59. svećenički dan Zadarske nadbiskupije u srijedu 17. lipnja u svetištu sv. Nediljice u Vrani i u kapeli Svih Svetih na brdu Kamenjak u župi sv. Ante Padovanskog u Radošinovcu bio je i u znaku spomena na žrtvu mučenika i stradanje hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu.
Susret je okupio svećenike Zadarske nadbiskupije sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. Okupili su se najprije u vranskoj župnoj crkvi sv. Mihovila gdje su izmolili Srednji čas, a mons. Puljić je uputio nagovor.
Nadbiskup je rekao da mjesečno okupljanje svećenika u njemu potakne odjek Isusove riječi iz dvorane Posljednje večeri: „Ne izabraste vi mene, nego sam ja vas izabrao i odredio da idete i rod donosite“. „Kad razmišljamo o milosti koju imamo kao svećenici, njegovi opunomoćenici, da propovijedamo, dijelimo svete tajne, da nastupamo u ime Isusa i njega zastupamo, padaju mi na pamet riječi kardinala Roberta Saraha koji je u knjizi ‘Zamalo će večer i dan je na izmaku’, u velikom prilogu posvećenom svećenicima napisao da su svećenici „Božji ljudi i ljudi molitve“. Zato svaki put kad se sastanemo imamo i duhovni dio, molitveni“ rekao je nadbiskup. Sarah kaže i da „svećenik postoji isključivo za Boga i za bogoslužje“. „Tu je naš posao, naše postojanje, razlog našeg služenja. Stoga, „mora naći vremena za molitvu, za časoslov, duhovno štivo, klanjanje i slavlje euharistije“. Bez molitve svećenik se brzo troši i „postaje stroj koji stvara mnogo buke“. Mi nismo tu da stvaramo buku, nego da se priberemo i da ljudima pomažemo otkrivati smisao života i smisao našeg poslanja“ rekao je mons. Puljić.
Citirajući Saraha kako svećenik treba „poći u pustinju ili na brdo Horeb, poput Mojsija, Ilije i samoga Isusa“, nadbiskup je rekao da je i taj dolazak u prekrasno prirodno okruženje Vrane, ‘Horeb’ svećenika, dan razmišljanja o njihovom poslanju.
Na misao Saraha da život svećenika treba biti opečaćen radom i molitvom, nadbiskup je rekao kako je važno sve činiti s Isusom. Podsjetio je na sv. Majku Tereziju koja je u radnom danu na prvom mjestu imala Isusa. „Prije susreta s jadnicima na ulici, susretala se s Kristom u euharistiji. Prije nego bi uzela u ruke umiruće siromahe, bila je satima u Isusovim rukama, a nakon toga potpuno se darivala najodbačenijima“, kaže kardinal Sarah. Ljudima s periferije treba naša pomoć, naša blizina i utjeha. Svećenicima je Krist povjerio veličanstvenu obvezu nastaviti njegovu prisutnost na zemlji. Stoga nas on šalje blagoslivljati, praštati i tješiti. To je prekrasna trostruka služba koje ponekad nismo svjesni, neki put je i makinalno činimo. Ali blagoslivljamo zapravo u ime Boga“ istaknuo je mons. Puljić, podijelivši i osobno iskustvo.
„Dok sam bio učenik, student, svećenik i poslije biskup, nikada od kuće nisam pošao da me mama nije blagoslovila rukom. I kad sam postao biskup. Ona zna da ja kao svećenik blagoslivljam. Ali neka, to je njen blagoslov. To mi je bio veliki poticaj, bio sam radostan da moja mama mene svojom rukom blagoslivlja. Ja u autu, a ona prema meni rukom pokazuje križ, znak blagoslova. Mi smo zato na zemlji, da budemo blagoslov – ne samo ljudima kojima smo poslani, nego jedni drugima. Mi smo kao prezbiterij blagoslov jedno drugome. Samo zajedno možemo puno učiniti“ istaknuo je mons. Puljić.
„Kad osjetimo da nas obveze pritišću, što je i prirodno, Isus nam po Pavlu poručuje: „Dosta ti je moja milost“. Dionici smo svećeničke službe za koju je sv. Ivan Marija Vianney govorio da je „ljubav Isusova Srca“. Posvijestimo tu veličinu Božjeg dara. Božjim promislom, svetim ređenjem te mandatom Crkve dodijeljena nam je odgovorna i sveta zadaća sabirati, upućivati, koriti i odgajati vjerničke zajednice mjesne Crkve. Uključimo zato u molitve povjerene nam vjernike i suradnike. Umrežimo u Svećenički dan i kolege svećenike i s apostolom Petrom recimo: ‘Na tvoju riječ, Gospodine’, želimo biti ono što si nam naumio, na što si nas pozvao i što si nam povjerio. Želimo biti „ljubav tvoga Srca“, nositelji nade i odgovorni djelitelji svetih otajstava. Udijeli nam vjeru, snagu i sigurnost da blagoslovom tvoga Srca, možemo sve u tebi koji nas jačaš“ zaključio je mons. Puljić i potom predvodio Litanije Srcu Isusovom.
Nakon molitve u crkvi sv. Mihovila, u parku svetišta predstavljena je knjiga mons. Puljića ‘Djeliteljima svetih tajni – prigodne propovijedi’. U trećem dijelu susreta, svećenici su se okupili u kapeli Svih Svetih koja se nalazi na brdu Kamenjak, na vrhu koji se naziva Crnogorka, u obližnjoj župi sv. Ante u Radošinovcu.
Kamenjak je brdo iznad Vranskog jezera na 283 m nadmorske visine. Kapela na njemu podignuta je na mjestu oko jame čija je dubina 57 metara. U toj jami nalaze se ostaci kostiju koje su partizani brutalno smaknuli. Među njima je 42 ljudi iz Polače, ubijenih na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1944. g. Kontekst toga stradanja i podizanja te kapele koju su 1995. g. izgradili župa Polača i Općina Polača, svećenicima je opisao don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća.
Don Igor je bio inicijator izgradnje kapele Svih Svetih i pokretač izvanjski vidljivog čuvanja vjerničkog i domoljubnog sjećanja na te nevine žrtve. Apsida kapele izgrađena je na otvoru jame. Taj otvor ostavljen je da u jamu prodire svjetlo, simbol želje da mučenicima svijetli vječno svjetlo.
Prva župa don Igora bila je susjedna župa sv. Kuzme i Damjana u Polači gdje je došao kao mladomisnik 1989. g., u svojoj 25 godini života. Zaintrigiralo ga je kada je na blagdan sv. Ante čitao godove pokojnika, da je u jedan dan 1944. g. ubijeno 42 ljudi iz malog mjesta. Potražio je ljude da mu kažu što se dogodilo. „Svi su znali da su ti ljudi bili odvedeni, ali teško je bilo doći do podataka, teško je bilo naći sugovornike. Teško smo mogli doći do bilo kakvih informacija. Ljudi u tom području nisu smjeli čuvati ovce, jama je bila skrivana, vladao je strah. U Hrvatskoj je jako puno jama i to se zataškavalo. Svi ti stradali bili su vezani bodovom žicom. Iz Polače su bili odvedeni u dvorište Nikole Čeprnje gdje su prenoćili. Ujutro su ih odveli iz tog zaseoka. Na putu prema jami, 17-godišnji mladić Santini, rodom iz Turnja, uspio se odriješiti i pobjeći u Turanj pa Zagreb. Taj mladić nam je kao svjedok pričao što se događalo“ rekao je don Igor, istaknuvši da su to bili ljudi bez ikakve krivnje, hrvatski domoljubi. Ubijeni su u partizanskoj odmazdi zbog 12 ljudi koji su branili Polaču gdje je bila utvrda koju partizani nisu mogli osvojiti.
Don Igor Ikić je s još dvojicom članova Planinarskog društva ‘Paklenica’ 1992. g. sašao u dubinu te jame. „Ušli smo u 12 sati, u 17 sati smo izlazili. Jama ima rukavac koji vodi prema Vranskom jezeru. Promjer jame na dnu je više od 30 metara četvornih. Jama je puna kostiju, žice, jer ljudi su bili i žicama vezani pa bačeni. Uglavnom su svi bili prostrijeljeni u lubanju, puno je lubanja. Egzekutor je bio zapovjednik Ante Gvardiol, rodom iz Novigrada. Sjedio je na kamenu kod otvora jame, tukao svakoga oružjem, ljude su zavezivali za ruke pa su padali dolje. Gvardiol je živio u Beogradu, umro je prije šest godina. U jamu je bačen i djed redovnice Miheline, ljudi iz Polače, Bibinja, Sikova, Zemunika, Gorice i toga područja. Kad jamu osvijetlite odozdo prema gore, izgleda kao rascvjetali cvijet. Dolje ima siga, kristala. Na 22. metru je mala platforma gdje smo malo odmarali u toj akciji. Bilo me strah kad sam se počeo vraćati natrag iz jame“ rekao je don Igor. O toj organiziranoj akciji Planinarskog društva ‘Paklenica’ napisano je 72 stranice službenog izvještaja. Fotografije na kamenom zidu u unutrašnjosti kapele pokazuju kosti ubijenih u jami.
Ikić je s nekolicinom ljudi 1991. najprije tražio tu jamu čija lokacija nije bila obilježena. Te su godine mjesto jame obilježili bijelom bojom, a 1992. g. tu su stavili križ i spomen ploču. U Domovinskom ratu četnici su ih protjerali iz Polače u sv. Filip i Jakov i Biograd. No, i tada je don Igor s nekoliko prognanika iz Biograda svako jutro odlazio na mjesto jame gdje su radnim akcijama uređivali taj prostor. Oni su probili stazu, a Hrvatska vojska je od podnožja brda Kamenjak do kapele uredila dva kilometra puta, uzduž kojega je tada podignuto 14 postaja Križnog puta, čiji su križevi na postajama donacija s Brača.
Zadarski nadbiskup Marijan Oblak blagoslovio je izgrađenu kapelu Svih Svetih na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1995. g. Tada je blagoslovio i Križni put na Kamenjaku i predvodio prvu pobožnost Križnog puta na tom brdu.
Don Igor je zahvalio don Tomislavu Baričeviću, župniku u Pridrazi, koji je don Igoru u ono vrijeme pomagao osmisliti spomen sjećanje dolaskom šire javnosti na to mjesto stradanja. Baričević je tada bio vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji, „on je inzistirao da na taj Križni put dolazi i vojska, da se pridruži puku. Zahvaljujući njemu dolazili su vojnici, napisao je molitvu za taj Križni put koje su čitali vojnici svih rodova“ rekao je don Igor.
Od 1996. g., svake godine u 9,00 sati na Veliki petak, Hrvatska vojska i policija sudjeluju u pobožnosti križnog puta na brdu Kamenjak, predvođeni nekad i vojnim ordinarijem i generalnim vikarom Vojnog ordinarijata u RH, uz sudjelovanje puka. U toj se kapeli misa služi na svetkovinu Svih svetih i Dušni dan.
Slične jame s ostacima ubijenih Hrvata nalaze se i u Popovićima i Medviđi, gdje je jama duboka 17 metara.
Nakon pripovijedanja don Igora, u kapeli je don Tomislav Baričević u prigodnom razmatranju iz svoje ‘Zbirke križnih putova’ rekao: „Isus Krist i njegova Crkva trajno su pod osudom. Budući da smo se kao narod prije 14 stoljeća po krštenju s Isusom uvezali, i Hrvatskoj se trajno sudi. Ona je vječno na giljotini svjetskih sila nesklonih Kristovom nauku i Katoličkoj Crkvi. A, mi se nadasmo, ispovjediše učenici svoje razočaranje po Kristovoj osudi i smrti. Slično njima i mi se kroz cijelu svoju prošlost sve do Domovinskog rata nadasmo biti svoji i Božji, al’ očito nam ne daju. Uvijek nam sude! Očito, bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku. A najbolje je to ne otkriti.
Nisu li osuda Zrinskih i Frankopana kao i osuda blaženog Alojzija Stepinca, zapravo osude Hrvatske koje po svjetskim moćnicima i domaćim škudoljupcima jednostavno ne bi smjelo biti? Katolička vjera, koju u životnoj punini već gotovo četrnaest stoljeća nasljedujemo na ovom prostoru od naših otaca, bezbožnim arhitektima i planerima svjetske vlade – smeta. Zbog toga se ovdje vječno izmišljaju krivnje i donose osude. Teško je dokazati svoju nevinost onima kojima je potrebna tvoja krivnja. Stradanje pravednih nikad nije besmisleno, ma koliko bilo užasno, i na užasnom mjestu stojimo. Izdržati nam je, za snagu u patnji Boga moliti te u neuništivost dobra vjerovati“ potaknuo je don Tomislav Baričević.
Zatim su svećenici otpjevali dio iz napjeva ‘Stala plačuć tužna mati’, a mons. Puljić je pročitao ulomak iz Lukinog evanđelja ‘Uskrsnuće Gospodinovo’, s porukom vjere u vječni život: “Zašto tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje! Uskrsnuo je!“.
Nadbiskup je zatim izrekao molitvu odrješenja za pokojne. Preporučio je Isusovom milosrdnom srcu „duše naše nastradale braće koje su partizani pobili bez krivnje i suda i bacili u ovu jamu duboku 57 metara. Kapelicu Svih Svetih blagoslovio je nadbiskup Marijan Oblak, pa tako ovo strašno mjesto namijenio i pretvorio u molitveni kutak molitve i sabranosti. Neka se s ovog blagoslovljenog mjesta vine naša molitva za pokoj njihovih duša. Čvrsto se nadamo da će oni svi, koji su u Kristu preminuli, u posljednji dan s Kristom uskrsnuti“.
Nadbiskup je u molitvi zahvalio za dobročinstva ubijenih ljudi tijekom njihovog života. „Ona su nam bila znak tvoje dobrote i blaženog zajedništva svetih u Kristu. Zato, Gospodine, otvori slugama svojim rajska vrata. A nama daj da se uzajamno tješimo riječima vjere dok ne pođemo svi u susret Kristu i tako zauvijek budemo s tobom i s ovom našom braćom“ zaključio je nadbiskup Puljić.
Dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, upoznao je svećenike s bogatom poviješću staroga grada Vrane čija je srednjovjekovna utvrda imala sakralnu, vojnu i civilnu namjenu. „Vrana je bila prvo stalno diplomatsko sjedište papinskih legata na cijelom slavenskom području“ istaknuo je dr. Dundović, rekavši da je Vrana važna za hrvatsku povijest Srednjeg vijeka kao sjedište velike crkvene i svjetovne moći od 11. do 14. st., mjesto gdje se čuvala hrvatska kraljevska kruna i druge dragocjenosti. Vranom koja je bila poprište mnogih bitaka, tijekom povijesti upravljali su benediktinci, templari, vitezovi Ivanovci, Mlečani i na kraju Osmanlije.
Vrana (lat. Castrum Aurenae) spominje se u 9. st. Kralj Zvonimir, okrunjen u Solinu 1076. g., svojom krunidbenom prisegom darovao je Papi benediktinski samostan sv. Grgura u Vrani, u kojemu su bile dvije zlatne krune. Zvonimir je darovao samostan Papi s cijelim vranskim posjedom kako bi papinski izaslanici imali osiguran boravak u hrvatskim zemljama. Tako je samostan postao dio Petrovog nasljeđa i imao je papinsku sloboštinu.
„Padom pod osmansku upravu 1538. g., nasljedna prava nad samostanom i njegovom imovinom pripala su zagrebačkom Kaptolu. U osmansko doba grad je postao pogranična utvrda s vojnicima. Turci su bili svjesni strateške važnosti položaja Vrane pa su je intenzivno obnavljali i ojačavali, pretvorivši je u moćnu utvrdu“ rekao je dr. Dundović. Nakon rušenja u Kandijskom ratu u 17. st., samostan više nije bio vraćen u funkciju. U Vrani su sačuvani i dijelovi gotičke crkve sv. Katarine i glavne obrambene kule. Od 2008. g. u Vrani se održavaju ‘Dani vranskih vitezova’, manifestacija srednjovjekovnog sadržaja koja evocira bogatu prošlost Vrane.
Svećenici su ručali u Maškovića Hanu, zdanju obnovljenom sredstvima iz EU i Ministarstva kulture RH, a svečano je u prisutnosti najviših državnih vlasti otvoren 2017. g. kao suvremeni hotel povijesne baštine. Taj je monumentalni ljetnikovac 1644. g. počeo graditi Jusuf Mašković, porijeklom iz Vrane, visoki dužnosnik na sultanovom dvoru i vrhovni admiral turske flote. Kada je Mašković nakon osvajanja Krete 1645. g. pokazao plemenitost prema zarobljenim mletačkim vojnicima i građanima i uzdignut za uzornog ratnika, sultan ga je dao smaknuti.
Maškovića Han u Vrani je najveći spomenik turskog graditeljstva u Hrvatskoj i najzapadnija građevina islamske arhitekture na tlu nekadašnjeg osmanskog carstva. Otvoren 370 godina nakon početka svoje gradnje, materijalni je svjedok vremena iz burne prošlosti Vrane u kojoj oduvijek živi domoljubno osviješteni hrvatski narod koji je opstao unatoč osvajanjima i povijesnim nedaćama, marljiv u obrađivanju velikih poljoprivrednih zemljišta koji rađaju kvalitetnim plodovima domaće hrane.
Ines Grbić
