Učenici na putu u Emaus
Prekrasno je ovo uskrsno izvješće o dvojici učenika koji se vraćaju u svoj rodni grad Emaus te raspravljaju potišteni i razočarani o svemu onomu što se tih dana dogodilo u Jeruzalemu. A oni se nadahu.. Možemo li se i mi usporediti s tom dvojicom Isusovih učenika koji se vraćaju u Emaus. A na putu pridružio im se Isus, stranac kojega ne prepoznaju. On, živi i uskrsnuli s njima raspravlja o svemu što tih dana zbilo. Iako ga ne prepoznaju, srce im je gorjelo u grudima dok su ga slušali. Razoča-rani su jer se nije dogodilo ono što su očekivali. Ali u njima još živi silna nada. Put hoda učenika iz Emausa slika je našeg ljudskoga hoda i života. A Emaus prema kojemu su se oni zaputili označava povratak na staro. U konkretnom slučaju to je zapravo bijeg od Jeruzalema. I drugi su učenici pobjegli, jer po naravi svatko bježi od udaranja i poruge, od križa, od razularene gomile huškača, od križnoga puta. No, sada je tu s njima na putu Onaj koji je ostao! I trudi se obrazložiti sve to što se tih dana dogodilo u Jeruzalemu.
A onda „zaustaviše se“ veli Luka (Lk 24,17) i zamoliše toga „stranca“ neka ostane s njima na konaku „jer zamalo će večer“. Odsada svoj pogled usmjeravaju na „novoga suputnika“ koji ih je na početku upitao kakvu to raspravu vode međusobno?! Oni ne vide „blaženi završetak koji kao kruna svemu daje smisao i značenje. Treći je dan od tužnoga događaja na Kalvariji, a oni umjesto proslave uskrsnuća slave oproštaj. Dobro je stoga što su se zaustavili s Isusom koji im je svojim razgovorom upravio pogled koji gleda i vodi naprijed. Jer, kad Isus dolazi u našu sredinu započinje pravi razgovor. Učenici opisuju svoje nedoumice, frustriranost i razočaranje. A malo zatim pali se buktinja u njihovu srcu kad im je Isus počeo govoriti i tumačiti Pisma. Od brbljivih i potištenih sugovornika, oni sada postaju pažljivi slušatelji koji upijaju nebesku poruku, punu svjetla i značenja. I ta će poruka učiniti da krenu protivnom smjeru. Nasuprot depresiji i razočaranja kojima su bili obasuli svoga sugovornika, evo sada ih taj stranac privlači, pa ga mole neka „ostane s njima“.
U društvu i razgovoru s ovim „strancem“ osjećaju kako i „gori srce njihovo“. Uz to oni osjećaju svjetlo i toplinu u grudima, jer su oslobođeni vlastitih predrasuda i očekivanja, a svoju pozornost usmjerili su sada na svoga suputnika kojemu iznose svoju muku, razočaranja i očekivanja. Ali i svoju žudnju za Otkupiteljem. Jer, nadali su se da će on otkupiti Izraela i s pravom očekivali da to učini on koji se pred Bogom i pred ljudima pokazao snažnim i na riječi i na djelu (Lk 24,19). A sada nakon što su obilno iznijeli svoja razmišljanja, postaju pozorni slušatelji. Istina, oni poznaju dobro Pisma, ali ono važno o patnji i o slavi promaklo im je. Čuli su i čitali o sudbini Sina Čovječjega koja je zapisana u Zakonu i u Prorocima.
No, te večeri kad je suputnik na njihovu molbu ostao s njima, te ponovio one blagoslovljene geste s Posljednje večere, u razlomljenom kruhu prepoznat će učenici raspetoga i uskrsnuloga Gospodina. I ostaviti zapisano kako im je srce gorjelo dok im je tumačio Pisma. Nek i nama, braćo i sestre ovo iskustvo učenika iz Emausa pomogne još više cijeniti dar svete Mise koju nam je Gospodin ostavio kao poputbinu i dar na našem ovozemnom putovanju. I neka sada još jače gori srce naše od čežnje i želje da u skoroj budućnosti, nakon ove opasne pandemije mognemo u našim crkvama molitvma i pjesmama hvaliti Uskrnusloga Gospodina koji nam se darovao. Dok vam još jednom svima upućujem iskrene uskrsne čestitke s obiljem Božjega blagoslova, zaključujem ovo obraćanje molitvom Isusu nazočnom pod prilikama kruha i vina: „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomenu muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.
Mons. Želimir Puljić
Zadar, 13. travnja 2020.