Kod prvog javljanja u ovoj seriji ususret 100. rođendanu svetog Ivana Pavla II., naglasio sam kako taj dan i nastupna propovijed bila vrlo znakovita u pontifikatu svetog Ivana Pavla II. On je, naime, 22. listopada 1978. slavio prvu svetu misu kao Papa, te u homiliji najavio što želi činiti kao Petrov nasljednik. Najprije je povišenim tonom glasa zamolio sve „neka širom otvore vrata Kristu, jer on zna što je u srcu čovjeka“. A onda je prikazao program pontifikata: „Želim svima doći i sve posjetiti; mjesta gdje se moli i ljude koji mole… Htio bih vidjeti i sve one koji su poniženi i obespravljeni. Htio bih zaviriti i iza kućnih pragova vaših kuća; posvuda bih htio doći“.
U toj nastupnoj propovijedi nalazimo odgovor zašto je Ivan Pavao II. toliko putovao i zašto su njegovi pastoralni pohodi bili tako brojni, misionarska tjeskoba naglašena, a molitveni vapaji za spasenjem veoma glasni. Iako je volio samoću i prostore tišine, molitve i sabranosti, zapamtili smo ga kao Papu velikih nastupa i masovnih okupljanja. Posebice je bila zanimljiva njegova eshatološka usmjerenost prema sutra. Govorio je o „kraju drugog tisućljeća“ i o „došašću novog doba i iščekivanja“, o „Crkvi koja s Marijom očekuje dolazak Duha Svetoga“. Njegove su propovijedi i govori često bili praćeni molitvenim vapajima s povišenim glasom.
Poštovani gledatelji i slušatelji, htio bih podsjetiti na nekoliko takvih vapaja: Onaj „najjači“ (Peru), „najduži“ (Kanada), „najstrašniji“ (Italija), „najhrabriji“ (Sicilija) i „najdirljiviji“ (za Bosnu).
Najstrašniji vapaj bio je u domovini dobrog pape Ivana XXIII, na Bijelu nedjelju (26. travnja 1981.). U Italiji je zahuktala kampanja za legalizaciju pobačaja. Ivan Pavao II. vapije u ime Krista pobjednika smrti i nastupa iz sveg glasa u obranu života. Zaziva i dobrog Ivana da bude za „njegovu braću i sestre svjedokom Kristovog uskrsnuća, svjedokom života, radosti i nade“. Blijedim usnama i glasom koji treperi Wojtyla potresa savjest Talijana i pita: „Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv?! Ako tom činu ubijanja čovjeka u utrobi majke njegove dadnemo pravo građanstva, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama“.
Najhrabriji vapaj bio je u Agrigentu, na Siciliji, 9. svibnja 1983. kad je na koncu Mise povišenim glasom pozvao članove mafije neka se obrate. Bog je zapovijedio “ne ubij”. I nema toga čovjeka ili udruge poput mafije koja bi m ogla izmijeniti ovaj sveti zakon. Stoga, u ime Krista Uskrsnuloga govorim vam, obratite se, prije nego dođe sud Božji! Neustrašivi Karol Wojtyla nije se ničega bojao. Nastupao je kao „Božji general“ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom i zasjedama ovoga svijeta. Obilazio je i branio Božja i ljudska prava. Na tom putu, međutim, pojavili su se i „protivnici toga programa“, pa su tog Božjeg vojskovođu, 13. svibnja 1981. htjeli ukloniti s pozornice svijeta.
Najduži vapaj izgovorio je Ivan Pavao II. u Montrealu, u Kanadi (20. rujna 1984.), na istu temu iz Lime o svijetu bez Boga i posljedicama takve orijentacije. „Ništa ne može nadoknaditi prazninu koja je nastala nestankom Božjim. Ne smijemo Bogu zatvarati vrata škola, domova i sustava. Rascjep između Evanđelja i kulture, drama je našeg stoljeća“. Sličnu misao Papa je ponovio u Gradišću i Beču, nekoliko godina kasnije. Tu, u centru Europe, on veli da je zabrinut što stari kontinent protjeruje Boga: „Lice se Božje zamračilo i više ga se ne prepoznaje“. Stoga u Mathauzenu, u koncentracionom logoru Papa upućuje molitvu Isusu: „Kriste, žarko te molim, ostani s nama i nastavi živjeti s nama ubuduće!“
Najjači se vapaj dogodio se u Limi, u Peru-u (1985.), na glavnom trgu gdje su se skupili svećenici, redovnici i redovnice prigodom njegovog dolaska iz Ekvadora. U zanosnom oduševljenju kakav Peru nije doživio, Papa je govorio kako „zemlja ne smije ostati bez Boga“ (El hombre puede organizar la tierra sin Dios, pero…). Čovjek može urediti zemlju bez Boga. Ali, ona će tada nužno biti protiv čovjeka. Tu je rečenica Papa izgovorio posebnim naglaskom i povišenim tonom pa su je lokalne radio stanice ponavljale nekoliko puta pod motom „Papin vapaj“ (El grito del papa). Španjolska poslovica veli da „Bog uvijek prašta, čovjek ponekad, ali priroda nikada“. Stoga je važno izgrađivati zemlju s Bogom.
Istim osjećajima neustrašivosti htio je 1994. poći u opkoljeno Sarajevo. Te godine imao je namjeru posjetiti Beograd, Sarajevo i Zagreb. Tadašnji moćnici nisu mu to omogućili. Nije mu ostalo ništa drugo, nego iz Castel Gandolfa uputi žarki vapaj i nebu i ljudima. Kako se ne sjetiti one divne liturgije i najdriljivijega vapaja koji je Papa ikad izgovorio, uzdignutim pogledom prema Bosni i povišenim glasom: „S vama smo i bit ćemo sve više s vama“!
Poštovani gledatelji i slušatelji,
Vapaji i molitve Ivana Pavla II. izvirale su iz dna njegove duše, iz vjerničke sigurnosti i dubokih uvjerenja. One su bile odraz njegove radosti, ali i osobitih briga i strahovanja. Poput Mojsija hrabro je koračao ulicama svijeta. Osjećao se pozvanim uvesti Crkvu u treće tisućljeće kršćanstva. Hvala ti, sveti Ivane Pavle, za tvoje vapaje i žarke molitve.
Hvala ti posebice za tvoju uzornu pobožnost i vjerničku sigurnost. Pomozi nama sigurno prevladati nesigurnost opake zaraze koronevirusa. Štiti nas i moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić
Nadbiskup zadarski