Koliko novinari u svom djelovanju uvažavaju stvarne činjenice tema je tribine “Odnos medija prema činjenicama Domovinskog rata” održane u četvrtak 24. veljače u dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i povjesničar dr. Zlatko Begonja primjerima su pokazali kako novinari neopravdano preoblikuju činjenice i namjerno iskrivljuju zaključke pogubno miješajući dojmove s činjenicama. Organizatori tribine koju je dolaskom podržao i zadarski nadbiskup Želimir Puljić bili su braniteljske udruge iz Zadra, Zadarska nadbiskupija i Družba Braće hrvatskog zmaja. Medijski zadatak je afirmacija načela objektivnosti i istinitosti izvještavanja. Medji su odraz stanja u zajednici u kojoj djeluju te ne mogu biti izuzeti od utjecaja prevladavajućeg mentaliteta, kod nas stvorenog na načelima naslijeđenih predrasuda i interesa: ideoloških, poslušničkih i profitnih, upozorio je Begonja istaknuvši da, zasebno ili zajednički djelujući, u nekim slučajevima mediji mogu biti ključni negativistički faktor u prikazivanju stvarnog stanja u društvu. „Mediji moraju imati slobodu ukazivanja u društvene anomalije, poticati rasprave u javnosti, no rezultati su konačni odgovor na procjenu vrsnosti svakog posla, pa i medijskog. Treba odbaciti navijački odnos prema određenim zbivanjima“ poručio je Begonja naglasivši da se mogu iznositi vlastiti vrijednosni sudovi, ali oni, zbog objektivnosti, trebaju biti u suglasju s činjenicama. „Razumljivo je i prihvatljivo da se uzroci i posljedice činjenica mogu različito tumačiti i o njima iznositi i oprečna stajališta. Ali po svojoj naravi činjenice se ne mogu mijenjati i prilagođavati. Problem nastaje kad se temeljem političko politikantskih interesnih zahtjeva pokušava utjecati na medijsku objektivnost. Stradava istina, a u velikom medijskom prostoru laž neopravdano dobija značajno mjesto. Kad nestaje istina, gubi se i objektivan pojam stvarnosti, što može ostaviti negativnog traga u društvu“ upozorio je Begonja, istaknuvši da vlasništvo nad medijima diktira njihovu orijentaciju, obradu i prezentaciju konkretnih slučajeva. Što može motivirati medije za iskrivljavanje slike prošlosti, stvaranje začuđujućeg pogleda na razdoblje oslobodilačkog i obrambenog Domovinskog rata, upitao je predavač, dodavši da je legitimno imati kritički pogled, a sasvim drugo pristrano nastupati s ciljem obezvrijeđivanja tog razdoblja i događaja. Begonja je na primjeru tekstova objavljenih u Slobodnoj Dalmaciji pokazao kako se promijenio odnos tog medija od početka Domovinskog rata i vremena od 2000. g.; iste činjenice drugačije su tretirane. God. 1991. g. u članku su spomenuli zapovjednika Trpka Zdravkovskog koji je razorio zadarski poluotok, a nakon deset godina nisu više spominjali njega ni razaranje. Begonja je podsjetio na udar na njihovu neovisnu uređivačku politiku, smijenjeno je uredništvo, mnogi su ostali bez posla što je promijenilo sliku izvještavanja tog medija. Počelo se mijenjati političko ozračje u društvu i na drugačiji način analizirati događaji u ratnom razdoblju. Prije su objavljivali razumne osvrte za podle optužbe haške tužiteljice, a poslije je bilo natjecanje tko će se više dodvoriti rušeći državni ugled i naivno vjerujući da tako fuknkcionira civilizirani svijet. „Problem je što je dio medija takvo ponašanje podržavao i poticao. Kako je to domoljublje u medijima, gotovo nepodijeljeno tijekom rata, kod nekih kasnije zamijenjeno prevladavajućom kritikom? Što je razlog njihovog naknadnog ‘prosvjetljenja’; što se u međuvremenu promijenilo da su se i činjenice počele neshvatljivo mijenjati? Mislim da je riječ o promicanju orijentacije koja je htjela utjecati na prekrajanje prošlosti kako bi se stvorili uvjeti za tzv. politiku pomirenja, pa je javnosti trebalo nametnuti sliku koja izjednačava žrtvu i agresora. Danas je medijska moć tolika da značajno utječe na ukupno ozračje u društvu i dobrim dijelom uspijeva nametnuti stajališta. Time usmjerava pogled prema prošlosti i daje ocjenu sadašnjosti. S moralne točke gledišta, nije prikladno zbog materijalne koristi gaziti istinu“ istaknuo je Begonja upozorivši i na specifičan odnos medija kad se pokušaju osvijetliti komunistički zločini. Izlazak istine na vidjelo neki mediji u dosluhu s dijelom politike pokušavaju obezvrijediti, izokretati činjenice i staviti u kategoriju predizborne kampanje, a istina im nije važna. „Mediji mogu odigrati značajnu ulogu u društvu, no osobito je važno da slijede istinu i činjenice. Samo tako mogu biti medij koji služi narodu“ zaključio je Begonja.
Dr. Nazor je rekao da je Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u pet godina djelovanja prikupio relevantno gradivo Srpske krajine koje je ostalo nakon oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja. Od iznimne su važnosti jer pokazuju planove, ciljeve i neprijateljske namjere i potvrđuju tko je agresor a tko se branio. Upozorio je na ‘novinare, intelektualace, povjesničare’ koji govore svjesni da nemaju uporište u dokumentima, a nitko od njih nije provjerio činjenice. „Kod povjesničara je osobito važno ne miješati uzroke i posljedice i voditi računa o kronologiji događaja. Tu metodu treba poštivati i tim se principom mogu demantirati navodi Tužiteljstva u Hagu“ istaknuo je Nazor dodavši da se uvidom u dokumente vidi da iza svega stoji Beograd, Srbija i Služba državne bezbednosti, i kad se govori o naoružavanju Srba u Hrvatskoj i JNA. Podsjetio je da general Veljko Kadijević u svojoj knjizi iznosi ciljeve JNA početkom napada na Hrvatsku u ljeto 1991. g.: osigurati planiranu granicu samoproglašene Srpske krajine u Hrvatskoj. Zašto JNA i službeno nije postala srpska vojska govori Borislav Jović, bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ u svom dnevniku: „To bi za budući rasplet jugoslavenske krize Srbiju i Crnu goru vodilo u neugodnosti, a srpsko – crnogorosku vojsku u poziciju agresora u prostorima van Srbije. Kad je vojnik JNA u Hrvatskoj, ne može se reći da je to Srbija. Ne možemo to reći zbog srpskog javnog mnijenja jer bi onda Srbija bila agresor“ citirao je Nazor, dodavši da se danas u srpskom tisku Jovićevi i Šešeljevi četnici svađaju kojih je bilo više u Hrvatskoj. Na izjavu Vojislava Stanimirovića da je 18. studenog 1991. g. pao posljednji ustaški bastion, vukovarska bolnica, Nazor je podsjetio da su u toj bolnici liječeni i vojnici JNA i paravojne postrojbe koje su kao ranjenike tu donosili hrvatski vojnici. Dokumenti postoje no pitanje je interpretacije, istaknuo je Nazor. Prema dokumentu srpske vojske Krajine kojeg su napisali u jutro 4. kolovoza 1995. g. uoči Oluje, u napadu hrvatskih snaga u prvih pet sati palo je između 200 i 300 granata. „To pobija tezu haškog Tužiteljstva o prekomjernom granatiranju Knina, pa ju je preformuliralo u neselektivno granatiranje. No po navodima se vidi da su to bili vojni ciljevi“ istaknuo je Nazor. Upozorio je i da je knjiga Slavka Goldsteina ‘Gotovina, stvarnost ili mit’, a pisala su je i tri novinara, puna laži i netočna, bez dokumenata i činjenica. I na tezu haškog Tužiteljstva da je stvaranje velike Hrvatske inicirao Franjo Tuđman osnivanjem hrvatske zajednice Herceg Bosna 1991. g. Nazor argumentira dokumentom: sedam dana nakon stvaranja te zajednice Tuđman kaže da nema promjene granica dok god je BiH država. Nazor je rekao da u BiH nikad nije bilo toliko hrvatskih snaga da bi činile brigadu. „Takve snage ne idu u agresiju nego ispomoć. Da hrvatski vojnici nisu ratovali sa srpskim snagama danas ne bi bilo BiH. Povijesni događaj se ne može gledati ako se ne prati povijesni proces. God. 1995. hrvatske snage oslobodile su više od 5000 četvornih kilometara BiH. Da nije bilo toga, ne bi bilo BiH“ istaknuo je Nazor poručivši brojnim okupljenima: „Provjeravajte, gledajte dokumente, slušajte ljude koji su još živi i mogu objasniti. Nemojte bezrezervno vjerovati medijima. Uvijek gledajte proces, nikad samo jedan događaj. To može navesti na krivi smjer. Princip je kronologija događaja; uzroci su jedno a posljedice drugo“ poručio je Nazor. Tribinu su pohodili i učenici Gimnazije Vladimira Nazora u Zadru čiji je profesor prosvjedovao jer se o Domovinskom ratu uči iz svega dvije stranice knjige iz povijesti u samo dva školska sata.
Ines Grbić