Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića svečano je proslavljen u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru u utorak 12. svibnja s četiri misna slavlja. Večernje misno slavlje predvodio je don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije koji upravlja i crkvom Gospe od Zdravlja. U toj crkvi sv. Leopold djelovao je od 1897. do 1900. g. kao ispovjednik i rektor kapucinskog samostana koji se nekada nalazio pri toj crkvi.
Među ruševinama te crkve i samostana u Drugom svjetskom ratu netaknutim je bio ostao oltar Gospe od Zdravlja. Odlukom zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka, od 1978. g. ta je crkva svetište sv. Leopolda za Zadarsku nadbiskupiju. Sv. Leopold za života osobito se utjecao zagovoru Gospe od Zdravlja, što je vidljivo i u njegovoj osobnoj pisanoj ostavštini. Koliko ga je pratila vidljivo je i u činjenici da je za svećenika bio zaređen u crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji 20. rujna 1890. g.
„Božja ljubav utaborila se u Bogdanovom srcu. Kako i ne bi, kad je Bogdan – od Boga dan, darovan, kao 12. dijete u svojoj obitelji. Što bi i mogao biti, nego Božja ljubav, živi znak Božje ljubavi među ljudima“ rekao je don Josip, istaknuvši da sv. Leopold „i nama danas želi reći da i mi budemo znak Božje ljubavi u svijetu“.
Isusova riječ upućena nama je ‘Ne bojte se’. „Svijet je uplašen. U Prvom čitanju iz Knjige Sirahove na Leopoldov blagdan piše: ‘Vi što se bojite Gospoda, očekujte njegovu milost, uzdajte se u nj. Nadajte se dobru. Jer nitko se nije postidio tko se u njega uzdao’. Poput sv. Leopolda, uzdajmo se u Gospodina. I nitko od nas neće se postidjeti“ potaknuo je župnik Pinčić.
U svjetlu proslavljene Nedjelje Dobrog pastira, don Josip je rekao da je i sv. Leopold Bogdan Mandić primjer dobroga pastira kakav je i „Isus, dobri pastir koji polaže život svoj za ovce svoje. Onaj tko nije pastir, nije ga briga za ovce kada dođu vuk i neprilike. On vodi računa samo o sebi. Ali dobri pastir izlaže sebe da bi zaštitio druge. Tako postupaju Božji ljudi. Tako je postupao i Leopold Bogdan Mandić. Ispovijedajući, propovijedao je o Božjoj dobroti, Božjoj ljubavi, što naviješta i Ivanova poslanica, Boga ljubavi. Tom duhu ljubavi sv. Leopold posvetio je cijeli svoj život“ istaknuo je don Josip.
Podsjetio je kako je, prema osobnom kazivanju sveca, Leopold sa svojih sedam godina starosti u obitelji učinio dječji nestašluk. Bilo ih je 12 braće i sestara i to u kući punoj života nije neuobičajeno. Nije učinio nešto strašno, ali sestra ga je ukorila i odvela na ispovijed. Župnik mu je dao pokoru da za vrijeme mise kleči u sredini crkve. „Izvršio je tu pokoru u poniznosti i dozvao u svijest: ‘Kada jednog dana ja budem svećenik, nikome neću dati takvu pokoru’. Klečao je tada na sredini crkve. I postao je svećenik. Sv. Leopold je prošao školu iznimno velikog pokorničara koji je bio u službi sakramenta pokore, Božjeg milosrđa, kojega je nesebično služio kroz 52 godine svoga svećeničkog života. Doista, u njemu se utjelovila Božja ljubav te je i svojim penitentima govorio da će on preuzeti izvršiti pokoru za njih“ naglasio je don Josip, u zahvalnosti Bogu za sveca velike ljubavi koji je utjelovljavao Božje milosrđe.
Puk je nakon mise molio i pred relikvijom sv. Leopolda koja je bila izložena na pokrajnom oltaru iznad kojega se nalazi velika slika sv. Leopolda Bogdana Mandića.
Ines Grbić
