U sklopu serijala “Uz 100. obljetnicu rođenja Karola Wojtyle, prvog pape Slavena – nadbiskup Želimir Puljić”, u produkciji Diadora TV, donosimo tekst šestog razmatranja nadbiskupa Puljića pod nazivom „’Božji glasnik’ na putu umorne Europe“ o pogledima sv. Ivana Pavla II. u odnosu na Europu.
Poštovani čitatelji, slušatelji i gledatelji
U ovoj emisiji o Ivanu Pavlu II. htio bih progovoriti o njemu kao o Božjem glasniku na putu umorne Europe.
Ponovio sam više puta kako je izbor za papu Karola Wojtyle, koji je uzeo ime Ivan Pavao II., bio uistinu događaj stoljeća. Poljska je poklonila Crkvi svog najboljeg sina. Teško je bilo predvidjeti što će za povijest i Crkvu značiti taj događaj. No, činjenica je kako on koji je stigao „iz daleka“ („da un paese lontano“) nije mogao ne gledati daleko. Došavši s granica „istočnoga carstva“, iz komunističkog dijela Europe, osjećao je veliku odgovornost kada se našao u središte kršćanstva, u Rimu.
Obdaren istančanim osjećajem za povijest, svojim porukama i propovijedima vraćao je povjerenje i budio osjećaj nostalgije za izgubljenim jedinstvom. Nije se umarao poticati ljude neka ne zaboravljaju svoje korijene i neka sanjaju bolji svijet i drugačiju Europu. Kada se prvih godina svoga pontifikata našao u prastarom svetištu sv. Jakova u Španjolskoj (Santiago, 9. 11. 1982.), poručio je jasno svima tko je i što želi: „Ja, Ivan Pavao II, sin poljskog naroda, koji se uvijek smatrao europskim zbog svojih korijena, tradicije i kulture; koja je slavenska među Latinima, i latinska među Slavenima; ja, nasljednik svetog Petra na katedri u Rimu, koju je Krist htio postaviti u Europi; ja, biskup Rima i pastir sveopće Crkve, vičem tebi, stara Europo, s ljubavlju iz Santiaga: Pronađi sebe! Budi svoja! Otkrij svoje početke! Oživi svoje korijene i povrati se životu“.
Svetom Ivanu Pavlu II. posebice je na srcu bila Europa. Poslije pada Berlinskog zida, on je dva puta okupio europske biskupe da razmisle o njezinoj ulozi u svijetu. Prvu je najavio u Češkoj, u Velehradu nad grobom sv. Metodija, 22. travnja 1990., a održana je u prosincu 1991.
Imao sam milost s četvoricom hrvatskih biskupa sudjelovati na toj Sinodi odakle je uoči summita Europske zajednice u Maastrichtu poslana poruka “Hrvatska je u smrtnoj borbi”. Poruka je imala svoju težinu, pa su članice Europske zajednice donijele odluku priznati neovisnost Republike Hrvatske i Slovenije 15. siječnja 1992.
Održavanje Druge sinode europskih biskupa, 1999. g., najavio je u Berlinu riječima: „Iz ovog grada koji je proživljavao sudbinu europske povijesti ovog stoljeća, obznanjujem saziv Druge specijalne sinode o Europi“. Europa je za Wojtylu više kulturalni, nego zemljopisni kontinent. No, i njezino ozemlje obuhvaća više od onoga kako se u to vrijeme izjednačavalo „Europu samo s njezinim zapadnim dijelom“.
Iz vida se potpuno izgubilo njezin istok, ono „drugo plućno krilo“ iza željezne zavjese. A upravo otuda je došao Karol Wojtyla koji je u više navrata i na više načina dao do znanja da je Europa puno više i puno šire od onoga kako se to kolokvijalno govorilo. Ona, prema njegovom shvaćanju, seže „od Portugala do Urala“ i ima svoje duboke kršćanske korijene s različitim tradicijama koje valja ponovno otkrivati i vrednovati. U tom vidu valja shvatiti njegov govor iz Santiaga u kojem je sadržajno izrekao viziju Europe.
Naime, Europa je u dvadesetom stoljeću doživjela vrhunac krize, pa je veliki Bernanos zapisao kako „vidi svijet koji se izgrađuje, ali u njemu, ajme, nije pretjerano ustvrditi, čovjek neće moći živjeti. Moći će živjeti, ali uz uvjet da bude sve manje čovjek“.
A kao kruna i posljedica svih kriza, Europa je proživjela divljanje nacionalsocijalizma i fašizma, te boljševizma i komunizma. I došlo je do podjele Europe na dva dijela. Jaltska linija je po završetku Drugog svjetskog rata potezom pera izbrisala centralnu Europu. A „željezna zavjesa“ utjelovljena vidljivo i opipljivo u „Berlinskom zidu“, postala je ne samo simbolom razdijeljenosti „duha, pameti i srca Europe“, već i njezinog korpusa s dva nova imperija na njezinim rubovima, a to su Rusija i Amerika. Jaltska i Postdamska konferencija razdijelile su Europu između „dva velika brata“, pobjednika Drugog svjetskog rata. Berlinski zid („zid srama i bezakonja“) postao je zapravo „nadgrobna ploča Europe“ koja je pokopana dogovorom pobjednika Drugog svjetskog rata. Kroz pola stoljeće, od 1945. naovamo, u Europi se ništa značajno nije dogodilo što ne bi bilo opečaćeno „mitom Jalte“.
Prva istinska povreda „Jaltskih dogovora“ zbila se u listopadu 1978., kad su kardinali u Rimu izabrali za poglavara sveopće Crkve, građanina Poljske, iz istočnog bloka, krakovskog kardinala Karola Wojtylu. To nije bila politika, već djelo Duha Svetoga. Taj izbor je pokazao da Crkva nadilazi sve podjele i ne da se ušančiti ni u kakve kalupe.
Od tog 16. listopada 1978., ni Europa, a ni svijet nisu mogli ostati isti. Toga dana, naime, pokopan je „duh Jalte“; umro je fantom „Velikoga Brata“. Zašto? S granice istočnog carstva stigao je u centar kršćanstva i Europe čovjek koji je imao osjećaj za povijest, koji je vraćao povjerenje u ljude i budio nostalgiju za izgubljenim jedinstvom.
To je posebice očitovao svečanim europskim činom u hodočasničkom svetištu Santiago de Compostella: „Ja, Ivan Pavao II., s ljubavlju vičem tebi, drevna Europo: Pronađi ponovo sebe i budi svoja… Nemoj biti utučena zbog gubitaka svoje veličine i kulturnih kriza kroz koje prolaziš. Ti još možeš biti svjetionik civilizacija i pokretač napretka u svijetu“.
Ove riječi pape Poljaka koje je izgovorio u svetištu sv. Jakova (9. studenog1982.) nisu bile samo proglas ili program. Ne, one su bile DOGAĐAJ. Nikakvo čudo što se veliki i moćni centri, koji su poput „Velikoga Brata“ nadzirali Europu, nisu oduševili izborom Pape koji dolazi iz zone ruskog interesa.
No, bilo ih je koji su bili oduševljeni njegovim programom jer su osjetili kako san o uskrsnuću starog kontinenta nije više posao vizionara, pjesnika i filozofa. Ne, on je stvarnost koja se počela događati, upravo kad je s pročelja crkve sv. Petra objavljeno da su kardinali izabrali za Papu Karola Wojtylu.
Izborom krakovskog nadbiskupa i kardinala, Europa je ponovno živnula i ojačala. Ne na ekonomskom, političkom ili strateškom planu, već na onom duhovnom koji ističe vrijednost čovjeka i obitelji te važnost naroda.
Kao hrabri borac i dobri Otac prošao je Ivan Pavao II. gradovima i zemljama diljem svijeta. Poput Mojsija koji je objedinio raspršene Izraelce i doveo ih u Obećanu zemlju, i Wojtyla se osjećao pozvanim ujediniti Crkvu i povesti je u treće tisućljeće kršćanstva.
Svjestan da su Istok i Zapad Europe „dva plućna krila Crkve“, objavio je encikliku o svetoj braći Ćirilu i Metodu koje je uz svetog Benedikta proglasio „suzaštitnicima Europe“.
Zahvalni smo ovom velikom sinu poljskoga naroda koji se uvijek smatrao europskim te je bio slavenski među Latinima i latinski među Slavenima.
Osobito smo mu zahvalni za sve dobro što je učinio nama u Hrvatskoj, u Crkvi i u svijetu. Posebice se sjećamo njegove čvrste vjere i uzorne pobožnosti.
Molimo ga neka i nama u ovom izazovnom vremenu krize i panike zbog koronavirusa, pomogne otkrivati razloge naše nade i vjerničke sigurnosti. Sveti Ivane Pavle II., moli za nas. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski