U sklopu serijala “Uz 100. obljetnicu rođenja Karola Wojtyle, prvog pape Slavena – nadbiskup Želimir Puljić”, donosimo tekst petog razmatranja nadbiskupa Puljića pod nazivom „Obitelji, postani ono što jesi!“ o pogledu sv. Ivana Pavla II. prema obitelji.
Poštovani čitatelji, gledatelji i slušatelji.
Malo koji Papa se tako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku kao sveti Ivan Pavao II. Bio je blizu svima: kako sportašima i umjetnicima, tako i političarima i znanstvenicima; kako biskupima, svećenicima i Bogu posvećenim osobama, tako i radnicima, obrtnicima i težacima. Brojnim pohodima zemljama i narodima kao i svojom pojavom i čudesnom aktivnošću, postao je osobitim „građaninom svijeta“. Žarko je želio da narodi postanu jedna velika Božja obitelj koju je Isus Krist otkupio svojom dragocjenom krvlju.
Kao što je papa Lav Veliki pozivao kršćane „neka upoznaju svoje dostojanstvo“, tako se i sveti Ivan Pavao II. nije umarao ponavljati obiteljima neka „postanu ono što im je u naravi zapisano“ (FC 17), ono što su pozvane biti i ostati. A to je onaj iskonski, prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene na početku stvaranja svijeta.
Prošli put kad sam govorio o mladima, naglasio sam osobitu naklonost Ivana Pavla II. prema mladeži. No, istim žarom, istom ljubavlju i zauzetošću, on se obraćao i obiteljima, pisao pisma i enciklike, predsjedao velikim međunarodnim obiteljskim skupovima. I neumorno ponavljao osnovne istine o naumu koji Bog ima s obiteljima, kao i o zadacima koji su s tim naumom povezani. Kao i Svjetski dani mladeži, i susreti su obitelji nastali iz proročke intuicije Karola Wojtyłe i postali su i ostali dar Crkvi i svijetu.
U veljači 1994. godine papa Ivan Pavao II. objavio je svoje dugačko Pismo obiteljima u kojemu je naglasio hitnu potrebu izgradnje „civilizacije ljubavi“ koja bi se trebala temeljiti upravo na obiteljima i po obiteljima. To je bila i tema Svjetskog susreta obitelji u Rimu, početkom listopada 1994. godine. Na susretu je bilo govora o „identitetu i poslanju obitelji u Crkvi i u svijetu“.
Tri godine kasnije održan je drugi susret obitelji u Brazilu, u Rio de Janeiru (4. i 5. listopada 1997.) stemom „Obitelj je dar i nada čovječanstva“. U okviru Jubileja 2000. Papa je pozvao obitelji na treći susret koji je bio u Rimu i bio je posvećen djeci koja su„proljeće obitelji i društva“.
Zadnji, četvrti susret koji je Ivan Pavao II. imao s obiteljima bio je u Manili na Filipinima, u siječnju 2003. godine. U središtu je bila tema „Kršćanska obitelj je dobra vijest za Treće tisućljeće“. Papa zbog zdravstvenih problema nije mogao biti na tom susretu, ali se sudionicima obratio putem televizije. Te je godine, sjećamo se, Papa došao kod nas, na svoje jubilarno, 100. putovanje i obišao Dubrovnik, Osijek, Đakovo, Rijeku i Zadar.
Ivan Pavao II. imao je četiri važna susreta s obiteljima i bio je pokretač Međunarodnog susreta obitelji. Druga tri susreta je imao njegov nasljednik Benedikt XVI., a sadašnji papa Franjo imao je dva susreta koja su bila posvećena obiteljima. Sveukupno, dosad je bilo devet takvih susreta.
Budući da je obitelj „intimna zajednica života i ljubavi“ (GS 48), njezina je zadaća, kako kaže Karol Wojtyla, „stvaranje zajednice osoba“. Kada toga zajedništva u obitelji nema, nema ni obitelji. Tu se onda govori o udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu, jer pojedinci se udružuju iz osobnih ili skupnih interesa. Obitelj je, naprotiv, kako uči Ivan Pavao II., prožeta ljubavlju koja stvara zajednicu osoba, a one žive jedna za drugu. Stoga je u temelju njihovog života logika obiteljskog zajedništva i ognjišta, kako je govorio sv. Ivan Pavao II.
Druga temeljna zadaća na koju Stvoritelj poziva muža i ženu jest služenje životu. A to se služenje životu odvija na dva kolosijeka: prenošenjem života – rađanjem i odgojem djece. To je onaj iskonski naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene na početku stvaranja svijeta, koji se sveti Ivan Pavao II. nije umarao ponavljati. To su ta dva temeljna i intimna zadatka svake obitelji.
Uz ove dvije zadaće upisane u narav obitelji, sveti Ivan Pavao II. govori i o dvije društvene zadaće koje su povjerene obiteljima, a tiču se sudjelovanja obitelji u društvenom životu te u životu i poslanju Crkve. U tom vidu kaže se da je obitelj prva životna stanica društva. A snagom svoje prirode i poziva, obitelj je „prva škola društvenih vrlina“ gdje se uči zajedništvu, poštivanju, solidarnosti, gostoljubivosti i svim drugim pozitivnim krepostima.
No, kršćanska obitelj je pozvana pomoći ostvarivanju i izgradnji kraljevstva Božjega putem „sudjelovanja u životu i poslanju Crkve“ (FC 49).
To je ta četverostruka zadaća obitelji o kojoj je sveti Ivan Pavao II. neumorno govorio tijekom svoga dugogodišnjeg pontifikata. Znao je on i za brojna iskušenja i teškoće kojima su suvremene obitelji izložene. No, nije se umarao tumačiti kako je sakrament svete ženidbe istodobno zvanje, poziv i zapovijed: Ostati zauvijek vjerni jedno drugome i poslušni volji Gospodnjoj. Jer, „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (OZ 20).
Isto tako, ponavljao je kako budućnost braka nije unaprijed predodređena. A ni uspjeh i sreća supružnika nisu negdje „u zvijezdama zapisani“. Ne. Oni su predani u ruke supružnicima. A projekt obiteljskog zajedništva uručen je njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti, njihovoj ljubavi i zauzetosti. Budući da se Isus rodio u obitelji, pa tako podijelio brige i radosti s ljudskim rodom, On će blagosloviti obitelji ako budu vjerne, u ljubavi gorljive, u molitvama postojane i koje budu život poštivale.
Stoga se obraćamo Uskrsnulom Gospodinu koji je za života upoznao ljudske brige i radosti, nade, tjeskobe i žalosti, neka blagoslovi sve naše obitelji koje su utemeljene sakramentom ženidbe i posvećene darom života.
Sveti Ivane Pavle II., usrdno te molimo, pomozi očevima i majkama neka budu vjerni u ljubavi i postojani u molitvi, gorljivi u apostolatu i djelima dobrotvornosti. A njihovoj djeci daruj duha zahvalnosti prema roditeljima i potrebnu poslušnost prema onima koji im dobro žele.
Neka svi članovi naših obitelji riječju i primjerom svjedoče svoju vjeru kako bi u trajnom zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira ovdje na zemlji, a u nebu vječno spasenje. Amen.
Mons. Želimir Puljić,
Zadarski nadbiskup
