uvijek bude u središtu života, na prvom mjestu u mislima i u svakom djelovanju“ rekao je predavač. U tumačenju papinog odabira imena Benedikt, dr. Ražov se pozvao i na papinog brata Georga Ratzingera koji je rekao: iako papa kao prvi razlog za odabir imena navodi svoga prethodnika, Benedikta XV., Georg kaže da je u njihovim razgovorima kao braće, Joseph Ratzinger uvijek spominjao sv. Benedikta. „Možemo reći da on to čini iz poštovanja prema papi, ali zapravo naglasak je na sv. Benediktu iz Nursije. Osim estetike imena i etimoloških razloga, sv. Benedikt je glavni motiv za izbor imena pape, Benedikta XVI., prema mišljenju brata Georga“ rekao je dr. Ražov, poručivši: „U imenu Benedikt očituje se i program papinog pontifikata – a to je bitka za dušu Zapada!“.
„Također, time se signalizira nastavak poslanja i vizije pape Ivana Pavla II. kroz osobnu pobožnost sv. Benediktu i duhovne prioritete očuvanja najboljega što je sv. Benedikt ostavio u baštinu starom kontinentu“ rekao je dr. Ražov.
Predavač je predstavio i zanimljive životne povezanosti Benedikta XI. sa sv. Benediktom, po ocu i majci Josepha Ratzingera. „Papa pripovijeda Seewaldu o majci koja je bila toplog srca, svestrana, vrijedna žena koja je uvijek skrbila za obitelj i nikad nije trošila više nego što je imala. Otac je bio strog, racionalan, pravedan čovjek. Na taj način se i u obitelji Josepha Ratzingera usklađuje Pravilo sv. Benedikta. Duh odricanja stvorio je unutarnju solidarnost u njegovoj obitelji te su djeca naučila biti zadovoljna i u najmanjim stvarima. Tu se povezuje Pravilo Benedikta, da treba kombinirati, povezivati strogost i blagost“ rekao je dr. Ražov.
Istaknuo je i da „Ratzinger pokazuje manje poznatu mističnu svijest koja je često skrivena iza racionalnog aspekta njegovog uma“. Kod svoga duhovnika, Frumentiusa Römera iz bavarske opatije sv. Ottilien na Ammerseeu, Ratzinger se ispovijedao i kao prefekt Kongregacije za nauk vjere. I u tome je poveznica papinog životnog hoda sa sv. Benediktom.
Razlozi Ratzingerovog približavanja benediktinskom monasticizmu
„U svojoj kasnijoj dobi Ratzinger se približavao benediktinskom monasticizmu, što je vidljivo i iz njegovih sve češćih posjeta samostanima. Smrt pape Ivana Pavla II. zatekla ga je u Subiacu gdje je primio nagradu sv. Benedikta za promicanje života i obitelji u Europi“ rekao je dr. Ražov. Pritom je naveo koja četiri razloga za približavanje Ratzingera monasticizmu navodi teolog Elio Guerriero.
Prvo, harmonično slavlje liturgije u životu monaha i kršćana. Drugo, dostojanstvo čovjeka razvijeno u sjeni samostana, monaški humanizam (moli i radi); monaška demokracija u čijoj je osnovi pogled prema Bogu iz kojeg proizlazi istinski humanitet te hitnost vraćanja Krista u središte kršćanskog života, kao što je središnjost Krista u Pravilu Sv. Benedikta.
„Liturgija je središte monaškog života oko koje je organiziran i oblikovan dan prema Pravilu koje kaže neka se ništa ne pretpostavi djelu Božjem – liturgiji. Papa je realna osoba i ne misli da se život vjernika može doslovno slijediti u ritmu monaškog života. Ali u svom iskustvu liturgijskog pokreta doživio je da sudjelovanje u liturgiji može dati skladni ekvilibrij životu. Spontanost može dominirati u životu i pobožnosti pojedinca, ali ne i u liturgiji. Stoga je potrebno pratiti liturgijski red“ rekao je dr. Ražov, istaknuvši kako „ljubav za razgovor s Bogom u molitvi srca otvara put gregorijanskom koralu“.
„Za Ratzingera liturgijsko pjevanje nije samo ukras ili ustupak dekadentnoj estetici, nego pokušaj suobličavanja vlastitog života redu svemira i nebeskoj harmoniji, zbog čega monaški život predlaže kao izvor sklada i mira za život kršćana i cijele Crkve. U radu prepoznaje manualni rad koji je potaknuo susret naroda na Zapadu s kojim zapravo započinje poimanje Europe, prema Ratzingeru. Dakle, Europu ne određuje toliko geografija, koliko zajednička kultura. Europa je oblikovana ljevaonicama, uljarama, obradom stakla, pivovarama te s njima povezanom administracijom koja se razvila u samostanima i proširila na prepisivački, minijaturistički i arhivistički rad. To su bile pretpostavke za razvoj monastičkog humanizma koji je pripravio put za Universitas Studiorum, središte istraživanja i dubljeg studiranja koje je odlučno doprinijelo fizionomiji Europe“ opisao je dr. Ražov.
Sv. Benedikt smatra se ocem zapadne demokracije
Istaknuo je da se sv. Benedikt sa svojim Pravilom smatra i ocem zapadne demokracije. „Monah je obavezan na poslušnost, ali u isto vrijeme, njegov je život vođen Pravilom koje je u domeni zakona, ne u domeni samovolje poglavara. Pozvan je i sudjelovati u najvažnijim odlukama koje se tiču njegovog života u samostanu i pozvan je birati opata“ rekao je predavač, istaknuvši kako povjesničar Leo Moulin smatra da je „riječ parlament izvedena iz riječi parliamentum – ona je u 11. st. označavala vijeće monaha koje je pomagalo generalnom opatu cistercita u upravljanju redom. Može se, stoga, reći, da monasi stoje na početku demokracije. Ratzinger tu činjenicu stavlja pred sve koji su pozvani glasati o najnevažnijim stvarima, sve do važnih izbora biskupa ili samoga pape“ istaknuo je dr. Ražov. Još važnije od mišljenja većine i uvažavanja manjine u demokraciji, kako ona ne bi prešla u aroganciju, je „činjenica da se legislativa i život monaha odvija, tako reći, dok gledaju Boga, što je kao sustav sačuvano u Europi do Francuske revolucije – do demokracije bez Boga“.
„Priznavanje nepovredivosti ljudskog dostojanstva kojem je jamac Bog, omogućavalo je Europljanima da svladaju velike poteškoće u vremenu krize. Onda je sve to zaboravljeno. Ratzinger se pita je li prikladno na početku trećeg tisućljeća, kad Europi prijeti terorizam koji cilja razaranje demokracije i same Europe, vratiti se na te misli. Odgovor na to pitanje Ratzinger daje u zaključku svoga govora o Europi u krizi kultura u Subiacu.
„Ratzinger smatra da je hitno potrebno vratiti Krista u središte kršćanskog života, u skladu s preporukom sv. Benedikta. Prije nego je postao Papa, neki su nagovarali Ratzingera da završi svoj životopis. On je rekao ‘Ne, nikako’. Inače vrlo otvoren, u prihvaćanju sugestija, u tome je bio odlučan: ‘Ne, moram raditi na mom Isusu’. Guerriero kaže da je Ratzinger htio knjizi o svom Isusu posvetiti svoje napore kao znanstvenik i kao čovjek Crkve. To je kasnije završeno u njegovom papinskom mandatu, knjigom u tri dijela, Isus iz Nazareta“ rekao je dr. Ražov.
Snaga moralnosti ne drži korak s rastom znanosti
Dr. Ražov je istaknuo poruke iz Papinog govora o Europi u krizi kultura u Subiacu kojega smatra vrlo važnim i u javnosti je nedovoljno predstavljen, a u Hrvatskoj i nedostatno preveden.
„U prvom dijelu govora Ratzinger razmatra sve probleme čovjeka koji proizlazi iz njegova ovladavanja svijetom i čovjekom uslijed tehnološkog razvoja. Ali i svih prijetnji koje iz toga proizlaze kao neželjene posljedice, poput nejednakosti u raspodjeli dobara, rastuće siromaštvo, eksploatacija zemlje i njenih resursa, glad bolesnih, sukob kultura. To pokazuje da rast naših tehničkih mogućnosti nije praćen jednakim razvojem naših moralnih snaga“ naveo je papino upozorenje dr. Ražov, istaknuvši kako „snaga moralnosti ne drži korak s rastom znanosti. Štoviše, opada jer tehnološki misaoni sklop ograničava moralnost na subjektivna područja. Potrebna je upravo javna moralnost, jer će bez njene snage ljudska moć sve više prerasti u razaračku silu. To nije ni politička moralnost, koja ne samo da ne otvara put obnovi, nego je blokira. Isto vrijedi za kršćanstvo i teologiju koja reducira bit Isusove poruke o Kraljevstvu Božjem na vrijednosti kraljevstva, identificirajući te vrijednosti glavnim parolama političkog moralizma koje proklamira kao sintezu svih religija, zaboravljajući Boga koji je subjekt i uzrok Kraljevstva Božjega. Na njegovo mjesto dolaze velike riječi i vrijednosti otvorene svakoj vrsti zloupotrebe. Dakle, umjesto pravog morala, javnog morala, dolazi politički moralizam“ tumačio je Ratzingerove stavove dr. Ražov.
Europa, jednom kršćanska, razvila je kulturu koja je najradikalnija u suprotnosti s religijskim i moralnim tradicijama čovječanstva
„Ratzinger stavlja u korelaciju situaciju kršćanstva danas i temelje Europe koja je jednom bila kršćanski kontinent, a koja je od renesanse preko prosvjetiteljstva razvila znanstvenu racionalnost, koja je vrsta redukcije svijeta na uniformnost. Papa kaže: „Kao posljedica te vrste racionalnosti, Europa je razvila kulturu koja je dosad nepoznata čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti. Bilo da je potpuno zanijekan, bilo da se njegovo postojanje smatra nedokazivim, nesigurnim te tako svede na područje subjektivnog izbora kao nešto što je u svakom slučaju irelevantno za javni život““ rekao je dr. Ražov, istaknuvši da „Ratzinger takvu vrstu racionalnosti naziva funkcionalnom racionalnošću koja je posve nova u odnosu na postojeće kulture, jer tvrdi da je racionalno samo ono što je eksperimentalno dokazivo. Budući da moralnost pripada potpuno drugačijoj sferi, ona nestaje kao samosvojna kategorija i pojavljuje se samo kao konzekvencijski moral. Europa, jednom kršćanska, razvila je kulturu koja je najradikalnija u suprotnosti, ne samo s kršćanstvom, nego s religijskim i moralnim tradicijama čovječanstva“ upozorio je dr. Ražov citirajući papina primjećivanja.
„Ratzinger smatra da se u raspravi o definiranju Europe ne radi o pitanju njene nove političke forme ili nostalgijskog odlaska u prošlost. Nego ta rasprava tiče se odgovornosti za cijelo čovječanstvo današnjice. Kontrast između kulture koja je u korijenu Europe i sadašnje kulture koja dominira Europom ocrtava se u pitanju nespominjanja Boga ili kršćanskih korijena u europskom ustavu. Djelovanje Crkve u europskom životu smješta se samo u prostor političkog kompromisa, ali ne igra nikakvu formativnu ulogu u temeljnom samorazumijevanju Europe“ pojasnio je Ratzingerove stavove dr. Ražov.
Zahtjevi da se kršćanska kultura i religija moraju uskladiti sa sekularnom
„Površni razlog tobožnje tolerancije prema drugim religijama samo prekriva pravi razlog kojim se želi izbjeći moralno usmjerenje koje donosi spominjanje kršćanskih korijena, identiteta Europe. Što u konačnici znači pokušaj građenja ljudske zajednice bez ikakvog odnosa prema Bogu. To je prosvjetiteljska Europa. Dublji razlozi dvostrukog ‘ne’ Bogu i kršćanskim korijenima u Ustavu Europske unije skrivaju se u ideji da samo radikalna, prosvjetiteljska kultura, može definirati što je europska kultura. A različite religije, religijske kulture, mogu samo supostojati s kulturom prosvjetiteljstva, tako dugo dok je poštuju i podređuju se njenim kriterijima“ rekao je dr. Ražov, upozorivši kako će „sada biti nešto što ni u komunizmu nije bilo. Jer, u komunizmu Boga nema, no njihov je stav bio, što vi propovijedate u crkvama, to nas ne zanima. Sada se kršćanska kultura i religija moraju uskladiti sa sekularnom, prosvjetiteljskom religijom. Ono što nije u skladu s time, treba biti odbačeno. To je ono što je Hillary Clinton rekla: ‘Religijska uvjerenja trebaju biti promijenjena’. U skladu sa sekularnom religijom prosvjetiteljstva“ upozorio je dr. Ražov.
„Kultura prosvjetiteljstva je bitno određena pravom na slobodu koja je pogrešno definirana ili uopće nije definirana te neizbježno sadrži unutarnje kontradikcije. Korištenje takvog pojma radikalne slobode donosi sa sobom ograničenja slobode koja su bila nezamisliva prije samo jedne generacije te tako konfuzna ideologija slobode vodi dogmatizmu, koji je u konačnici sve više i više neprijateljski raspoložen prema slobodi“ upozorio je dr. Ražov, istaknuvši da je „to kultura u kojoj je razum navodno konačno postigao punu samosvijest, polaže pravo na univerzalnost i zamišlja da je potpun u samom sebi, bez potrebe da bude dopunjen bilo kojim drugim čimbenikom kulture. Norme i sadržaji te kulture prosvjetiteljstva su jedini što je potrebno za definiranje europskog identiteta, što znači da bilo koja država, koja usvoji te kriterije, može pripadati Europi. Bog ne smije imati ništa s javnim životom i temeljima države. To je ono pitanje Turske, može li Turska biti dio Europe il ine. Ako to prihvati, može“ rekao je dr. Ražov.
Po principu da je čovjek mjera svih stvari, sloboda postaje razaralačka snaga
„Razumske spoznaje koje imaju univerzalnu vrijednost, kao što je uvid da država ne može nametati religiju, nego je se može samo slobodno prihvatiti, poštivanje temeljnih ljudskih prava za sve, dioba vlasti i njena kontrola, ne mogu biti realizirane na isti način u svakom povijesnom kontekstu. Nema svako društvo sociološke pretpostavke za takvu vrstu stranačke demokracije koja postoji na Zapadu. Iluzija je misliti da je moguća potpuna religijska neutralnost države, u većini povijesnih konteksta. Prosvjetiteljski pozitivizam sa svojim antimetafizičkim stavom ne ostavlja mjesta za Boga, nego samo ograničava pozitivni razum, što je adekvatno tehničkom području. Ali, kad ga se generalizira, dovodi do osakaćenja čovjeka“ upozorio je dr. Ražov, dodavši da je „prosvjetiteljska filozofija sa svojom odgovarajućom kulturom nepotpuna. Ona svjesno presijeca vlastite kulturne korijene, lišavajući se time izvornih snaga iz kojih je i sama proizašla. A to je temeljna memorija čovječanstva bez koje razum gubi svoj kompas. Kako vrijedi princip da je čovjek mjera svih stvari te onda ono što on zna i može, to i smije učiniti, a zabrana bi bila negacija slobode koja je vrhovna i apsolutna vrijednost – ta sloboda postaje razaralačka snaga. Čovjek u konačnici, prema glasnogovornicima prirodnih znanosti, nema slobodu, što je u potpunoj suprotnosti s početnom pozicijom prosvjetiteljstva. Čovjek, štoviše, nije ništa posebno u odnosu na druga bića te treba biti tretiran kao i ona“ rekao je dr. Ražov, ilustrirajući to primjerom da „svi ispuštamo ugljik dioksid, pa treba imati manje djece, jer uništavamo okoliš, zemlju, klimatske promjene“.
„Time se dogodilo potpuno odsijecanje od korijena povijesnog pamćenja čovječanstva. Ratzinger stoga zaključuje da takva filozofija ne izražava ljudski razum u njegovoj punini, već ga osakaćuje te je ne možemo smatrati racionalnom. Istovremeno, ona je nepotpuna te se može izliječiti samo ponovnim povezivanjem s njenim korijenima, jer stablo bez korijena vene, pritom ne negirajući sve njene pozitivne strane, koje navodi. Europsko negiranje kršćanskih korijena nije odraz visoke tolerancije koja poštuje sve kulture jednako, bez da jednu privilegira, nego je to apsolutiziranje jednog načina mišljenja i življenja koje stoji u radikalnoj suprotnosti s povijesnim kulturama čovječanstva. Dakle, prava antiteza nije između različitih religijskih kultura, nego između radikalne emancipacije čovjeka od Boga, od korijena života s jedne strane i velikih religijskih kultura s druge strane. U tome se sastoji pravi sukob kultura, prema Ratzingeru“ istaknuo je dr. Ražov.
Potrebni su nam (kršćanski) korijeni kako bismo preživjeli – Stablo bez korijena vene
„Relativizam kao polazna točka svega rečenoga postaje tako dogmatizam (otud diktatura relativizma), koji vjeruje u posjedovanje definitivne spoznaje razuma i prava – smatrati sve drugo samo jednim stadijem razvoja čovječanstva koji je temeljno nadvladan te ga je najbolje tretirati kao čistu relativnost. Ratzinger stoga drži da su nam potrebni korijeni kako bismo preživjeli te da ne smijemo izgubiti Boga iz vida, kako ne bismo izgubili ljudsko dostojanstvo“ rekao je predavač.
Dr. Ražov je rekao kako „Ratzinger predlaže sekularistima, jer njihov projekt je propao, da pokušaju živjeti kao da Boga ima. Premda osobno ne vjeruju, neka to pokušaju, jer njihov je pokušaj propao. Jer dolazimo u diktaturu, u neslobodu, dolazimo u totalni dogmatizam i to je negacija memorije čovječanstva u smislu religije, dakle, društvo bez Boga“.
„Ratzinger se vraća i na Grgura Velikog koji spominje iskustvo sv. Benedikta u kuli gdje je imao mistično iskustvo Boga, kad je jedna zraka rastjerala svu tamu, a on je spoznao svu ukupnost svijeta. Onda kaže, ‘Nije se svijet suzio, nego se ljudska duša raširila’, u smislu da ljudski razum treba ponovno raširiti svoju dušu za svu stvarnost, a ne redukciju, amputirani razum koji se bavi samo onim što je pozitivizam, onim što je zemaljsko, a ne uključuje Boga kao temelj sve stvarnosti“ zaključio je dr. Elvis Ražov.
Ines Grbić
