Mons. dr. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, tijekom svoga pohoda župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru u utorak 7. srpnja, predvodio je misno slavlje u bilobriškoj župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca. Tom prigodom dr. Batelja govorio je o svojoj knjizi ‘Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnoga puta’, u kojoj petnaest svjedočanstva sudionika Križnog puta osvjetljava okolnosti stradanja hrvatskog naroda po završetku Drugog svjetskog rata.
Mons. Batelja razmatrao je to povijesno događanje u svjetlu navještene Božje riječi, govoreći o tome u propovijedi i na kraju mise. „Jedno od najtragičnijih razdoblja tijekom 20. st. bilo je kada je za druge narode rat završio te su ljudi mislili da mogu odahnuti od svih strahota. No, odjedanput se samo hrvatski narod u toj tobože oslobođenoj Europi našao u sustavnom progonu. Slušajući one koji stvaraju javno mnijenje, mi danas čujemo: ‘Pa to se radilo o nekoliko, možda desetak, stotinjak ljudi koji su okrvarili ruke za vrijeme rata’. Peti korpus britanske vojske, avijacija, izviđala je Sloveniju u graničnom dijelu prema Austriji. Oni su iz svojih zrakoplova izbrojili 500 000 ljudi u kretanju. Dakle, to nije bila neka skupinica ljudi. To je narod! Britanski izvori kažu da je u zbjeg krenulo oko 500 000 ljudi, plus 200 000 ljudi koji su bili na blajburškom polju i odložili su oružje. Oslobodili su se svakoga tereta, a desetci tisuća njih ubijeni su bez ikakvog suda i bez dokazane krivice. Mnogi od njih povedeni su na Križni put diljem Hrvatske“ istaknuo je mons. Batelja, naglasivši kako su bl. Alojzija Stepinca često pitali je li Stepinac imao stav ili spoznaju o tome što se događalo poslije 8. svibnja 1945. godine.
„Stepinac je imao spoznaje, žalio je, plakao je nad sudbinom svog naroda. A narod je bježao jer je vidio da su ti koji su došli kao osloboditelji porušili pruge, električne stupove, zapalili škole i zrelo žito da ne bude hrane za narod. Odveli su tolike ljude, poubijali tolike svećenike. I kako pred tom nesigurnošću ostati na vlastitom ognjištu? Sinovi i kćeri hrvatskog naroda, umjesto da kao slobodni ljudi hodaju slobodnom domovinom, postali su robovi, zarobljenici i proglašeni njenim neprijateljima. Zbog toga su bili ponižavani, gaženi i ubijani. Ali u njima je živjela sigurnost kojom je prorok Hošea učvršćivao klonula koljena naroda i u kojem je Isus liječio bolest i nemoć“ rekao je mons. Batelja, u svjetlu navještenog čitanja iz Knjige proroka Hošee, koji je korio narod jer je Božji zakon izvrgnuo ruglu te se umjesto pravom Bogu, počeo klanjati božanstvima od srebra i zlata. Bog preko proroka opominje narod da se vrati na pravi put, upozna svoga Boga i njemu jedinome da hvalu i čast koji mu pripadaju.
„Knjiga ‘Žrtve obavijene šutnjom’ suočava nas s činjenicama naroda koji nije dopustio da se umjesto kumirima klanja pravome Bogu, jer su osloboditelji donosili zakone i novi način života iz kojega je trebao biti isključen Bog – prema pjesmi koju se pjevalo i kojom se nagovješćivalo iskorjenjivanje religije kao opijuma naroda: ‘Nositi kantu sa tri roga i boriti se protiv Boga’. U to teško vrijeme, bl. Alojzije Stepinac ustao je u obranu istine, u narodu je čuvao čvrstinu i čistoću vjere u pravoga Boga. Kad su mu zbog njegovog čvrstog stava i poštovanja, jer su vjernici širom tadašnje Jugoslavije prema zagrebačkom nadbiskupu izražavali svoje poštovanje, svoju odanost i ljubav – kad su novi vlastodršci vidjeli da neće moći uspostaviti sustav kojim bi na brzinu, agitropski iskorijenili vjeru, tada su donijeli odluku isključiti iz javnosti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca“ rekao je mons. Batelja.
„Na sramotnom sudskom procesu u Zagrebu 1946. g., nadbiskup Stepinac otvoreno je svojim tužiteljima progovorio i izgovorio rečenicu dostojnu ne samo mučenika, nego sveca Katoličke Crkve, dostojnoga i oplemenjenoga riječju kojom je prorok Hošea karao nevjeru naroda. Stepinac je porotnicima rekao: „Vi ste u školske knjige naše djece prepisali iz sovjetskih knjiga da Isus Krist nije postojao, da je Isus izmišljena osoba i da Isus pripada u carstvo priča. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas!“. I umro je dostojanstveno, svetački, do te mjere u Božjem duhu da se i neprijatelj čudio odakle mu takva snaga. Pa zar da mi danas tu snagu ne bismo znali, mogli ili htjeli prepoznati na tom dragom liku našega Alojzija koji je u svom narodu želio sačuvati čistu, neporočnu, cjelovitu, zdravu i postojanu vjeru“ potaknuo je mons. Batelja.
Propovjednik je ukazao na Evanđelje u kojem je Isus vidio tjeskobu naroda, vidio je poniznog, opsjednutog, zavedenog čovjeka. „Isus pristupa čovjeku, dotiče ga božanskim pogledom, dotiče ga svojom božanskom milošću i svojim milosrđem. I nijemi progovori, hromi hoda. Vidjevši izmoreni narod i narod u lutanju, Isus je zaželio da njegovi učenici i svi koji ga slušaju, mole Gospodara žetve da im pošalje radnike koji će u narodu čuvati vjeru. Htjeli bismo da nas Božja mudrost susretne i zagrli. Veće radosti svećenik ne može osjetiti, nego kad iskusi istinitost Stepinčevih riječi: „Ima li raja na zemlji, to ga svećenik i svaki vjernik nalazi u žrtvi svete mise““ istaknuo je mons. Batelja, poželjevši da nam Euharistija otvori oči za stvarnost koju nismo znali, i zbog okolnosti u kojima smo živjeli, a koje su nam priječile pristup do nekih povijesnih činjenica.
Mons. Batelja naveo je i dva uzorna primjera u svjedočanstvu vjere opisana i u toj knjizi. Mijo Samac iz župe Slavetić kod Jastrebarskog bio je među zadnjih 20 ljudi, od njih 300 koji su dovedeni na Jazovku da budu ubijeni. S njim je bio vezan Jure iz Žumberka. Obojica su dovedeni na Jazovku, dvadeset kilometara hodali su bosi, na minus 12 stupnjeva, 6. siječnja 1943. g. Kad su vidjeli da će ih tu ubiti, Jure iz Žumberka kaže Miji iz Slavetića: „Mijo, sada je sve gotovo, više nam ni Bog ne može pomoći“. A Mijo će njemu: „Jure, tek sad nam Bog može pomoći i jedino nam je ostala Božja pomoć“.
U trenutku kad je to Mijo izgovorio, došao je partizanski kurir na konju i rekao: ‘Zaustavi klanje’. Jer bili su došli ranjenici iz Slovenije pa je trebalo cijepati drva, ložiti vatru i brinuti za njih, a nisu imali ljudstva. Mons. Batelja je zadivljujućom istaknuo tu Mijinu vjeru, „da pokraj tolikih teškoća, poniženja, čovjek ima sigurnost da je još samo Bog ostao kao jedina nada, prema onoj proroka Izaije: ‘Ako se na mene oslonite, ostat ćete’“.
Naveo je i primjer Stjepana Brajdića, sudionika Križnog puta koji je došao u Staru Gradišku gdje je bilo 280 svećenika koji su kriomice dobivali hostije za slaviti misu. Brajdić je posvjedočio mons. Batelji kako su zatvorenici u nekom trenutku, idući u trpezariju, krugom ili na neki ‘posao’, skočili u sobu svećeniku, jer su znali da oni imaju hostiju, da svećenici slave misu. Pa bi tim zatvorenicima svećenik odlomio maleni komadić hostije, koliki otprilike svećenik stavi u kalež, da bi ih što više moglo dobiti djelić hostije, jer ih nije bilo dovoljno. Došlo bi hostija koliko ih se moglo prošvercati. Stjepan Brajdić kaže: „Ali taj mali komadić bio je velik kao sunce. On nam je davao snagu da možemo izdržati sve kušnje i sve poteškoće u životu“.
Mons. Batelja je istaknuo i primjer prof. Grge Pejnovića, rodom iz Gospića, koji je i njemu predavao Hrvatski i filozofiju u 4. razredu gimnazije. Pejnović je opisao stanje u Lepoglavi, imajući u vidu sovjetske gulage, inteligenciju koja je morala biti satrvena ili odreći se Boga, Staljinov sustav htio je uništiti Boga u ljudima. Pejnović je rekao: „Uspio sam koji puta, gore iz svoje ćelije, ili idući nekamo pokraj zvijezde zatvora u Lepoglavi, samo proviriti i vidjeti Stepinca u šetnji. Nisam trebao dugo gledati. Ali već sama spoznaja njegove prisutnosti, meni je davala jakost da nisam ni jedan dan požalio koji sam proveo u Lepoglavi“.
„Čitajući tu knjigu i u svemu glede Stepinca, želio bih da i vi imate nadahnuće da svaka kušnja i svaki izazov nije prokletstvo, nije zla kob, nego je treba oplemeniti, treba je ponijeti sa sobom na drvo križa gdje nas Isus svojim milosrdnim srcem ne samo obasjava, nego i prima“ ohrabrio je mons. Batelja.
Postulator je istaknuo da su zapisi u toj knjizi „glas onih koji su svoju osobnu tragediju, koji su holokaust cijelog svog hrvatskog naroda tajili i pred bračnim supružnikom, roditeljima, djecom i javnošću. Bol na bol, patnja na patnju. Ali trenutak je da i mi počnemo ozbiljnije i iskrenije ne samo govoriti o istini, nego istinu svjedočiti“ poručio je mons. Batelja.
„Doživljavamo u javnom životu radikalizaciju odnosa. Umjesto pomirenja u narodu, mi doživljavamo sve više mi/oni, naši/vaši, a svi smo sinci hrvatskog naroda. Proistekli smo i nanovo se rodili na krsnom zdencu, istu vjeru ispovijedamo. Međutim, bio je nalog Partije, to svjedoče sudionici toga pokolja, da Slovenac ubija Slovenca, Srbin Srbina, Hrvat Hrvata. Time se posijalo generacijsko sjeme zla među nas, među naše obitelji. Jer, ako bi nas davio netko sa strane, mi bismo se homogenizirali unutar sebe i stvarali otpor. Bojeći se za takav otpor u narodu, Partija je stvorila procjepe i jaz u odnosima među narodom, jer brat je ubijao brata, susjed susjeda, sunarodnjak sunarodnjaka. Dok god se ne zaustavimo pred tom činjenicom, radikalizacija hrvatskog javnog života bit će sve dublja i ozbiljnija za opstanak našeg naroda i države“ upozorio je mons. Batelja.
U uvodnom dijelu i u pogovoru knjige autor je donio puno o svjedočanstvu Franje Tuđmana, kako su kolone s Križnog puta završavale u Jasenovcu. „Zato je njegova želja bila da se u Jasenovcu podigne spomenik i žrtvama od 1941. do 1945., žrtvama 1945.-1951. i žrtvama Domovinskog rata. Ali oni koji traže radikalizaciju odnosa i da se ne dogodi pomirba naroda, usprotivili su se tom projektu. Umnažaju se brojevi žrtava, a prešućuje se povijesna istina. Zato sam i ja kao svećenik pisao tu knjigu“ istaknuo je mons. Batelja.
U knjizi se nalazi i puno tekstova našeg nebeskog zaštitnika bl. Alojzija, među kojima i Stepinčeva misao: „Svijet će se zgranuti da je u 20. st. bilo moguće učiniti tolike žrtve“.
„Nažalost, svijet se nije zgranuo, jer se šutnjom obavijaju žrtve. Druga česta Stepinčeva misao koju nam je ostavio jest da ne smijemo mrziti ni one koji su počinili te zločine, nego moliti za njih da se obrate dok imaju vremena, da se vrate na pravi put i spase svoju dušu. Kako bi rekao prorok Hošea, da se oslobode kumira i vrate pravom Bogu“ poručio je mons. Batelja, poželjevši da ta knjiga „doprinese istinitom, pravednom i objektivnom razumijevanju tragičnog razdoblja hrvatske povijesti po završetku Drugog svjetskog rata. A bl. Alojzije neka nam da snage da i mi danas čuvamo cjelovitu i živu vjeru i vjeru u Isusa Krista, našeg jedinog Spasitelja“.
Don Mario Sikirić, župnik Biloga briga koji je prva župa u Hrvatskoj koja je posvećena bl. Alojziju, zahvalio je mons. Batelji na dolasku, istaknuvši da mu je uvijek dojmljivo kako se mons. Batelja obraća svećeniku, narodu i oduševljava ljude za Stepinca. Obraćanje svećeniku od strane mons. Batelje bude snažan poticaj da se hrabro živi svećeničko poslanje, obraćanje narodu bude u znaku poznavanja, osjećaja za našu tešku povijest i ohrabrenje da se ne pokolebamo u vjeri, unatoč teškoćama, a svjedočenje vjere Stepinca uvijek izazove novi žar u želji da se nasljeduje duh onoga što je kardinal Stepinac činio dok je hodao ovom zemljom, rekao je don Mario.
Mons. Batelja izrazio je radost zbog pohoda župi na Bilom brigu u kojoj se nalazi Stepinčeva relikvija i Stepinčev kip. Ujedno je zahvalio Bogu za dar svoga svećeništva čiju će 45. godišnjicu proslaviti u nedjelju 12. srpnja.
Ines Grbić
