Četverostruko zajedništvo Crkve
U prvom čitanju iz Djela Apostolskih čitamo kako su „braća bila postojana u nauku apostolskom, u lomljenju kruha i u molitvama“ Dj 2, 42). I „sve im je bilo zajedničko“ (Dj 4, 33). Takvom obliku zajedništva najbliži je onaj koji nalazimo u obitelji jer je obilježen zajedništvom stola i zajedništvom stjecanja i raspodjele materijalnih dobara. Isus nije htio Crkvu kao masu, organizaciju, kao neku nadgradnju društva. Želio je neka njegovi budu «zajednica braće i sestara» (Mt 23, 8). Stoga Luka izvješćuje kako je «u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša». A ljudi su upirali prstom i govorili «gledajte samo kako se ljube».
Evanđelist Luka osobito ističe kako su kršćani bili «postojani u nauku apostolskom» (Dj 2, 42). Sabirali su se oko Božje Riječi i slušali svjedočanstva apostola koji su im prenosili svoje iskustvo druženja s Isusom. Apostoli ne žele nametati nešto svojega, nego ono što su primili. Uz odliku zajedništva u «apostolskom nauku» Luka bilježi i zajedništvo «u lomljenju kruha». To je tehnički izraz za slavlje euharistije. Po tajni utjelovljene Riječi, naime, našoj duši je sinulo novo svjetlo njegove slave, koja budi u nama čežnju za nebeskim dobrima. Ustani, stoga, moli i zovi, kucaj i traži. I ne umaraj se upravljati mu molitveni vapaj: Isuse, Ti si čežnja moje obitelji. Ti si Emanuel, Bog s nama. Ti si mir naš. Tvoja su vremena i vjekovi! Dođi, Gospodine Isuse!
Nalazimo i treću odliku, a ta je «zajednica je bila sabrana u molitvi s Marijom i drugim ženama» (1, 14). Apostoli potiču vjernike neka mole „za sve ljude, kraljeve i o ne koji su na vlasti.., jer to je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom koji hoće spasiti sve ljude“ (1 Tim 2, 3-4). Zajedništvo molitve otkriva onu dimenziju koju je Isus obećao „kad su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, da je i on među njima“ (Mt 18, 19-20).
Uz zajedništvo u nauku, lomljenju kruha i u molitvama, Luka izvješćuje kako je prva kršćanska zajednica bila prepoznatljiva i po zajedništvu dobara (Dj 2, 42-47; 4, 32-35). Apostolski spisi govore da su se prvi kršćani dobrima obdarivali. Josip, koga su apostoli nazvali Barnaba, prodaje njivu i novac donosi apostolima (Dj 4, 36), a jednako čine i bračni par Ananija i Safira (Dj 5, 1-11). Bili su jedno pa im je i ono što su posjedovali postalo zajedničko. „Zapovijed vam novu dajem, ljubite jedni druge..“ (Iv 13, 34). Zajedništvo dobara prve kršćanske zajednice nije bio neki njezin hobi, nego bitno obilježje po kojem se očitovala svijetu. Stoga nas Luka izvješćuje da su „braća bila postojana u nauku apostolskom, u lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42).
Apostol Toma i njegova pitanja
Na Uskrsno jutro svi učenici su bili zajedno, osim Jude koji se objesio i Tome koji je nestao. Isusova smrt raspršila je apostole. Ipak, skupili su se u subotu navečer po Uskrsu u nadi protiv nade; ne bi li se štogod dogodilo. Toma je otišao za svojim poslom jer je kod njega pobijedio pesimizam. Uvjeravao je i sebe i druge da je sve propalo. Nakon tri godine bezveznog tumaranja po Palestini. On sve rasprodao i pošao za Učiteljem. A kad tamo… sve propade. I Toma se izgubio. Nema ga čitavi tjedan dana. Učitelj se ukazuje, ali Tome nema. Izdali potjernicu za njim. Ali, od njega ni glasa ni traga. Sakrio se da ga nitko ne vidi i ne nađe. To je Toma koja pita i provjerava.
Takav je bio i dok se s Isusom družio. Isus govori apostolima kako će ubrzo otputovati k Ocu, i to trnovitim putem, i kako će im na nebu pripraviti mjesto. Apostoli slušaju iskolačenih očiju. Sve se čini da razumiju, a nijedan ne razumije, pogotovo s obzirom na križni put. Isus ponavlja da znaju put, jer im je tri puta navješćivao da će umrijeti. Tada jedan „između njih, Toma Blizanac“ istupi, podiže glas i odvrati Isusu da oni zapravo ne znaju kamo on ide i prema tome ne znaju ni puta. Apostoli u grohot. Petar poče povlačiti Tomu za rukav, neka takve stvari ne pita. Ali, Toma zabezeknuto pogleda na apostole: Ljudi moji, zašto se smijete? Zar netko od vas zna kuda i kamo ide Gospodin? Ti me Petre povlačiš za rukav da ne pitam, a sam si odvraćao Isusa od puta i dobio si svoju porciju! Ako vi znate kuda on ide, ja ne znam. Isuse, meni nije jasno kojim Ti putem ideš, niti znam taj put.
Isto se ponavlja i sada nakon uskrsnuća: Toma je iskren, pa što osjeća to i kaže. On prizna da ne može vjerovati. Možete reći da sam tvrdoglav, sumnjičav, nevjernik, ali to sam ja. Stoga vam i sada velim: Dok ne stavim svoje prste u mjesto Isusovih čavala, dok ga ne vidim svojim ljudskim očima, dok ne stavim ruku u njegov bok, neću vjerovati. Ali kad se Toma uvjerio da je pred njim uskrsli Krist, on tada više nije vjerovao u sebe. Izgovorio je najljepši usklik vjere koji vjernik može izgovoriti: Gospodin moj, i Bog moj! U tome je trenutku Toma prihvatio Isusa kao „Istinu, Put i Život“.
Toma je čovjek koji traži, ispituje, muči se, sumnja, ne vjeruje, traga. Ali, kad je našao, kad je upoznao, kad je iskusio Isusovu dobrotu i strpljivost, onda prihvaća potpuno, bez pridržaja, pa svim bićem, umom i srcem svojim veli: Gospodin moj, i Bog moj!
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski