Poštovani čitatelji, gledatelji i slušatelji,
Još uvijek rado se sjećamo dragih uspomena iz života svetoga Ivana Pavla II., posebice njegovih zapaženih susreta koje je imao s mladima na sportskim stadionima, livadama i velikim trgovima. A sve je započelo one jubilarne Svete godine, 1983., kad smo obilježavali 1950. obljetnicu od smrti našeg Gospodina Isusa Krista.
Među brojnim pastoralnim aktivnostima o kojima se raspravljalo i koje se za tu godinu planiralo, papa Ivan Pavao II. poželio je imati susret s mladima, na Cvjetnicu te 1983. godine. Predviđalo se da bi moglo doći oko trideset do šezdeset tisuća mladih, a došlo ih je 250 000.
Sljedeće, 1984. godine, Ujedinjeni narodi proglasili su ‘Godinu mladih’, pa je Papa pozvao mlade neka za Cvjetnicu dođu opet u Rim. Tada ih je stiglo preko 300 000, pa je sv. Ivan Pavao II. odlučio nešto ustanoviti. Ustanovio je instituciju koja će voditi brigu o susretu mladih na međunarodnoj razini. Objavio je da „ustanovljuje međunarodni susret katoličke mladeži koji se ima organizirati svake druge godine u nekom mjestu diljem svijeta“. A uz to je potaknuo biskupe i biskupske konferencije neka nešto slično učine i na dijecezanskom i nacionalnom planu. Tako je zapravo počelo okupljanje mladih koje je sveti Ivan Pavao II. na liturgijskim svečanostima pretvarao u velika slavlja mladosti. Mladi su ga rado slijedili, slušali, za njim išli i izvikivali njegovo ime, a poklicima i aplauzima prekidali njegove govore. Bili su slobodni prići mu, zagrliti ga i nešto na uho šapnuti.
Tako je u Caracasu, npr., dok se on spremao obratiti okupljenoj masi, došao jedan mladić, uzeo Papinu desnu ruku, podigao je u zrak i proglasio ga „svjetskim šampionom“ (campeon del mundo). Možemo samo zamisliti kako su okupljeni mladi pozdravili tu spontanu gestu mladića. Ali i Papu koji se bez komplikacije uključio u tu igru mladih.
Nešto slično dogodilo na susretu mladih u Parizu, u velikom Parku prinčeva. Neki se mladić ustao i došao do mikrofona kako bi Papu proglasio ‘Božjim atletom’. A on se zaista s mladima osjećao ‘kod kuće’. Cijenio je njihovu spontanost, otvorenost i ljubav koju su mu pokazivali. Zbog toga je u susretima s njima dopuštao da mu priđu, da mu šapuću nešto na uho i da ga pitaju. Nije imao poteškoća uspostaviti s njima dijalog i odgovarati na njihova brojna pitanja.
Dvije rečenice iz njegove propovijedi u Buenos Airesu (1987.) najbolje oslikavaju što su Ivanu Pavlu II. značili susreti s mladima. Oni su bili za njega bili, kako je rekao, i odmor i radost, u ispunjavanju Isusova naloga.
„Došao sam da se s vama malo odmorim, draga mladeži. Došao sam vas čuti, s vama razgovarati, da s vama molim. Želio bih vam ovdje ponoviti ono što sam rekao prvi dan svoga pontifikata: „Vi ste Papina nada, vi ste nada Crkve“. Osjećao sam toplinu vaše blizine i vašeg prijateljstva u ovim godinama moga služenja Crkvi! „Vaša ljubav i vaša molitva neprestano su me podržavali u ispunjavanju zadaće koju sam od Krista primio“.
Kroz punih dvadeset godine (1984.-2004.), sveti Ivan Pavao II. pratio je mlade kako na međunarodnim susretima koje je osobno predvodio, tako i na planu nacionalnih ili biskupijskih susreta kamo je redovito upućivao svoju poruku: „Draga mladeži! Najljepša je i najutješnija istina koju vam mogu navijestiti: Isus vas voli. A najsadržajniji dar koji vi njemu možete prinijeti jest vaša ljubav, vaše srce, vaša budućnost. Kad vas muče problemi i zapanjeno stojite pred tajnom života, upravite svoj pogled prema Kristu. U njemu, naime, u kojem „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 28) naći ćete i postići puninu ostvarenja vaših mogućnosti i vaših nadanja“.
I mi smo u Hrvatskoj, potaknuti upravo ovom aktivnošću sv. Ivana Pavla II. i njegovom željom da se i na nacionalnom planu organiziraju takvi susreti, dosad imali deset nacionalnih susreta mladih: u Splitu (1996.), Rijeci (2000.), Osijeku (2002.), Šibeniku (2004.), Puli (2006.), Varaždinu (2008.), Zadru (2010.), Sisku (2012.), Dubrovniku (2014.) i Vukovaru (2017.). Jedanaesti susret ove godine trebao je biti upravo ovih prošlih dana u Zagrebu, ali je zbog pandemije koronavirusa odgođen.
Mladi su, dakle, bili osobita ljubav svetog Ivana Pavla II. i sastavni dio njegove pastoralne strategije. On je bio uvjeren da će u Crkvi pred ulaskom u treće tisućljeće mladi imati odlučnu ulogu. „Vjerujem u vas, mladeži, svim srcem i snagom svoga uvjerenja. Vi ćete sutra postati živa snaga Crkve i vaših naroda. Dok vas gledam ovdje okupljene, vidim pred sobom budućnost Crkve s kojom Bog ima svoje planove. No, za njihovo ostvarenje On treba vas. Treba vaše srce, vaše ruke, vaše pameti. Kad se vratite svojim kućama, pričajte roditeljima i svakome tko to želi čuti, kako Papa ima povjerenja u vas i računa na vas. Recite im da je mladež – Papina snaga“ (Propovijed u Galwayu, 1979.).
Zbog toga je Ivan Pavao II. rado pozivao mlade na godišnje susrete, okupljao ih i obraćao im se. Pisao im je pisma i govorio kad god se našao na kakvom apostolskom putovanju. Nije im tepao ni povlađivao. Naprotiv, tražio je i žrtvu, i napor i zalaganje. A ostavio im je u baštinu nalog da budu sveti i da svjedoče za Evanđelje: „Budite sveto ambiciozni, kao što je Otac svet! Nosite Krista u treće tisućljeće i povjerite sve Njemu“.
„Ohrabrujem vas, budite postojani i predajte se Gospodinu. Ne bojte se Krista! (Manila, 1995.). „Vi ste nada Crkve i svijeta; ne dopustite da ta nada zamre! Založite svoj život za nju i budite odsjaj lica njegovoga Sina“ (2002). Mladio su ga, znamo, slijedili, rado slušali i od milja nazivali različitim titulama: „Superstar, Superman, Goleador de la Iglesia, Maradona de la fe, Tratamundo de la paz“.
Budući da smo nedavno obilježili Nedjelju Dobrog Pastira kada Crkva moli za svećenička i redovnička zvanja, čini mi se prikladnim spomenuti jedan detalj iz mladih dana Karola Wojtyle kojeg je Ivan Pavao II. naveo u svojoj autobiografiji.
Sjeća se svoga ređenja u privatnoj kapelici krakovskog nadbiskupa Sapiehe. Tamo je, naime, često dolazio i u ranim jutarnjim satima, skrivečki, potajno, služio svetu misu. S njime je stanovito vrijeme dolazio još jedan tajni bogoslov, Jerzy Zachuta. Jednog dana, međutim, nije došao…
„Kad sam poslije Mise navratio njegovim roditeljima, piše Karol Wojtyla, doznao sam kako ga je te noći odveo njemački Gestapo. Uskoro se njegovo ime našlo na popisu Poljaka određenih za strijeljanje. Primajući Sveti Red u toj istoj kapelici gdje smo obojica skupa ministrirali, kaže Papa, nisam mogao ne sjetiti se toga moga brata po svećeničkom pozivu, kojeg je Krist na drugačiji način sjedinio s otajstvom svoje smrti i uskrsnuća“ (str. 63).
Divna i dirljiva zabilješka koju je mladi Karol zapamtio i napisao te posvijestio kako je svećeničko zvanje velika tajna i dar koji nadilazi naše shvaćanje. U svećeništvo, naime, „Bog poziva ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti“ kako kaže Pavao svom učeniku Timoteju (2 Tim 1,9).
Završit ću ovo obraćanje o mladima i Papinoj naklonosti prema njima, riječima sv. Ivana Pavla II. mladima te s molitvom koju je Papa izgovorio u Torontu, 2002. Godine, u prigodi Svjetskog susreta mladeži.
„Dragi prijatelji! Ne bojte se sudjelovati u evangelizaciji svijeta. Jer, život s Kristom čudesna je pustolovina“. Onda se obraća Kristu i moli za mlade: „Gospodine Isuse Kriste, prihvati ove mlade u ljubavi i pouči ih neka svjedoče svoju vjeru, šire ljubav i poklanjaju nadu. Učini ih svjedocima tvoga Evanđelja i novim narodom blaženstava. Neka budu sol zemlje i svjetlo svijeta na početku trećeg tisućljeća. Marijo, Majko Crkve, štiti i vodi mlade u 21. stoljeće i sačuvaj ih sve u svom majčinskom srcu“. Amen. (Toronto, 2002.)
Mons. Želimir Puljić
Nadbiskup zadarski