Blaženi Miroslav Bulešić – mučenik krizme i zaštitnik Istre
1. Kad je u prigodi svog drugog pastirskog pohoda Hrvatskoj proglasio Alojzija Stepinca blaženim (Marija Bistrica, 3. listopada 1998., sveti Ivan Pavao II. je rekao: „Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljeća nikli u ovim krajevima, počevši od vremena Rimskoga carstva, s likovima kao što su Venancije, Dujam, Stošija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremena među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Osim njih ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu“. Jedan od njih je i blaženi Miroslav Bulešić. S netom napunjenih 27 godina života i 5 godina svećeništva, on je sazrio do punine i postao mučenikom krizme i zaštitnikom Istre i svećenika. Bilo je to doba kad su komunisti pobili 630 svećenika (oko 17% klera), 73 bogoslova i sjemeništarca (jedna čitava bogoslovija), 22 brata laika iz raznih redovničkih zajednica, te tridesetak časnih sestara. A tek nekoliko ih je uzdignuto na čast oltara.
Da bi netko mogao bio mučenik mora umrijeti kako se latinski veli, „in odium fidei”, tj. da je ubijem iz mržnje prema vjeri, a k tomu i da je ubijeni prihvatio nasilnu smrt slobodno, svjesno, dragovoljno i iz ljubavi prema vjeri („in amorem fidei”). Zahvalni smo Božjoj Providnosti što je 28. rujna 2013. uzdignut na čast oltara, mladi svećenik Miroslav Bulešić. Katolička teologija gleda na mučenika kao na dovršenog čovjeka i kršćanina. Jer, on je u najtežim okolnostima uz prolijevanje krvi svjedočio o Božjoj ljubavi. Mučenike razlikujemo od drugih upravo po tomu što su to učinili isključivo iz ljubavi i radi ljubavi. Miroslav je bio spreman na to. U njegovom dnevniku od 22. ožujka 1944. piše: „Moj život darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja“.
2. Miroslav se rodio 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župa Svetvinčenat, u obitelji Mihe i Lucije rođ. Butković. Kad je odlučio poći u sjemenište poslali su ga u Kopar, a malo iza toga u Rim, jer „radi se o odličnom, otvorenom, pobožnom i dobrom mladiću“. Nakon završenih studija (1939.-1943.), u župnoj crkvi u Svetvinčentu primio je svećeničko ređenje (11. travnja 1943.). Bulešić je zapisao u dnevniku: „Moja majka, otac i braća su plakali: Sin im je umro i prestao biti njihova svojina i počima biti stvar Božja“. U jesen je imenovan župnikom u Baderni gdje je hrabrio i zauzimao se za ljude, posebice za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. Zbog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću su stizale prijetnje s raznih strana, pa je u osobnom dnevniku zapisao: „Ako me hoćeš k Sebi, Gospodine, evo me pripravna. Darujem Ti život za svoje stado“. Protivnicima pak i progoniteljima on poručuje: „Moja je osveta – oprost”.
U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Komunisti su grubim pritiscima odvraćali vjernike od mise i crkvenih obreda. Usprkos tomu župljani su u većem broju dolazili u crkvu i pažljivo slušali što župnik propovijeda. Zbog toga su neki članovi komunističke partije 1946. zaključili: „Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke“. U kolovozu 1947. pratio je delegata Svete Stolice, mons. dr. Jakoba Ukmara, kod dijeljenja krizme u Buzetu i okolnim župama. U subotu, 23. kolovoza 1947., kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, Bulešić branio prilaz svetohraništu. ‘Ovamo možete proći samo preko mene mrtva’. Sutradan 24. kolovoza 1947. u Lanišće je bilo planirano dijeljenje svete krizme. Nakon završetka obreda krizme pobunjenici su upali u župnu kuću i ubodima nožem u grlo ubili don Miroslava Bulešića.
3. Mons. dr. Jakob Ukmar, komu je don Miroslav pomagao kod podijele sakramenta potvrde, u službenom izvješću (1947.) napisao je: „Nakon završetka krizme u crkvi uputili smo se u župnu kuću. Četvrt sata nakon toga, oko jedanaest sati, pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem velečasnog Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja sam izišao iz župnog ureda u predvorje i vidio kako mrtav leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću. Povukao sam se u sobu, gdje sam teško izudaran ostao ležeći u krvi“. Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a prema riječima očevidaca, kad je umirao govorio: „Isuse, primi dušu moju“.
Danas blagoslivljamo ovu kapelicu u kojoj će se na molitvu okupljati naši sjemeništarci, kao i naši svećenici na mjesečnim rekolekcijama. Tu će dolaziti i đaci Katoličke osnovne škole koja nosi naslov Ive Mašine, koji je poput Bulešića stradao zbog javnog ispovijedanja svoje vjere. Neka ovaj duhovni kutak bude mjesto sabranosti i nadahnuća svima koji ovdje budu navraćali moliti zagovor svećenika Miroslava. On, neka u nama trajno čuva „Božanske ljubavi žar“ kako veli jedna pjesmu njemu u čast: „Potvrde svete ti darove štitiš, Duha i Istine milosni dar. Blaženi Miro, podaj nam snage: Božanske ljubavi čuvaj nam žar“. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Na dan blagoslova kapelice bl. Miroslava Bulešića,
16. travnja 2020. u 11,30 sati