U sklopu serijala “Uz 100. obljetnicu rođenja Karola Wojtyle, prvog pape Slavena – nadbiskup Želimir Puljić”, u produkciji Diadore TV, objavljujemo sedmo razmatranje nadbiskupa Puljića pod nazivom „Strateg i vizionar budućnosti s velikim osjećajem za povijest“.
Poštovani čitatelji, gledatelji i slušatelji.
U ovoj emisiji htio bih Vam progovoriti o Ivanu Pavlu II. kao velikom strategu i vizionaru, kardinalu, biskupu i Papi koji je imao osobiti osjećaj za povijest.
Papa Ivan Pavao II. bio je pravi vizionar s razvijenim osjećajem za povijesna zbivanja. Nastupao je s velikim razumijevanjem za ljude i njihovu prošlost, njihove teškoće i probleme. Nije ih ostavljao bez utjehe i nade, a crpio je svoju snagu u molitvi i u pouzdanju u Božju pomoć i Providnost. Zanimljiv je u tom vidu zapis jednog novinara, koji je nakon izbora Ivana Pavla II. i prvih Wojtylinih nastupa, pod dojmom onoga svega što je čuo i vidio, zapisao: „Imamo Papu koji se zna ophoditi s masama, koji je jasan, čvrst i hrabar. Imamo Papu kojemu se valja pokoravati“.
Čvrsti i hrabri Karol Wojtyla odmah po preuzimanju službe „izašao je iz Vatikana i uputio se ulicama svijeta“. Njegovu aktivnost i brojna putovanja treba staviti u kontekst njegove nastupne propovijedi 22. listopada 1978. godine.
Ta je propovijed toliko znakovita da je Kongregacija odlučila za dan njegovog spomena u liturgijski kalendar unijeti upravo taj datum – ne datum njegove smrti ili datum njegovog rođenja, nego datum njegove nastupne propovijedi 22. listopada. Tada je rekao: „Želim svima doći i sve posjetiti“.
Sjetimo se kako je u svojoj 84. godini života odlučio doći u Hrvatsku, u sklopu svoga jubilarnog stotog putovanja. Nije se umarao niti ičega bojao. Ostavljao je dojam hrabrog vođe koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta.
Do zadnjeg dana života bio je u pokretu i među ljudima i do kraja se istrošio obilazeći svijetom i braneći ljudska i božanska prava. Čini se kako je u toj borbi njegov mač bio uperen protiv idola našeg vremena, protiv svijeta koji bježi od Boga.
Iako je ostavljao dojam poniznog i skromnog pastira, djelovao je proročki, snažno i zauzeto. Volio je tišinu i samoću. Ali, zapamtili smo ga kao voditelja velikih masovnih okupljanja gdje je u životnom ringu pokazao umjetničke manire oca i svetog svećenika. Bio je uistinu, u pravom smislu riječi, otac.
Još kao dijete ostao je bez majke, a oca i brata izgubio je u ranoj mladosti. Osjetio je, dakle, što znači rasti bez roditeljske skrbi. Zato je postao dragi i sveti otac, brat, prijatelj, skrbnik i odvjetnik, posebice ugroženih, napuštenih i ostavljenih. No, on je bio i mudri otac koji savjetuje, opominje, prijeti, ukorava i potiče.
Ljutio se, naime, što je „grijeh je stekao pravo građanstva“, a otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskog umovanja“. Stoga je bio vrlo kritičan i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. Bio je odvažan i neustrašiv u susretima sa svjetskim moćnicima i apostolski zagrijan za navještaj istine i Božje riječi.
Nije se mogao pomiriti s činjenicom da se Boga otpisuje, pa zbog toga svuda „puše ledeni vjetar“ (kako je zapisao Beckett). Stoga je neumorno propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svijeta prolazi i nestaje. I to je zauzeto činio i ponavljao u različitim skupinama i susretima koje možemo grupirati u četiri kruga.
1. U prvom krugu tri su skupine ljudi kojima se najviše obraćao. To su obitelji, mladi i bolesnici. Obiteljima je poručivao neka „postanu ono što jesu po Božjoj zamisli“: a to je intimna zajednica osoba, u službi i obrani života, te mala Crkva u kojoj se raste u kreposti i svetosti. U pastoralnim pothvatima oslanjao se osobito na bolesne i nemoćne te svoje nakane preporučivao u njihove žrtve i patnje. Poticao ih je neka svoju starost i bolest namijene za dobro Crkve i Božjeg kraljevstva. Osobitu naklonost i ljubav očitovao je prema mladima, kako sam to nedavno obrazložio. Usudio bih se reći kako su njemu kao ocu i voditelju Crkve Božje, obitelji, mladi i bolesnici bili njegova pješadija, njegova velika uzdanica i snaga.
2. U drugom krugu bili su oni koji oblikuju javno mnijenje: državnici, znanstvenici, političari, djelatnici kulture i obavijesnih sredstava. Obraćao im se u različitim prigodama, te neumorno ponavljao da će se pravi napredak dogoditi kad se poveže tehnika s etikom, a vjera udruži sa znanošću. Vjera, dakle, u zagrljaju sa znanošću i tehnika pod ruku s etikom moći će, po mišljenju Karola Wojtyle, dati pozitivan obol razvoju i doprinijeti napretku i općem dobru.
3. U trećem krugu bili su biskupi s kojima se često savjetovao, svećenici, bogoslovi i Bogu posvećene osobe. Njima je svake godine barem tri puta pisao: na Veliki Četvrtak, na Dan Posvećenog života te za Nedjelju Dobroga Pastira. Biskupe, svećenike i Bogu posvećene osobe držao je svojim časnicima i generalima, neposrednim vrijednim suradnicima. Smatrao ih je „duhovnom vertikalom“ na koju se može osloniti u borbi sa zlom u svijetu. Stoga, nije se umarao poticati ih neka budu vidljivi znak onostranosti i djelotvorni kvasac u ovostranosti; evanđeoskim rječnikom rečeno: molio je i tražio neka budu sol zemlje i svjetlo svijeta.
4. Četvrti krug u kojem se očitovala aktivnost Ivana Pavla II. jest njegova briga oko svetosti Crkve; oko štovanja onih koje je Crkva uzdigla na čast oltara te uvažavanja vjerničke pučke pobožnosti koju se prepoznaje kao „sensus fidelium“ – osjećaj vjernih. Nošen tim osjećajem, on je tijekom svoga pontifikata proglasio 482 sveca i 1338 blaženika. A od toga najveći broj mučenika, preko 70% mučenika.
U svim tim krugovima i brojnim susretima ostavljao je dojam „Božjeg generala“ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. Stalno je bio u pokretu i među ljudima, braneći i ljudska i božanska prava.
Imali smo, dakle, Papu vizionara s jakim osjećajem za ljude i njihovu povijest. Čini se kao da mu je bio san popeti se jednog dana kakvim svemirskim brodom u nebeska prostranstva pa odozgor doviknuti svima preko svih planeta i meridijana kako čitavim vidljivim i nevidljivim svijetom „kraljuje Gospod Bog“. Sve je to u Božjim rukama!
Doslovce je shvatio Kristovu zapovijed „Idi i učvršćuj braću svoju“. Zato se osjećao kao „glasnik Velikoga Kralja, koji je poslan na raskršća života“.
I dok razmišljamo o ovom svetom Papi kao iznimnom vizionaru koji je imao osobiti smisao za povijest ljudi i povijest Kristove Crkve, osjećamo kako smo imali veliku milost što smo upoznali odvjetnika ugroženih i neumornog graditelja boljeg društva i nove Europe.
Ivan Pavao II. bio je istinski prijatelj svakog čovjeka i zauzeti promicatelj mira i pravde među ljudima, narodima. Providnost ga je pozvala u ovom povijesnom prijelazu uvesti Crkvu u treće tisućljeće.
Za sve dobro i lijepo što je učinio nama i u svijetu, harno mu zahvaljujemo i žarko molimo, neka nas sada s neba prati onom istom naklonošću i ljubavlju kakvom nas je pratio tijekom svojih 27 godina pontifikata. Sveti Ivane Pavle II., moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski
