Uvod
Pitanje ropstva i religijske konverzije na Sredozemlju intenzivno zaokuplja interes stranih historiografa o čemu svjedoče mnoga objavljena znanstvena djela.1 Vrlo dobar povijesni prikaz razvoja historiografi je s obiljem literature o pitanju ropstva na Sredozemlju u novome vijeku navodi u svome radu Salvatore Bono.2 Kako navodi Michele Bosco, istraživanje problematike otkupa robova na Sredozemlju od 16. do 18. stoljeća u novije vrijeme zamjetno raste u historiografskim raspravama u odnosu na prošla razdoblja.3 U hrvatskoj historiografi ji problematiku ropstva, trgovanja robljem i pitanje religijske konverzije roblja na istočnoj obali Jadrana obrađuje nekolicina autora.4 Problematiku je moguće sagledati s raznih motrišta s obzirom na široki spektar uključenih subjekata u razvojne procese, uzroke i posljedice ropstva i religijske konverzije na području Sredozemlja, a koji su neizbježno zahvaćali istočnu obalu Jadrana kao prostor aktivne trgovine ljudima tijekom srednjega i novoga vijeka.5 Ovdje se u obzir uzima razdoblje nakon Drugoga morejskog rata (1714. – 1718.), s naglaskom na ulozi crkvenih institucija i pojedinaca o pitanju otkupa kršćanskih robova. Pod tim vidom razmatra se uloga zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića (1713. – 1745.) u otkupu kršćanskoga roblja na temelju izvorne dokumentacije Arhiva Zadarske nadbiskupije u Zadru.
Arhivi svjetovnih i crkvenih institucija sadrže bogato gradivo o razmatranoj problematici. Obilna dokumentacija o otkupu kršćanskih robova nalazi se u Državnome arhivu u Veneciji u fondu Provveditori sopra ospedali e luoghi pii (1561-1797).6 U spisima generalnih providura, mletačkoga dragomana i zadarskih bilježnika krije se mnoštvo informacija o procesu otkupa robova, trgovini robljem i pitanju religiozne konverzije mletačkih i osmanskih robova ne području Mletačke Dalmacije i Albanije, ali i širemu prostoru pod jurisdikcijom suprotstavljenih strana.
Kratak osvrt na pojam i povijesni razvoj otkupa robova (riscatto degli schiavi)
Povijest Sredozemlja obilježio je dinamizam pomorskoga prometa, koji je generirao susrete, trgovačke razmjene, isprepletanje raznih kultura i religija, ali i stalne sukobe, u znatnoj mjeri uvjetovane suprotnostima kršćanskoga i islamskoga svijeta.7 Bitka za pomorsku i političku prevlast na Sredozemlju ima dugu povijest. Paralelno s njom odvijala se i trgovina robljem, koja je na Jadranu raširena tijekom 14. i 15. stoljeća. U to doba razvijena su tržišta robljem diljem istočne obale Jadrana.8 M. Bosco navodi da je jedno desetljeće nakon Lepantske bitke na prostoru Sredozemlja zavladalo primirje, ali se razvio gusarski sukob merkantilističke naravi s mnoštvom porobljenih kršćana u islamskim rukama i obrnuto. Arhivski izvori toga vremena nazivaju te zarobljenike robovima (schiavi). Posljedica zatočeništva, uzrokovana gusarskim prepadima, bila je razvijanje nove vrste trgovine ljudima koji se nisu prodavali isključivo novim gospodarima (vlasnicima), nego se za njih tražio otkup (riscatto), a oni su držani taocima ili su pod raznim uvjetima bili pušteni na slobodu radi prikupljanja otkupnine.9 Stoga kod čitanja treba bitno razlikovati termine “trgovina robljem” i “otkup robova” (riscatto).10 Nakon Kandijskoga rata (1645. – 1669.) pojačao se intenzitet trgovine robljem na Jadranu, štoviše, “razvio se ozbiljan i unosan posao”, kako navodi T. Perinčić Mayhew.
Jedna od posljedica gusarstva bili su česti prelasci robova s kršćanstva na islam i obrnuto.12 Novonastala situacija nužno je zahtijevala diplomatski angažman u pitanju otkupa robova. Stoga su se u novome vijeku u posao otkupa robova aktivno uključili svjetovni konzuli i crkveni apostolski vikari.13 Služba apostolskoga vikara najčešće je bila pridržana biskupima, ali se tijekom 17. i 18. stoljeća bilježi veliki broj redovnika (kapucina, franjevaca, karmelićana, augustinaca, lazarista) pod tom titulom. Osim diplomatsko-misijskoga poslanja oni su aktivno sudjelovali u službi otkupa robova na području Magreba, ali i istočne obale Jadrana.14 Pritom valja naglasiti da je papa Pio V. (1566. – 1572.) 25. prosinca 1570. godine bulom Licet omnibus, pod kaznom izopćenja (excomunicationis latae sententiae), zabranio baciti u ropstvo kršćane, osmanske podložnike.15 Zbog toga su mletačke vlasti izrijekom branile trgovinu robovima kršćanima s područja osmanskoga teritorija.16 Iako trgovci robljem nisu uvijek poštivali tu odredbu, zapisi potvrđuju da su im mletačke vlasti nalagale vratiti kršćanske robove s osmanskoga teritorija njihovim obiteljima pod prijetnjom kazne.17 Jednako su mletačke vlasti protestirale na osmanskoj strani zbog otmica svojih podložnika, najčešće djece, na crti razgraničenja početkom 18. stoljeća.18 U vrijeme Ciparskoga rata (1570. – 1573.) grad Ulcinj opsjela je i uskoro zauzela osmanska vojska nakon čega su tu naselili gusari iz Berberije (Alžir, Tunis, Malta). Ulcinj je tako postao “snažno trgovačko i gusarsko uporište na ovom dijelu Jadrana,” kako navodi L. Čoralić.19 Ulcinjski i afrički gusari predstavljali su problem za slobodnu plovidbu mletačkoga brodovlja Sredozemlje. Vrhunac svoje ekspanzije i moći ulcinjski su gusari dosegli u 17. stoljeću, a nakon završetka Drugoga morejskog rata opada njihova aktivnost.21 Ulcinj se često spominje kao mjesto zatočeništva kršćanskih robova u predmetnim dokumentima, ali i u spisima generalnih providura.22 Osmanlije su, međutim, štitile ulcinjske gusare i zagovarale njihovu slobodu kada bi ovi doživjeli poraz na moru od mletačke mornarice.23 Na kakvome je glasu bio Ulcinj sa svojim gusarima, zorno svjedoči tekst mirovnoga ugovora od 21. srpnja 1718. godine, koji su u Požarevcu sklopile Mletačka Republika i otomanska Porta. Ulcinj se navodi kao potencijalna opasnost ugroze sporazumnoga mira.24 Zasigurno je padu ulcinjskoga gusarstva pridonijela i činjenica da je mirovnim ugovorom između Serenissime i Porte donesena odredba o eventualnome susretu na moru mletačkih i gusarskih brodova. Ako bi iz pomorske bitke Mlečani izišli kao pobjednici, gusari nisu kažnjavani smrću, nego su živi i zdravi transferirani otomanskoj Porti na izvršenje “ozbiljne kazne za primjer ostalima.”25 No, “gusari su djelovali za svoj interes i nisu slušali vladare.”26 Unatoč dogovoru mletačke vlasti pratile su pokrete ulcinjskih gusara i njihovu suradnju s Osmanlijama, o čemu su izvještavali mletački doušnici.27 U mirovnome sporazumu iz Požarevca izričito je naveden članak o sudbini zatočenih robova na mletačkome i osmanskome teritoriju. Navodi se da bi svi civilni robovi (schiavi pubblici), zatočeni tijekom rata, trebali biti oslobođeni 61 dan nakon potpisivanja sporazuma.28 No, to se očito nije do kraja ispoštovalo.29 Stoga se početkom 18. stoljeća bilježe česte diplomatske prepiske o tome pitanju između generalnoga providura za Dalmaciju i Albaniju te osmanskih paša i vezira.30 Štoviše, tijekom čitavoga 18. stoljeća gusari i Osmanlije diljem Sredozemlja upadali su na kršćanski teritorij i odvodili u ropstvo znatan broj kršćana.31 Nadalje, razvidno je da su mletačke vlasti, a zasigurno i osmanske, koristile robove, puštene na slobodu radi pribavljanja otkupnine, za prikupljanje informacija o položaju neprijateljske vojske i mornarice, broju ljudstva i vrsti oružja kojom ona raspolaže,32 ali i o njihovim sukobima s drugim vojnim silama.33 Iskazi kršćanskih robova o sukobima na moru i u unutrašnjosti obiluju zanimljivim detaljima o ratnim zbivanjima tijekom Drugoga morejskog rata, gledano iz bitno različite perspektive.34 Službe robova u zatočeništvu bile su različite. Služili su kao lučki radnici, održavali gradsku infrastrukturu, radili u brodogradilištima, bavili se obrtništvom i poljodjelstvom, ali su primarno korišteni kao veslači na galijama.35 Najbolje su prolazili robovi-sluge u kućanstvima jer su s gospodarima mogli sklopiti ugovor o kakvome poslu i tako priskrbiti dio novca za svoj otkup. Robovi nisu bili isključivo radna snaga nego i dobar izvor prihoda s obzirom da su se mogli u svakom trenutku preprodati na kršćanski teritorij. Godišnje bi se pustilo na slobodu oko četvrtinu robova s područja Magreba, što je za sobom povlačilo iznimnu fl uktuaciju ljudstva i novca u korist gospodarstva europskih i sjevernoafričkih zemalja.36 Tako se razvio sustav otkupa robova (Riscatto degli Schiavi), koji je imao svoje zakonitosti. Prvi pregovori o otkupu vjerojatno su se održavali na moru ili uzduž obala kršćanskih zemalja.37 Gusari bi istaknuli otkupnu zastavu, simbol prepoznavanja dobro poznat objema stranama, pozivajući rodbinu, sumještane i prijatelje zatočenih na cjenkanje o otkupnini. S obzirom na to da se godinama bilježio porast robova, bilo je nužno organizirati prave otkupne misije pod pokroviteljstvom religioznih ili svjetovnih udruga.38 U historiografi ji se prvom takvom ustanovom na Apeninskome poluotoku smatra Bratovština Svete Marije od Isusa za otkupljenje zatočenika, koju je 1548. godine potvrdio napuljski potkralj, a 1550. godine papa Julije III. (1550. – 1555.). Trostruki je bio cilj bratima: konkrektno tjelesno oslobođenje kršćanskih robova, a kroz oslobođenje tijela i spasenje njihove duše kao i spasenje vlastite duše. Bilo je uvriježeno vjerovanje da se na Sudnjemu danu neće postići milosrđe bez iskazivanja milosrđa bližnjima. Bratovštine su organizirale prikupljanje sredstava javnim kolektama i osobnom milostinjom, naoružavale su brodove radi sigurnosti od gusarskih napada, kontaktirale s islamskim vlastima i provodile sve potrebne korake u često zamršenoj otkupnoj mreži.39 Na području Mletačke Republike u 16. stoljeću nisu postojale bratovštine sa svrhom otkupa kršćanskih robova, zatočenih na prostoru Magreba i osmanskoga teritorija, pa je mletački Senat taj posao povjerio magistraturi Provveditori sopra ospedali e luoghi pii.40 Magistratura je aktivno djelovala od 1588. godine do pada Republike 1797. godine.41 O razmjerima trgovine robljem, u zlatno doba gusarskih prodora na području Sredozemlja, zorno kazuje činjenica o broju robova u zemljama Magreba. Navodi se da je u Alžiru tada bilo oko 25.000, u Tunisu 10.000, a u Tripoliju oko 4.000 robova.42 Početkom 18. stoljeća bilježi se ponovno jačanje gusarskih prodora s područja Magreba i poslovanje s robovima, što je potaknulo djelovanje crkvenoga reda trinitaraca s poslanjem otkupa robova.43 Red trinitaraca osnovali su Ivan iz Mathe i Feliks iz Valosija u 12. stoljeću. Svrha im je bila otkup i oslobođenje kršćanskih sužnjeva iz islamskoga ropstva.44 G. Cipollone navodi da su pape tijekom srednjega vijeka redu trinitaraca za otkup kršćanskih robova u potpunosti ostavile slobodu djelovanja, ali su pojedini biskupi opstruirali njihovo poslanje radi zaštite vlastite milostinje. Papa bi redovito opominjao takve biskupe.45 Osobni stav pojedinoga crkvenoga prelata bitno je utjecao na konačni ishod otkupa kršćanskih robova. Trinitarci se u Veneciji pojavljuju 1723. godine te odlukom mletačkoga Senata preuzimaju brigu o otkupu kršćanskih robova.46 Koncem 18. stoljeća bilježi se njihova nazočnost i u Zadru.
Zadarski nadbiskup Vicko Zmajević i otkup kršćanskih robova u prvoj polovici 18. stoljeća
Arhiv Zadarske nadbiskupije čuva vrijedne zapise o izvanrednim odredbama zadarskih nadbiskupa u dvije knjige za razdoblje 1713. – 1733. i 1746. – 1767. godine.48 Nakon pada Peloponeza u osmanske ruke mnogi su mletački vojnici i civili odvedeni u ropstvo. U izvorima se najčešće navode kao schiavi comuni ili schiavi pubblici.49 Za svoju slobodu trebali su platiti otkupninu. S obzirom na visoke iznose otkupnine bili su prisiljeni utjecati se pomoći vjerskih i svjetovnih bratovština, državnih i crkvenih institucija, rodbine i prijatelja. Od velike pomoći bila su pisma preporuke crkvenih prelata, osobito apostolskih vikara. Jedan od njih bio je zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1713. – 1745.).50 Na prijedlog Kongregacije za širenje vjere papa Klement XI. (1700. – 1721.) imenovao je 21. siječnja 1704. godine zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića apostolskim povjerenikom (commisario apostolico) s najširim ovlastima.51 Breveom od 28. ožujka 1704. godine Zmajević je, u svojstvu barskoga nadbiskupa, imenovan apostolskim povjerenikom u Albaniji, Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj, a u svojstvu zadarskoga nadbiskupa isključivo kao povjerenik u pokrajinama Albaniji i Srbiji.52 U tome smislu nadbiskupu Zmajeviću povjerena je i briga o otkupu kršćanskih robova. Razvidno je to iz njegove korespondencije s Kongregacijom za širenje vjere, koja je novčano pomagala svećenike misionare za pomoć “nesretnim robovima u Ulcinju.”53 Podatak je, nadalje, važan za bolje razumijevanje zauzetosti Crkve na općemu planu u otkupu robova s obzirom da se u historiografi ji nerijetko tendeciozno naglašava isključivo negativna uloga crkvenih struktura u pokrštavanju inovjeraca.54 Recentne studije nalažu reviziju dosadašnjih stavova i mišljenja te nužnost nove prosudbe i sagledavanja problematike unutar kompleksnih i bitno različitih odnosa državnih i crkvenih struktura na određenim geografskim područjima te uz nužno kontekstualno razumijevanje društvenoga mentaliteta.55 Zmajević je u Zadar došao s mjesta barskoga nadbiskupa. Grad Bar bio je posljednja granica Osmanskoga Carstva prema Mletačkoj Republici. Prostorna jurisdikcija barskoga nadbiskupa obuhvaćala je područje tih dviju država.56 Nadbiskup Zmajević bio je dobro upućen u politička i vjerska previranja tijekom 18. stoljeća. Često je komunicirao s Kongregacijom za nauk vjere, a kao apostolski vikar zauzimao se za porobljene kršćane. Na temelju zamolbi za prikupljanje milostinje (questua), unutar predmetnih knjiga, raščlanjuje se uloga zadarskoga nadbiskupa Zmajevića u otkupu kršćanskih robova početkom 18. stoljeća. Istraživanjem su obuhvaćena sveukupno 53 muškarca, 7 žena, 2 ženska i 1 muško dijete. Uz to se navodi jedanaest članova obitelji za koje nema podataka o spolu te nekolicina članova obitelji koji su spomenuti kao robovi, ali se ne navodi njihovo brojčano stanje. Radi se, dakle, o osamdesetak osoba, redom mletačkih podanika ili vojnika koji su se borili na mletačkoj strani. Usporedi li se ta brojka s poznatim brojem zatočenih mletačkih podanika na osmanskome i berberskome području između 1725. i 1728. godine, koji je iznosio 604 osobe,57 može se zaključiti da je relativno visok udio kršćanskih robova pod mletačkim podaništvom uputio molbu zadarskome nadbiskupu Zmajeviću radi otkupnine.58 Osobni podatci o kršćanskim robovima variraju u zapisima. Za određeni broj osoba navodi se podrijetlo, dob, zanimanje, vrijeme provedeno u ropstvu, mjesto robovanja i iznos otkupnine. Obrazac traženja pomoći za otkup identičan je u svakome od navedenih slučajeva i adresiran na zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića. Zamolbu prati uniformiranost načina nadbiskupove preporuke tražitelja župnicima i vjernicima Zadarske nadbiskupije u kojoj ih moli za kršćansko milosrđe i pomoć jadnim robovima. Preporuka je ujedno i dopuštenje tražitelju da osobno pohodi župe u nadležnosti zadarskoga nadbiskupa radi prikupljanja novca za otkup. U iznimno teškim slučajevima nadbiskupove preporuke sadrže konkretnije poduhvate za žurno prikupljanje otkupnine radi spasenja duše kršćanskoga roba u neposrednoj smrtnoj pogibelji. Kod čitanja treba uzeti u obzir da je najveći dio navedenih kršćanskih robova zatočen tijekom i nakon završetka Drugoga morejskoga rata, dio je povezan s prodorima i otmicama ulcinjskih gusara, a neznatan dio zatočen je na drugim ratištima početkom 18. stoljeća. Kako je naglasio A. Pelizza, do Drugoga morejskog rata najveći dio kršćanskih robova s mletačkoga područja činili su vojnici i mornari, dok se kasnije bilježi veći udio ljudstva s trgovačkih brodova, ribara i putnika.59 Nadalje, zamolbe su najčešće usmjerene na prikupljanje milostinje za otkup, ali se bilježe molbe i za druge potrebe. Dopuštenje za prikupljanje milostinje na području Zadarske nadbiskupije za sebe i zatočene članove obitelji najčešće mole sami kršćanski robovi pušteni zbog toga na slobodu, a rjeđe rodbina zatočenika u njihovo ime.60 Zatočeni kršćanski robovi redovito bi bili pušteni na slobodu radi prikupljanja novca za otkup uz jamstvo povratka (rilasciato a pieggiaria; rilasciato a fede),61 podmirenje dužničkoga iznosa prema ugovorenoj cijeni (al debito contratto daessi)62 ili uz zadržavanje taoca (rilasciatio col’ostaggio),63 najčešće nekoga člana obitelji. Radi sigurnosti mletačke i osmanske vlasti izdavale su putovnice robovima kako bi nesmetano mogli prolaziti državnim teritorijem dok se brinu o vlastitoj otkupnini.64 Jednako su se izdavale putovnice članovima njihovih obitelji koji su išli na osmanski ili mletački teritorij radi otkupa.65 Vrijednost tih zapisa očituje se u činjenici da su kršćanski robovi, u želji za slobodom, za vlastiti otkup podavali ne samo novac, nego i osobnu imovinu.66 Težak položaj u kojemu su se zatekli tjerao je kršćanske robove u očaj.67 Razvidno je to iz njihovim pisama u kojima mole rodbinu da “prodaju njihovu kuću, odjeću; da posude novce od poznanika i, ako je potrebno, kupe jednoga osmanskoga roba za razmjenu.”68 Svakako, biti robom teško je padalo, bez obzira s koje je strane Sredozemlja čovjek čekao na otkup.69 Razmjena kršćanskih i islamskih robova također je dolazila u obzir, kako je razvidno iz zapisa generalnih providura.70 Nisu sve razmjene išle po planu, a u tome slučaju znalo je biti kolateralnih žrtava, osobito na pograničnim područjima.71 Uz to, pitanje razmjene povlačilo je sa sobom nesporazume oko cijene kršćanskih i osmanskih robova, odnosno njihove vrijednosti pri razmjeni, što je popraćeno žustrim diplomatskim protestima.
Netom nakon mirovnoga sporazuma u Požarevcu generalni providur Alvise Mocenigo i vezir Osman-paša od Bosne prionuli su podjeli na crti razgraničenja, što se navodi kao fondamento della Pace.73 Pritom su dogovorene olakšice za otkup robova u vidu umanjenja otkupne cijene.74 Pitanje otkupa robova svakako je potrebno sagledati u kontekstu mletačko-osmanskih političkih stremljenja. Analiza dostupnih dokumenata pokazuje da su robovi zatočeni in partita da Guerra, osobito na crti razgraničenja, percipirani kao sredstvo pregovora zainteresiranih strana, pri čemu su mir i državni interesi na graničnim područjima pretpostavljeni njihovoj slobodi.75 Prvenstveno treba uzeti u obzir da se na crti razgraničenja mletačkoga i osmanskoga teritorija primjenjivao zakon unutar kojega se nalazio i otkup robova. Za to su s obje strane bili zaduženi povjerenici za granice.76 Prema graničnome zakoniku otkup za robove morao se svakako isplatiti.77 Naplata je bila pridržana državnome autoritetu, koji je, na temelju gospodareva otpusnoga pisma, izdavao potvrde o podmirenju otkupnine i slobodi kretanja oslobođenih robova.78 Unatoč tome, nerijetko se na crti razgraničenja bilježe uznemiravanja oslobođenih robova pa se oni utječu zaštiti svojih vladara.79 Kod razmjene robova presudnu je ulogu imala diplomacija, a jedan od razloga pribjegavanju takvoj praksi bila je izrazito visoka cijena otkupa tijekom 18. stoljeća.80 Treba imati na umu da je visina otkupnine za pojedinoga roba znatno varirala. V. Fronzoni navodi podatke o iznosu otkupnine za kršćanske robove tijekom 16. stoljeća. Iznos otkupnine varirao je ovisno o raznim čimbenicima: dobi, spolu, tjelesnome stanju, zdravlju, pristupu prema radu, društvenome podrijetlu kršćanskih robova kao i zahtjevima tržišta (ponuda – potražnja). Primjerice, za kršćanske robove iz Venecije otkupnina je bila veća negoli za kršćanske robove s područja Mletačke Dalmacije. Zasigurno su gusari i osmanski podložnici poznavali ekonomske mogućnosti na pojedinim područjima pa su prema tome i određivali visinu otkupnine.81 U tome smislu treba uzeti navod V. Fronzonija da je otkupnina iznosila oko stotinu dukata po osobi. Problemi su znali nastati kada su otkupnici imali točnu listu s imenima traženih robova. Gusari bi tada podizali cijene i pregovori za otkup potrajali bi i mjesecima. U slučaju otkupa većih skupina robova, bez ciljanih osoba, članovi bratovština slijedili bi red otkupa osoba prema pravilima vlastitoga statuta. Prvenstvo u otkupu imala su malena djeca, pa ona veća, žene, starci, zatim muškarci koji su u domovini ostavili supruge i djecu.82 Korelacijom tih podataka sa zadarskih zapisima može se okvirno zaključiti da se od 16. do početka 18. stoljeća cijena otkupa po osobi nije znatnije mijenjala, barem za područje Mletačke Dalmacije. Iako je otkup robova tijekom mletačko-osmanskih sukoba bio, uvjetno rečeno, uhodan posao koji je pratio nekakva načela, razvidno je i znatno podizanje otkupne cijene u 18. stoljeću za pojedine grupacije kršćanskih robova s obzirom na njihovo podrijetlo i zanimanje.83 Pridodaju li se tomu obitelji s više članova, za čiju je slobodu trebalo izdvojiti znatnije novčane iznose, može se naslutiti s kakvim se poteškoćama nosilo ionako siromašno društvo na području Mletačke Dalmacije 18. stoljeća. Uopće, govorilo se o povratu di molto denaro84 i dužnicima di grossa summa.85 Primjerice, serdar Ante Žakulić iz Klisa bio je u mučnome zatočeništvu u Livnu, a pušten je uz jamstvo kako bi skupio visoku otkupninu od četiristo cekina za svoju slobodu.86 Serdar Ante Žakulić bio je sin serdara Matije Žakulića iz Klisa, zaslužnoga branitelja u srazu s Osmanlijama. Od 1704. godine bio je u službi mletačke vojske kao harambaša i serdar. Kako bi mogao prikupiti visoku otkupninu od četiristo cekina, ostavio je kao taokinju vlastitu kćer. Žakulić je uputio molbu za pomoć mletačkome duždu koji je 6. kolovoza 1722. godine odredio da mu se, zbog ratnih zasluga, do konca života ima isplaćivati iz javne blagajne pet dukata mjesečno.87 Sudbina se, doista, poigrala sa serdarom Žakulićem jer je i sam 1717. godine imao osmanskoga roba Hasana Kasanđiju Zunka iz Mostara, čijemu je bratu Mehmetu 12. rujna 1717. godine dopušten slobodan prolaz mletačkim teritorijem radi otkupa.88 O serdaru Žakuliću dugo se pregovaralo, a saznaje se da je do 1720. godine uspio isplatiti tristo dukata za otkup.89 Osmanske vlasti vršile su pritisak da isplati razliku otkupa ili da se, u zamjenu, puste osmanski robovi. Ivan Ušetić iz Sinja pušten je iz ropstva zajedno s majkom kako bi mogao prikupiti otkupninu za jedanaest zatočenih članova svoje obitelji!91 Prence Ghega s teritorija Skadarske biskupije došao je moliti pomoć za kćer koja je zatočena nakon otomanskih progona, a za njezinu slobodu tražila se otkupnina u visini petnaest tisuća aspri.92 Ponekad bi pobožni kršćani boljega materijalnoga stanja platili puni iznos otkupnine za određenoga kršćanskog roba. No, dolaskom na slobodu on je bio dužan vratiti dobročinitelju uloženi iznos (restitutione del denaro).93 Redovnici fra Filip Milinković i fra Mihovil Šimić bili su u zatočeništvu u Ulcinju. Neki trgovac iz Splita (mercante di Spalato) platio je za njih otkupninu u visini od tristo cekina, a oni su morali prikupiti novac za povrat duga.94 Jednako je i Frane Pinelić s Hvara, vojnik na galiji, bio oslobođen milosrdnim činom jednoga kršćanina koji je platio za njega otkupninu u visini 120 cekina te je molio pomoć za povrat duga.95 Stoga su nepovratna sredstva zajedničkih blagajni bratovština, nabožnih mjesta (luoghi pii), crkvenih ustanova, darova župnih zajednica i ostalih čimbenika, na zamolbu zadarskoga nadbiskupa ili redovnika specijaliziranih redova za otkup kršćanskih robova, omogućavala povrat duga i normalizaciju života oslobođenih kršćana. Za stare, radom istrošene robove tražila se niža otkupnina. Primjerice, Ivan Markov Jančević bio je tri godine rob Osman-paše Đerkoza (Jercoz) u Ulcinju nakon čega je pušten na slobodu uz jamstvo da će u roku od tri mjeseca isplatiti otkupninu u visini 36 cekina.96 Molbe potražitelja otkrivaju ponešto o sudbinama oslobođenih kršćanskih robova u zatočeništvu. Primjerice, Šimun Boškić iz Perasta navodi da je od Kandijskoga rata služio mletačkome duždu kao mornar. Osmanlije su ga bacile u ropstvo te je petnaest godina bio galijot na osmanskoj galiji. Unatoč okovima nije odustao od kršćanske vjere i svoga vladara (tempo constante nella fede uerso Iddio, et il Suo P(re)n(ci)pe Naturale). Konačno, oronuo i nemoćan (in età decrepita et impotente) moli pomoć na izmaku svojih snaga. Primjer Šimuna Boškića navodi se radi razumijevanja pastoralne brige i osjećaja kojima je nadbiskup Zmajević pristupao nesretnim ljudima. On rječnikom zauzeta duhovnog pastira duboko suosjeća, pristupa i preporuča kršćanskome milosrđu toga siromašnog starca (pouero Vecchio).97 Ne začuđuje Zmajevićevo stajalište s obzirom na ljubav koju je gajio prema siromasima tijekom biskupske službe u Zadru, ali i uopće.98 Svakako treba uzeti u obzir pronicljivu i učenu narav nadbiskupa Zmajevića osobito u pitanju konvertiranja s kršćanstva na islam. Kako je naglasio Vinko Kraljević, Zmajević je vrlo dobro znao da se na osmanskome teritoriju nastoji iskorijeniti kršćanstvo nametanjem visokih poreza kršćanima zbog čega su mnogi prelazili na islam. Stoga je prijelaz s kršćanstva na islam uvelike ovisio o materijalnome stanju kršćana na osmanskome teritoriju.99 Za nadbiskupa Zmajevića katolička vjera i spasenje duše stajali su visoko na ljestvici prioriteta. To je odredilo i njegovo stajalište prema materijalnim dobrima pa on jasno naznačuje u jednoj preporuci za otkup kršćanskoga roba: što je 100 cekina za cijenu spasenja duše otkupljene Kristovom krvlju.100 Nadbiskup Vicko Zmajević novac je smatrao korisnim isključivo u službi obrane katoličke vjere.101 O tome svjedoči primjer obitelji Batković. Za zatočenu obitelj Batković (majka, dvije kćeri i sinčić) sa zadarskoga područja otkupna je cijena iznosila 110 cekina po osobi.102 Obitelj Batković oteli su ulcinjski gusari u kolovozu 1717. godine. U njihovu slučaju navodi se dvojaka opasnost zatočeništva za djevojke: nasilni gubitak djevičanstva i opasnost odreknuća od kršćanske vjere.103 Situaciju treba promotriti u kontekstu onodobnoga shvaćanja prijelaza kršćanskih robova na islam. Naime, crkvene vlasti bile su osobito osjetljive u tome pitanju i nalagale su mjerodavnim tijelima žurnu reakciju u procesu otkupa kršćanskih robova u neposrednoj opasnosti prelaska na islamsku vjeroispovijest.104 Preporuka nadbiskupa Zmajevića za prikupljanje otkupnoga novca i pomoć obitelji Batković datirana je 4. listopada 1718. godine. Iz dopisa od 2. kolovoza 1719. godine saznaje se da su Jeronima (majka) i Antonija (kći) Batković sretno otkupljene od ulcinjskih gusara. Cijena otkupa za majku je iznosila šezdeset, a za kći devedeset cekina. No, jedna je kći u međuvremenu umrla u ropstvu, a za sinovljevu slobodu nedostajalo je novca.105 Doznaje se da je riječ o Šimi Batkoviću i da se trenutno nalazi u miserabile e infelice stato, a život mu je u opasnosti ukoliko se ne prikupi otkupna svota u visini devedeset cekina za njegovu slobodu.106 Zamjetno je iz slučaja obitelji Batković relativno brza reakcija zadarskoga nadbiskupa, pobožnih mjesta (luoghi pii) i kršćanske dobrotvornosti. Nadbiskup Zmajević zauzeo se za pomoć obitelji i na slobodi, što je bila uobičajena praksa vis-a-vis otkupljenih robova u kršćanskome svijetu razmatranoga razdoblja.107 Daljnji tijek života Šime Batkovića, koji je ostao u rukama ulcinjskih gusara, pokazuje tjeskobu i očaj kršćanskih robova, ali donosi i nove spoznaje o ropstvu te gotovo nestvarnu isprepletenost ljudskih sudbina. Godine 1723. uputio je vezir Abdulah-paša od Bosne protest generalnome providuru Diedu zbog osmanskoga podložnika Mustafe iz Bara, koji je nakon Požarevačkoga mira pušten na slobodu s mletačke galije. Vezir je naveo da je Šimun Batković prisilno držao Mustafu kao roba godinu dana, a nakon što je zadarski emin108 Ismail-aga upozorio na taj slučaj, Mustafa je bio oslobođen. No, Šimun je Mustafi oteo novce za otkup pa je vezir tražio povrat tih sredstava.109 Generalni providur o tome nije znao jer je Šimun skrivao Mustafi n identitet i nadjenuo mu ime Nikola Perulina. Saznaje se o mukotrpnome nastojanju Šimunove obitelji za njegovim otkupom i o prijevari ulcinjskih gusara. Nije preostalo ništa drugo nego posuđivati novac i preuzeti teret teškoga dugovanja. U toj priči Šimunovoj majci svojevoljno je pritekao u pomoć upravo Mustafa iz Bara, ali je nedugo zatim i sam pao u ropstvo. U međuvremenu je umrla Šimunova majka, a on se teško razbolio. Zbog podmirenja duga Šimun je bio prodan osmanskome eminu za 286 reala s obvezom podmirenja duga prema Mustafi u razdoblju od dvije godine, koji je iznosio deset cekina.110 Povezanost Šimunove i Mustafi ne sudbine zorno pokazuje psihološki utjecaj ropstva na ljudsko dostojanstvo, s tendencijom generiranja nečovječnoga postupanja. Osobito su vrijedni zapisi o preporuci i pomoći zadarskoga nadbiskupa pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti. O Zmajevićevu odnosu prema pravoslavlju pisano je u našoj historiografi ji podosta i s različitih motrišta.111 Osim što je često pisao o toj tematici, nadbiskup Zmajević nerijetko je održavao i osobne kontakte s pripadnicima pravoslavne vjere na svim razinama.112 Upravo pisana djela nadbiskupa Zmajevića izazivaju kontroverzu u znanstvenim raspravama. Tako, primjerice, M. Jačov navodi da je “zapanjujuća mržnja prema narodu iz koga je i on poticao.”113 Tu oštru i neutemeljenu primjedbu pobija Zmajevićevo neposredno i nedvosmisleno zauzimanje oko pomoći pravoslavnim svećenicima114 i monasima115 za potrebe službe Božje, što upućuje na nadbiskupovo djelotvorno i autentično kršćansko milosrđe kao produkt njegova religioznog uvjerenja bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost potrebitih. Nadalje, Zmajevićeva preporuka i pomoć razvidna je i u slučajevima tranzicije oslobođenih kršćana na području Zadarske nadbiskupije do vlastitih domovina. Primjerice, Antonija Gemisa i Francesca Mariju Cegnisa, vojnike u carevoj službi za vrijeme rata u Ugarskoj, zatočili su Osmanlije. Godine 1719. oslobođeni su i vraćaju se u domovinu te mole pomoć.116 Francesco Maria Celti bio je osmanski rob u prošlome ratu (Drugi morejski rat), a sada je slobodan i vraća se kući, ali nema sredstava za nastavak putovanja.117 Toma Pahović, koji je robovao u Ulcinju, a nakon toga bio prebačen u Skadar, pobjegao je iz ropstva te je molio pomoć za povratak u rodnu Goriziu.118 Jednako za pomoć mole Franjo Petrović iz Ljubljane te Antonio Guaitto i Marco Padella iz Trsta.119 Nikola Kancić sa Žirja (Zuri), osmanski zatočenik, vraća se kući i moli pomoć zbog siromaštva.120 Zanimljiva je molba Pietra Montantija iz Livorna. Pietro je kao topnik (Compagnia de Granatieri) sudjelovao u Bitci za Sinj 1715. godine.121 Nakon pobjede mletačke vojske, potpomognute Oltramarinima, konjaničkim satnijama Benja (Croati a cavallo) i Tranquillinima (dragoni),122 Pietro je prešao u konjaničku satniju (Cavalleria). Sudjelovao je u borbama kod Ulcinja protiv “barbara u obrani katoličke vjere s punim žarom i hrabrošću,” a sada se želi vratiti kući pa mu nadbiskup uručuje pismo preporuke za biskupe i njihove vikare preko čijega će teritorija proći do konačnoga odredišta.
Uvidom u preporuke zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića zamjetan je visoki udio zahtjeva za pomoć od strane pripadnika mletačke vojske. Od pedeset upisanih zamolbi i preporuka u knjigama Liber Extraordinariorum za njih petnaest izrijekom se navodi pripadnost mletačkim vojnim postrojbama raznih rodova i jedan upis pripadnosti vojnim postrojbama njemačkoga cara. Od vojnih rodova spominju se: konjaništvo (cavalleria), pješaštvo (infanteria), mornarica (galliota) i topništvo (granatieri). Od naznačenih pripadnika vojnih postrojbi bilježe se sedmorica vojnika, trojica konjanika, dvojica mornara, jedan zastavnik (alfi ere), jedan topnik i jedan serdar. Nekolicinu muškaraca navedenih u zamolbama i preporukama, s obzirom na njihovo podrijetlo i naznaku mjesta robovanja, može se s velikom sigurnošću svrstati u pripadnike vojnih postrojbi iako se to izrijekom ne navodi. Primjerice, Pavao Knežević iz Otočca ostavio je u osmanskim rukama sina i nećaka.124 S obzirom na podrijetlo vjerojatno je sudjelovao u ratnim sukobima na mletačkoj strani iako nije bio podložnik Mletačke Republike.125 Na temelju istraživanja relativno malenoga uzroka nazočnosti stranaca u postrojbama mletačke vojske u zamolbama za otkupninu, koje se ovdje razmatraju, može se potvrditi praksa regrutiranja vojnika s nemletačkoga državnog teritorija, na što je upozorila Lovorka Čoralić.126 Dobar prikaz vojnoga poduzetništva u Mletačkoj Dalmaciji početkom 18. stoljeća dao je Nikola Markulin.127 U njegovu radu navodi se novačenje Jakova Paskvalija za pukovniju Buća 1715. godine.128 Isti je vojnik 1720. godine molio pomoć nadbiskupa Zmajevića za odlazak u Rim radi prikupljanja novca za kršćanske robove, vjerojatno zatočene vojnike svoje pukovnije.129 Mladić Giovanni Batttista Mazza bio je rob u Tunisu, a njegov brat Giuseppe Antonio u Konstantinopolu. U ropstvu su završili nakon žalosnoga gubitka Romanije (lutuosa perdita di Romania).130 Navedeni su kao sinovi del sargente maggiore Federico Mazza, koji su spasili pripadnike svoje postrojbe ukrcavši ih na civilne mletačke brodice.131 U doktorskoj disertaciji E. Liosatou donose se zanimljive informacije o padu Naupalije i kršćanskim robovima na temelju pjesničkih zapisa Manthosa Ioannoua (? – 1748.) i Petrosa Katsaitisa (1660./65. – 1737./42.), suvremenika i očevidaca događaja tijekom Drugoga morejskog rata. Biografi Petrosa Katsaitisa navode da je nakon pada Nauplije odveden na Kandiju i prodan u ropstvo.132 Nakon pada Moreje mnogi su mletački vojnici potražili spas na trgovačkim brodicama, a neki su utočište našli i na otoku Visu (l’isola cristiana di Lissa).133 Sultan je kategorički naredio da se s Peloponeza izbrišu mletački vojnici, unište crkve, sravne sa zemljom samostani i da se povrati glavni grad Peloponeza, Nauplia, prema Prorokovoj volji. Tko se protivio takvome ratnom planu, bio bi odveden u ropstvo, zajedno sa ženama i djecom.134 Redovnici samostana Sv. Marije (di Rito Greco) bili su opat Partenije i osam monaha koji su odvedeni u ropstvo u Konstantinopol. Opat, redovnik Šimun i njihov sluga obratili su se za pomoć nadbiskupu Zmajeviću, kako je razvidno iz njegove preporuke od 30. studenoga 1718. godine,135 a bilježi se pomoć još jednome samostanu na osmanskome teritoriju (Zilindad).136 Osmanski vezir tražio je od mletačkoga generala da preda ključeve utvrde bez borbe, a zauzvrat je ovjerenim dopisom dao jamstvo da neće biti odvedeni u ropstvo, što je general odbio. Uslijedilo je strašno krvoproliće, bezdušno odvođenje u ropstvo, za koje pjesnik kaže da je “bolje biti mrtav nego osmanski rob.”137 Svjedoči se o okrutnim postupcima prema kršćanskim robovima. Vezir je nudio trideset turskih lira za kršćanskoga roba, a pod njegovim šatorom odsijecale su im se glave.
Poneka informacija zapisana je o zapovjednicima vojnih postrojbi. Razvidno je da je većina vojnika u preporukama zadarskoga nadbiskupa Zmajevića pripadala satnijama pukovnije zadarskoga plemića i pukovnika Šimuna Nassija.139 Tako se navodi da je Šimun Kuzmić bio pripadnik konjaničke postrojbe kapetana Ivana Domenika Soppe Fortezze te da je sudjelovao u srazu s Osmanlijama kod Cetine.140 Isti se spominje dvaput u zamolbama za otkup. Saznaje se da je bio podrijetlom iz Sutomišćice.141 Nadbiskup Zmajević preporučio ga je prvi puta kršćanskome milosrđu 9. listopada 1718. godine, a iz druge zamolbe od 13. lipnja 1719. godine razvidno je da je pušten na slobodu uz jamstvo. Tada mu je nadbiskup dodijelio asistenciju jednoga klerika iz Sutomišćice radi bržega prikupljanja milostinje za otkup.142 Podatak otkriva neke nove pojedinosti načina prikupljanja otkupnine i pomaže boljemu razumijevanju intenziteta aktivnosti kršćanskih robova oko prikupljanja pomoći. S obzirom da je Šimun dva puta bio pušten na slobodu radi prikupljanja otkupnine, može se ustvrditi da su osmanski robovlasnici poticali takvu praksu radi brze zarade. Nadalje, zbog visokih iznosa otkupnine taj je proces tekao sporo, a relativno visok udio tražitelja pomoći u kratkome vremenskom razdoblju brzo je crpio raspoložive resurse. Činjenica da je nadbiskup dodijelio Šimunu pomoć jednoga klerika navodi na zaključak da je puštanje kršćanskih robova na slobodu radi prikupljanja otkupnine bilo uvjetovano kraćim vremenskim rokovima, što je dodatno predstavljalo određenu poteškoću i pritisak na subjekte uključene u taj proces. Pavao Blažević bio je vojnik u postrojbi Pellegrini.143 Spominje se u izvješću generalnoga providura Alvisea Moceniga od 19. studenoga 1718. godine kao član postrojbe Croati a Cavallo, pod zapovjedništvom kapetana kneza Lovre Radoša.144 Saznaje se da je, zajedno sa skupinom sudrugova, pao u barbarske ruke nakon bitke s Osmanlijama na Cetini u lipnju 1718. godine. Uz njega su spomenuti zatočeni vojnici: Pavao Udžanić (Ugianich), Šime Kuzmić, Mihovil Stoljevac, Nadal (Božo) Calegari, Kuzman Matija, Ilija Macura (Mazzurevich)145 i Jure Juretić, od kojih su četvorica zatražila pomoć nadbiskupa Zmajevića (Tablica 1.). L. Čoralić navodi da je Božo (Nadal) Calegari iz Kotora “naknadno prekrižen iz nepoznatih razloga” s popisa ljudstva u četi Šimuna Nassija.146 Naime, kako je razvidno iz knjige generalnoga providura Alvisea Moceniga, razlog njihova brisanja s popisa bio je praktične ekonomske naravi.147 Generalni providur A. Mocenigo izdao je 19. studenoga 1718. godine terminaciju (Per il riscatto d’alcuni Soldati di Cavalleria Croata caduti Schiavi de’ Turchi) kojom je određeno da se u slučaju vojnikova ropstva njegova plaća treba doznačiti u državni fond za potrebe otkupa. Tome su mletačke vlasti pridavale osobitu pozornost.148 Ilija Macura, rodom iz Kistanja, bio je rob Mahmud-bega, sina Ibrahim-paše iz Bihaća. Na slobodu je pušten uz jamstvo Vukana Kneza, osmanskoga podložnika.149 Do 1722. godine uplatio je 35.736 aspri od 92.800 aspri ukupnoga iznosa za otkup.150 Razvila se o tome pitanju diplomatska prepiska. Generalni providur tražio je umanjenje otkupnine, kao u vrijeme rata,151 ali osmanski vjerovnici zahtijevali su punu isplatu i naknadu jamčevine Vukanu Knezu.152 U to vrijeme prikupljanje milostinje za otkup išlo je sve teže. Kako bi odobrovoljio osmansku stranu, generalni providur dao je uhititi Ilijna brata.153 Konačno, radi mira i dobrih odnosa osmanski vjerovnici pristali su na smanjenje otkupne cijene.154 Naravno, zauzvrat su tražili od mletačkih vlasti isto postupanje u vezi s otkupom osmanskih robova.155 Dogovoreno je da se, zbog poteškoća oko prikupljanja novca, za rješenje problema otkupa zauzmu državni predstavnici jer Sovrani sono in fi gura di Padri de poveretti.156 U promatranome su razdoblju, kako navodi N. Markulin, “profesionalne postrojbe mletačke vojske uvelike smatrane privatnim vlasništvom vojnih poduzetnika koji su ih unovačili i organizirali, a sve su mletačke profesionalne postrojbe nosile nazive svojih zapovjednika, koji su u pravilu bili njihovi vlasnici.”157 Jednoj takvoj satniji (Compagnia Begna), pod zapovjedništvom kneza Luje Benje (Luigi Begna),158 pripadao je i vojnik Michiel Olivar.159 Toma Pahović bio je mornar (marinaro nella peota) providura Marcochija.160 Martin Blašić bio je pripadnik Oltramarina pod zapovjedništvom kapetana Nikole Maine.161 Nikola Maina bio je brat kapetana Krste Maine, sin Ivana i Anđele (Angiola), kršten u Župi sv. Nikole u Kotoru, a službovao je u pukovniji Salvatorea Damestre. I on je proveo pet godina i devet mjeseci u ropstvu, a za 1500 dukata otkupili su ga Trinitarci 1764. godine.162 Ivan Marija iz Monfalconea službovao je u satniji (Sargente maggiore di Battaglia) Ivana Kumbata.163 Ivan Kumbat stekao je naslov Sargente maggiore di battaglia oko 1720. godine te je na toj funkciji djelovao kao stvarni vojni upravitelj i nadzornik mletačkih snaga stacioniranih na Krfu, ali i na drugim otocima u grčkome arhipelagu sve do smrti 1744. godine.164 Nadalje, često se bilježe kršćanski robovi koji su uspjeli pobjeći iz ropstva.165 Mirovnim sporazumom u Požarevcu utvrđena su pravila o robovima prebjezima s obje strane.166 Bijeg je stvarao dodatne komplikacije u diplomatskome smislu. Primjerice, 1720. godine iz Sarajeva je pobjegao talijanski rob s još dvije djevojke. Pritom je ukrao trinaest torbi zlata pa je osmanski povjerenik za granice, Hadži Mehmed-efendija protestirao kod generalnoga providura da se pronađe zlato jer ga robovi u tome trenutku nisu previše zanimali. (Non si curiamo dello schivo, la premura è per l’oro.)167 Slučaj pokazuje da su problemi s bježanjem robova mogli generirati nove sukobe zbog čega je mletačka diplomacija s najvećim oprezom otpisivala osmanskim predstavnicima, a takvi nesporazumi bitno su utjecali i na trgovinu, važnu granu gospodarstva obiju strana.168 Treba razlikovati prebjege podrijetlom iz Venecije, mletačke Terraferme, stranih zemalja i Mletačke Dalmacije. Potonji su bili na dohvatu ruke, a za one na pograničnim područjima uvijek je postojala opasnost da budu uhvaćeni i ponovno bačeni u ropstvo.169 K tomu, granični zakoni nalagali su da se u slučaju odbjeglih robova za koje je plaćeno jamstvo (pieggiaria), odnosno ako su pušteni na povjerenje (fede), nađu baštinici odbjeglih robova i nadoknade uložena sredstva.170 Primjerice, kršćanskoga roba Radojicu Harambašića (zadarsko okruženje) pustio je na slobodu splitski emin Hasan na povjerenje (lettera di fede) kneza Franje Posedarskoga. Nakon smrti kneza Franje poslao je pismo povjerenja njegov sin, pukovnik Juraj Posedarski. No, kako nitko nije platio iznos od tristo reala za otkup, emin je tražio od generalnoga providura da mu dug isplati ili Radojica ili pukovnik Juraj.171 Radi mira i prijateljstva, ali zasigurno i straha od nadmoćnije osmanske vojske, generalni providur učestalim je dopisima obećavao učiniti sve što je u njegovoj moći.172 Mletačka diplomacija nastojala je u takvim slučajevima uvjeriti suprotnu stranu da odustane od potraživanja, ali bez uspjeha.173 Bila je to nemilosrdna diplomatska bitka kojom su se poravnavali računi.174 Ta odredba vrijedila je i u slučaju smrti roba s obzirom da je graničnim konstitucijama utvrđeno da smrću roba prestaje i obveza otkupa, ali ako je netko dao jamstvo za njega, ono se moralo u cijelosti isplatiti.175 Preduvjet za uspješan bijeg bio je prelazak na islam jer su kršćanski robovi bili pod stalnom prismotrom. Ako bi rob prihvatio islam i odrekao se kršćanstva, redovito bi bio slobodan od ropstva prema Kur’anu iako ne nužno i ne uvijek.176 Zamjetno je da su neki kršćanski robovi iskoristili tu mogućnost, dok su drugi ustrajali u kršćanskoj vjeri po cijenu smrti u ropstvu, što se percipiralo kao herojska vrlina.177 Kršćani koji su prešli na islam de iure i de facto pali su u apostazu za što je bio nadležan inkvizicijski sud.178 Situacija je bila zamršena, u juridičkome smislu, jer nije bilo jasno kako se odnositi prema hinjenome odricanju od vjere radi postizanja slobode od ropstva.179 Nerijetko su oslobođeni kršćanski robovi pravdali svoj čin nerazumijevanjem onoga što su potvrdili formalnim prelaskom na islam.180 U takvim slučajevima kršćanski bjegunci nerijetko bi odlazili na hodočašća u sveta mjesta. Time su pokazivali ustrajnost u kršćanskoj vjeri, a ujedno su činili pokoru za uvjetovani prelazak na islam i iskazivali zahvalnost Bogu za postignutu slobodu. Bilježe se takvi slučajevi i u razmatranim dokumentima, a odredišta hodočašća bila su Rim, Loreto i Padova, uz novčanu pomoć nabožnih mjesta na zamolbu zadarskoga nadbiskupa.181 Zamolbe kršćanskih robova nadbiskupu Zmajeviću mogu se, dakle, podijeliti u pet skupina: – zamolbe za otkupninu – zamolbe za povrat duga dobročiniteljima – zamolbe za nastavak puta prema domovini – zamolbe za fi nanciranje hodočašća – zamolbe za svakodnevne potrebe života nakon puštanja na slobodu. Najveći postotak zamolbi kršćanskih robova odnosi se na zamolbe za otkupninu i zamolbe za nastavak puta prema domovini. Zamolbe za svakodnevne životne potrebe treba promotriti u kontekstu ropstva, koje je sa sobom često povlačilo i ekstremno siromaštvo.182 S obzirom na učestalost potraživanja novca za otkup kršćanskih robova, nužno je sagledati ekonomsko stanje u gradu Zadru početkom 18. stoljeća. Tablično se donose datumi objavljenih preporuka nadbiskupa Zmajevića isključivo za pomoć u otkupu kršćanskih robova ili pripomoć u njihovu povratku kućama s naznačenim imenima potražitelja i mjestom njihova podrijetla, tamo gdje se ona navode, s izuzećem neznatnoga dijela osoba tražitelja pomoći druge vrste :
Šimun Dijanović Sinj 27. rujna 1718. Jeronima Batković Zadar 4. listopada 1718. Šimun Kuzmić / 8. listopada 1718. Ivan Markov Jančević / 2. studenoga 1718. opat Partenije, monah Morea (Rito Greco) 30. studenoga 1718. Paolo Zener / 2. prosinca 1718. Jure (Zorzi) Juretić Požega 13. prosinca 1718. Cosmo Neglić Istra 13. prosinca 1718. Vicko Lukić (Gliuchich) Klis 13. prosinca 1718. Pavao Blažević / 16. prosinca 1718. Mate Radetić / 16. prosinca 1718. Michiel Olivar / 29. prosinca 1718. Ilija Macura / 1. siječnja 1719. Miho Pirija Murter 2. siječnja 1719. Gianni Cella Sezze (Regno di Napoli) 16. siječnja 1719. Ivan Rojanić Lovinac (Lika) 17. siječnja 1719. Giacomo Rosa / 18. siječnja 1719. Ivan Kolačević zadarsko okružje 29. siječnja 1719. Antonio Gemis / 6. veljače 1719. Francesco Maria Cegnis / 6. veljače 1719. Francesco Maria Celti / 23. veljače 1719. Toma Pahović Gorizia 27. veljače 1719. Ante Žakulić (Xaculich) Klis 27. veljače 1719. Martin Blašić natione Oltremarina 6. ožujka 1719. Nikola Bolić / 13. ožujka 1719. Andrija Cicvarić / 13. ožujka 1719.
Fra Filip Milinković / 31. ožujka 1719. Fra Mihovil Šimić / 31. ožujka 1719. Šimun Kuzmić Sutomišćica 13. lipnja 1719. Šime Batković Zadar 2. kolovoza 1719. Šimun Boškić Perast 3. siječnja 1720. Pavao Antić Vrlika 10. svibnja 1720. Katarina Jajarčević Vrlika 24. lipnja 1720. Frane Pinelić Hvar 24. lipnja 1720. Franjo Petrović Ljubljana 27. lipnja 1720. Antonio Guaitto Trst 27. lipnja 1720. Marco Padella Trst 27. lipnja 1720. Pietro Montanti Livorno 28. lipnja 1720. Šimun Bilonožić / 12. listopada 1720. Roko Bandilov Prvić 24. studenoga 1720. Giovanni Battista Mazza / 15. studenoga 1721. Nikola Scuttari Hvar 27. studenoga 1721. Ivan Ušetić Košute (Sinj) 26. prosinca 1723. Giovanni Maria Monfalcone 10. srpnja 1724. Stathi Carafan Calogero / 12. srpnja 1724. Nikola Kancić Žirje (Zuri) 15. ožujka 1728. Toma Miškin / 20. kolovoza 1728. Prence Ghega Trunssi (Skadar) 5. listopada 1728. Pavao Knežević Otočac 17. listopada 1728. Franjo Senković Supetar (Brač) 3. srpnja 1760.
Analizom preporuka zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića za pomoć u otkupu kršćanskih robova zamjetno je učestalo, kontinuirano potraživanje u razdoblju od listopada 1718. do lipnja 1720. godine u odnosu na razdoblje od listopada 1720. do listopada 1728. Uzme li se okvirno cijena otkupa po osobi u iznosu od stotinu cekina mjerodavnom (s odmakom od deset posto), a prema dostupnim parametrima to stoji, ispada da je od 1718. do 1720. godine bilo potrebno oko 3500 cekina za slobodu kršćanskih robova koji su se utekli za pomoć zadarskome nadbiskupu. Iznos od 3500 cekina stavit ćemo u korelaciju s nekim prihodima zadarske Crkve u to vrijeme. Godišnja desetina zadarske nadbiskupske menze i kaptola s područja otočnih sela početkom 18. stoljeća iznosila je oko 195 cekina godišnje, od čega je, primjerice, jednome kanoniku pripadalao šest cekina.183 Prihodi zadarskoga nadbiskupa iznosili su na godišnjoj razini oko 500-550 cekina, a u cijeloj pokrajini Dalmaciji koncem 17. i početkom 18. stoljeća crkveni prihodi nisu premašivali iznos od pet tisuća cekina.184 Dakle, ako se htjelo otkupiti svih 35 robova odjednom, bilo je potrebno uložiti sedamdeset posto crkvenih prihoda na području Dalmacije. Zadarska Crkva početkom 18. stoljeća oskudijevala je materijalnim dobrima u odnosu na, primjerice, prvu polovicu 15. stoljeća. Uopće je gospodarsko stanje u Dalmaciji tijekom 18. stoljeća bilo iznimno teško.185 Opterećeno raznim nametima i porezima stanovništvo je selilo prema krajevima istočne Slavonije, Austrije i Osmanskoga Carstva u potrazi za boljim životom.186 O tome zorno svjedoči terminacija generalnoga providura Alvisea Moceniga od 1. rujna 1718. godine, kojom je pravnik dr. Demetrije Kalođera imenovan odvjetnikom siromaha u pokrajini Dalmaciji (Avvocato de’ Poveri) s mjesečnom plaćom od deset dukata.187 Mletačko odbijanje postliminijskoga prava (Diritto di Postliminio)188 i primjena ratnoga prava (jus belli) svelo je prihode zadarske Crkve na desetinu sela stare stečevine (Vecchio Acquisto) priobalja i otoka, što je činilo okosnicu njezinih godišnjih prihoda.189 Ekonomska kriza na zadarskome području rasplamsala su upravo tijekom Drugoga morejskog rata.190 Unatoč materijalnoj oskudici crkvene institucije pomagale su siromahe, za što je bio određen i dio crkvene desetine.191 U kontekstu ekonomskoga stanja crkvenih struktura početkom 18. stoljeća može se razumjeti sporost i poteškoće pri skupljanju novca za otkup kršćanskih robova. Ne čudi, stoga, što je nadbiskup Zmajević poticao cjelokupnu kršćansku zajednicu u Zadru i njegovu okruženju na milosrđe radi tako plemenite potrebe, a u duhu kršćanske vjere svaki dopis završava smjeranjem na vječnu nagradu na nebesima.192 Nužno je, dakle, postaviti neka pitanja: kako se prikupljao novac za otkup kršćanskih robova, koliko se novca prikupljalo i kako se on distribuirao?
Načini prikupljanja novca za otkup kršćanskih robova
Razvidno je iz dosadašnjih istraživanja problematike da je sustav prikupljanja otkupnine za kršćanske robove imao određene zakonitosti. Prvenstveno, otkup kršćanskih robova spadao je na teret države s čijega su teritorija potjecali ili za čije su se interese borili. S obzirom da je ovdje riječ o mletačkim podanicima, odnosno vojnicima u službi Mletačke Republike, njoj je bila pridržana briga za njihov otkup. Spomenuta je, u tome smislu, mletačka magistratura Provveditori sopra ospedali e luoghi pii. Međutim, iz dostupnih vrela Mletačkoga arhiva razvidno je da su državnim sredstvima u većemu postotku otkupljivani kršćanski robovi s bereberskoga područja, negoli s pograničnoga područja Mletačke Dalmacije.193 Za kršćanske robove višega društvenog statusa mletačka država nije izdavala pomoć, a o njihovu otkupu pobrinula bi se obitelj. Za one kršćanske robove iz siromašnijih slojeva društva Senat je još 3. lipnja 1588. godine odredio prikupljanje pomoći u gradu (Veneciji) i postavljanje škrabica za milodare u gradskim crkvama s natpisom Per la ricuperatione de’ poveri schiavi. Tako prikupljen novac položio bi se u javnoj kovnici (pubblica zecca) u posebnu blagajnu (cassa-schiavi), kojom je upravljala magistratura Provveditori sopra ospedali e luoghi pii. U blagajnu (cassa-schiavi) polagao se i novac prikupljen u drugim državnim ustanovama. Mletački Senat svake je godine osiguravao dvjesto dukata za otkup robova: stotinu o Božiću i stotinu o Uskrsu. Kasnije je javnim bilježnicima na području Terraferme i Stato da Mar određeno da pri sastavljanju oporuka imaju podsjetiti oporučitelje na mogućnost usmjeravanja određenoga iznosa za otkup robova (riscatto degli schiavi).194 Međutim, magistratura nije sudjelovala u tvarnome tijeku otkupa kršćanskih robova, nego je samo dostavljala dio novca za otkup kršćanskih robova siromašnijega statusa kao dodatak prikupljenom novcu od strane njihove obitelji ili subjekata koji su sudjelovali u prikupljanju otkupnine. Dakako, kako bi se spriječile moguće prijevare i malverzacije, bilo je nužno posjedovati ovjereni spis da je kršćanski rob doista mletački podanik i da je stvarno u ropstvu. Pritom je veliku ulogu igrao mletački bailo u Konstantinopolu.195 Nakon što bi se utvrdilo činjenično stanje, izdavala bi se tiskana terminacija s potpisom barem dvojice plemića zaduženih za taj posao.
Nerijetko su, stoga, tvarni tijek otkupa obilježile neplanirane inicijative s izrazito visokom troškovima izvan otkupnine. Uz to, s obzirom na nedostatak sredstava, ona bi se isplaćivala a posteriori pa su često izbijali nesporazumi i različita mešetarenja s novcem za otkup kršćanskih robova. Stoga je 1723. godine Mletačka Republika izuzela nadležnost za otkup magistraturi Provveditori sopra ospedali e luoghi pii, a taj posao prepustila iskusnome redu trinitaraca nad kojima je ingerenciju imala magistratura Provveditori sopra monasteri. Za razliku od neplaniranih inicijativa rodbine i ostalih posrednika u otkupu članova vlastitih obitelji, trinitarci su otkupljivali velike skupine kršćanskih robova,196 a za svoj trud nisu tražili nikakve naknade, što je onda isključivalo i mogućnost malverzacije državnim novcem. No, trinitarci su novac za otkup tražili a priori, što nije odgovaralo mletačkoj vladi s obzirom da su otkupljeni kršćani nerijetko umirali prije povratka u Veneciju ili na prostor mletačkoga dominija pa je time država gubila novac. Unatoč tomu, mletačka vlada dodijelila je trinitarcima dvjesto dukata državnoga novca, a određeno je da sav novac prikupljen u Veneciji i na području mletačkoga dominija bude doznačen u posebnu blagajnu reda trinitaraca, isključivo za potrebe otkupa kršćanskih robova.197 Aktivnost redovnika trinitaraca u otkupu kršćanskih robova, podložnika Mletačke Republike, pojačana je 1730. godine.198 No, zbog nesuglasja između redovnika trinitaraca i svjetovne bratovštine (Scuola della Trinità), koja je od 1604. godine djelovala u sklopu mletačke crkve Santa Maria Formosa, a uslijed sumnje mletačke vlade oko načina poslovanja trinitaraca, posao otkupa kršćanskih robova povjeren je 1735. godine toj bratovštini. Ipak, zbog povećanja troškova otkupa ponovno je mletački Senat 13. svibnja 1762. godine povjerio brigu o otkupu redu trinitaraca, a laičkoj bratovštini dao je sekundarnu ulogu prikupljanja milostinje na tu nakanu.199 Iz navedenoga proizlazi da devedeset posto razmatranih slučajeva u preporukama nadbiskupa Vicka Zmajevića spada u razdoblje prije nadležnosti i većih organiziranih misija reda trinitaraca za otkup kršćanskih robova. Razvidno je to iz zapisa preporuka zadarskih nadbiskupa jer se nakon 1728. godine bilježi tek jedna zamolba upućena nadbiskupu Mati Karamanu (1745. – 1771.).200 Kako je tekla ta stvar u Zadru?
Prikupljanje pomoći za otkup kršćanskih robova u Zadru početkom 18. stoljeća može se svrstati u četiri skupine: – prikupljanje pomoći po župama Zadarske nadbiskupije – prikupljanje pomoći u zadarskim crkvama (cassa-schiavi) – prikupljanje pomoći zadarskih bratovština – prikupljanje pomoći putem oporuka. Na temelju odredbe mletačkoga Senata u spisima zadarskih javnih bilježnika česte su oporuke kojima pripadnici raznih društvenih staleža ostavljaju određenu svotu novca u korist nabožnih mjesta za otkup kršćanskih robova (ai soliti luoghi pii per il riscatto degli schiavi).201 Iz oporuka je razvidno da je početkom 18. stoljeća u Zadru bilo pet nabožnih mjesta koja su zaprimala novac za otkup kršćanskih robova,202 dok se u drugoj polovici 17. stoljeća navode četiri poznata nabožna mjesta: javna zalagaonica (Monte di Pietà), lazaret leproznih bolesnika, crkva Sv. Šimuna i oltar Presvetoga oltarskog sakramenta u zadarskoj katedrali.203 Razvidno je da se koncem 17. stoljeća i u prvoj polovici 18. stoljeća uz četiri nabožna mjesta u spisima javnih bilježnika javlja izraz riscatto de(gli) schiavi kao mogućnost oporučnoga darivanja u korist javne blagajne za otkup kršćanskih robova.204 S obzirom da se u nekim oporukama izražava nemogućnost uplate novca u tu svrhu (al riscatto de poueri schiaui disse non poter lassare cosa alcuna), zasigurno je ta praksa bila uvjetovana materijalnim stanjem, ali i dobrohotnošću oporučitelja.205 Poznato je da su mnoge zadarske bratovštine sudjelovale u prikupljanju novca na tu nakanu.206 Jedna od njih bila je bratovština vojnika pod zaštitom sv. Jeronima, koju su 1675. godine ustanovili pripadnici mletačkih vojnih postrojbi (Oltramarini, Soldati Albanesi, Croati a cavallo). Sjedište im je bilo u crkvi Sv. Šimuna Pravednika u Zadru, na oltaru Sv. Jeronima, a brinuli su, između ostaloga, za otkup porobljenih sudrugova.207 Matrikula Bratovštine sv. Jeronima otkriva neke detalje koncepta prikupljanja otkupnine. U 17. poglavlju matrikule pod naslovom Circa il discomprar Schiavi zapisano je da je bratovština bila dužna godišnje deponirati deset dukata u Monte di Pietà za otkup zatočenih vojnika. Taj se novac nije smio rabiti za druge potrebe, osim u nuždi i uz suglasnost bratima, ali se svota morala uvijek nadoknaditi.208 Uzme li se u obzir da je u to vrijeme djelovalo oko pedesetak obrtničkih i vjerskih bratovština u Zadru209 i ako se pretpostavi da su one u prosjeku prikupljale deset dukata godišnje za otkup robova, proizlazi da se tim novcem moglo otkupiti pet do šest zatočenih osoba. Ipak, zadarske bratovštine tijekom 18. stoljeća nisu imale jednake prihode niti su mogle podavati relativno visok iznos od deset dukata godišnje za otkup kršćanskih robova (poput Bratovštine sv. Jeronima). Dostupni podatci u Mletačkome državnom arhivu idu u prilog tome zaključku jer su milostinje prikupljene u crkvama na području Mletačke Dalmacije i Albanije (cassa-schiavi) za otkup kršćanskih robova bile doista skromne (Tablica 2). Ipak, zamjetno je da se na području Mletačke Dalmacije početkom 18. stoljeća najviše milostinje prikupljalo upravo u Zadru, što se dijelom može pripisati zauzetosti nadbiskupa Vicka Zmajevića.
Popis mjesta u Mletačkoj Dalmaciji, datum izvješća i iznos prikupljene milostinje izražen u dalmatinskim lirama i soldima u prvoj polovici 18. stoljeća Mjesto datuma lire/soldi
Knin 10. lipnja 1735. 4 18 Budva 8. kolovoza 1735. 2 / Cres 19. srpnja 1735. 54 17 Nin 3. listopada 1734. / 13 Hvar 3. rujna 1734. 132 8 Krk 23. prosinca 1717. 20 10 Rab 19. lipnja 1717. 14 / Cres 19. ožujka 1717. 34 7 Knin 29. siječnja 1717. / / Makarska 28. siječnja 1718. 2 17 Zadar 1. travnja 1717. 181 / Makarska 6. veljače 1717. 2 / Novigrad 1. siječnja 1716. 7 10 Šibenik 8. listopada 1718. 22 5 Kaštel Novi 15. ožujka 1716. 7 15 Kaštel Novi 14. siječnja 1718. 8 6 Otok Brač210 15. rujna 1718. 54 2 Kotor 11. ožujka 1719. 8 / Nin 9. prosinca 1719. 1 4 Pag 11. lipnja 1719. 4 18 Novigrad 1. veljače 1720. 8 13 Pag 2. listopada 1720. 2 12 Zadar 24. rujna 1719. 67 17 ½ Hvar211 28. svibnja 1720. 80 10 Split 13. veljače 1721. 29 3 Split 6. veljače 1720. 34 8 Zadar 25. studenoga 1721. 198 8 Zadar 24. travnja 1722. 197 / Trogir 8. travnja 1722. 66 / Novigrad 16. veljače 1722. 9 3 Sveukupni iznos milostinje 1257 9,5
S obzirom na vrijednost dalmatinske lire u tome razdoblju, prema iskazanim podatcima ispada da je na području Dalmacije i Albanije tada prikupljeno oko 57 mletačkih cekina milostinje za otkup kršćanskih robova.212 Usporedbe radi, u razdoblju od 1780. do 1789. na području mletačke Terraferme prikupljeno je 115.254 mletačkih lira (oko 14.407 dukata),213 a na području Stato da Mar 12.481 mletačkih lira (oko 1.560 dukata) milostinje za otkup kršćanskih robova.214 Zbog relativno slabih prihoda od milostinje za otkup kršćanskih robova mletački providuri poticali su svećenstvo da se na svakoj misi potražuje (Cerca) novac u tu svrhu.215 Jednako je određeno i propovjednicima u vrijeme korizme poticati narod na prikupljanje milostinje.216 Magistratura Provveditori sopra ospedali e luoghi pii raspoređivala je prikupljeni novac, a kršćanske robove razlikovali su prema konfesionalnoj i državnoj pripadnosti na latini, greci i forestieri, pri čemu su latini imali prednost pri otkupu.217 Suprotno praksi, po završetku Drugoga morejskog rata Mletačka Republika sredinom 18. stoljeća zabranila je prikupljanje milostinje oslobođenim kršćanima.218 Prije nadležnosti reda trinitaraca u otkupu kršćanskih robova, mletačkih podanika s osmanskoga i berberskoga teritorija, najčešće su o otkupu brinuli sami robovi, članovi njihovih obitelji, specijalizirani trgovci, konzuli, ali i pripadnici vojnih postrojbi.219 Plaćanje otkupa uvijek je pratila nesigurnost.220 Uz to, nerijetko su kršćanski robovi, zbog zakašnjeloga plaćanja, bacani u osmanske tamnice i neljudski tretirani, a bolje stanje nije bilo ni na mletačkome području.221 Nakon Drugoga morejskog rata mletački su predstavnici bezuspješno pokušali otkupiti veći broj robova s osmanskoga teritorija, a predano im je tek desetak starijih kršćanskih robova u znak dobre volje.222 Više uspjeha u tome imali su, konkretno, veleposlanici engleske krune. Mletačke neuspjehe oko otkupa zatočenih kršćana treba sagledati u kontekstu stalnih prigovaranja Visoke porte o malenome broju oslobođenih osmanskih robova s mletačkoga teritorija.223 Prema istraživanju A. Pelizze u razdoblju od 1713. do 1723. godine oslobođeno je 165 kršćanskih robova, mletačkih podanika, za koje je trebalo izdvojiti 9832 dukata (šezdeset dukata po osobi).224 Razvidno je da u središnjoj blagajni za otkup robova u Veneciji nije bilo dovoljno novca s obzirom da su prihodi milostinja i kolekti na području mletačkoga dominija bili slabi.225 Naime, za vrijeme rata kršćanski robovi, oslobođeni radi prikupljanja otkupnine, mogli su slobodno trgovati i zarađivati novac za svoj otkup.226 No, nakon Požarevačkoga mira ponovno je uspostavljena trgovačka mreža, što je urodilo velikim brojem trgovaca s obje strane i bitno umanjilo mogućnosti zarade kršćanskih robova.227 Iz dopisa mletačkoga generalnog providura jasno se vidi opterećenost pitanjem otkupa robova i živom željom da se uspostavi novi način rješavanja toga problema s osmanskom stranom. Konkretno, generalni providur bio je umoran od svega (solleuendo ancor me da questo disturbo), a kršćanski robovi, barem na pograničnome području, mahom prepušteni sami sebi i kršćanskome milosrđu.228 Iako je de iure nadležnost u otkupu kršćanskih robova bila pridržana državnim vlastima, de facto su nositelji i izvršitelji toga procesa velikim dijelom bile crkvene strukture i pojedinci.
Zaključak
Nakon Drugoga morejskog rata mnogi su kršćani, podanici Mletačke Republike, pali u ropstvo. Iako je Požarevačkim mirom utvrđeno da civilni robovi budu pušteni na slobodu 61 dan nakon potpisivanja sporazuma, razvidno je da se to nije ispoštovalo. Osmanski gospodari i ulcinjski gusari i dalje su tražili otkupninu za njihovu slobodu. Istraživanje pokazuje da je sustav otkupa kršćanskih robova (riscatto degli schiavi) bio pod nadležnošću državnih vlasti, ali su crkvene ustanove i pojedinci aktivno sudjelovali kod prikupljanja pomoći i konkrektnoga oslobođenja kršćanskih robova. Na temelju istraženoga arhivskog gradiva o zauzimanju zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića za slobodu kršćanskih robova jasno se pokazuju teške okolnosti ropstva početkom 18. stoljeća i poteškoće oko prikupljanja otkupnine na području Mletačke Republike. Prvenstveno su na to utjecali relativno visoki iznosi i veliki broj potražitelja pomoći za otkup iz ropstva. Razvidan je pritom veći broj tražitelja pomoći koji su bili pripadnici mletačke vojske, a manji broj civilnih podanika Mletačke Republike. Nadbiskup Zmajević nedvosmisleno se zauzimao za njihovo što skorije oslobođenje u materijalnome i duhovnome smislu, što se osobito očituje kroz redovite okružnice i poticajna pisma župnicima, vjernicima i državnim magistraturama radi bržega i efi kasnijega prikupljanja novca za otkup. Naime, s obzirom na visoke iznose otkupnine i veliki broj kršćanskih robova nije bilo moguće u kratkome roku prikupiti novac za otkup, što je u bitnome određivalo daljnju sudbinu kršćanskih robova. Takva situacija vukla je za sobom i druge probleme, poput konvertiranja na islam, jer su nerijetko kršćanski robovi – zbog nemogućnosti plaćanja otkupnine, a radi lakšega bijega iz ropstva – prelazili na islam, što je za sobom povlačilo odgovornost pred crkvenim sudištima. Nejasnoće oko percepcije takve prisilne religijske konverzije u juridičkome smislu rezultirale su pravnim raspravama, a bijeg iz ropstva, osobito na pograničnim područjima, uzrokovao je i diplomatske poteškoće mletačkim i osmanskim predstavnicima vlasti. Nadbiskup Zmajević bio je upoznat s tim problemima te se osobno zauzimao za što skorije oslobođenje onih kršćanskih robova koji su bili u neposrednoj opasnosti prelaska na islam. Iz njegovih pisama župnicima, vjernicima i ostalim subjektima na prostoru Zadarske nadbiskupije iščitava se ljudska, kršćanska i pastoralna briga za robove i njihove obitelji. Unatoč lošemu ekonomskom stanju crkvenih institucija početkom 18. stoljeća redoviti prilozi vjernika u zadarskim crkvama za potrebe otkupa kršćanskih robova, prilozi zadarskih bratovština i oporučno ostavljeni legati u tu svrhu također pokazuju razinu osjetljivosti društva prema ropstvu i teškim okolnostima koje je ono sa sobom povlačilo. Istraživanje je pokazalo kako je u Zadru teklo prikupljanje otkupnine početkom 18. stoljeća. Zahvaljujući redovitim izvješćima o prikupljenim iznosima za otkup kršćanskih robova magistraturi Provveditori sopra Ospedali e Luoghi Pii, može se usporediti koliko je novca pristizalo u blagajnu magistrature s mletačke Terraferme i područja Stato da Mar. Razvidno je da se u Zadru, u odnosu na ostatak Mletačke Dalmacije, početkom 18. stoljeća prikupljalo najviše novca, što se može dijelom pripisati zauzetosti nadbiskupa Vicka Zmajevića, a ide u prilog i tezi da su mletačke državne vlasti vodile brigu o svojim zarobljenim podanicima donošenjem dekreta i odredbi o načinu prikupljanja i raspodjeli otkupnine, dok su pripadnici crkvenih struktura bili konkretno uključeni u proces otkupa. Analizom obrađenih podataka primjećuje se različitost pristupa otkupu kršćanskih robova iz Venecije i s područja mletačke Terraferme u odnosu na kršćanske robove na pograničnim područjima uzduž granice Mletačke Dalmacije i Albanije s Osmanskim Carstvom. Zaključno, neka od budućih istraživanja trebala bi pokazati u kojoj su mjeri mletačke vlasti početkom 18. stoljeća usmjeravale sredstva iz javne blagajne za otkup kršćanskih robova za oslobađanje podanika iz Venecije i s područja Terraferme, a koliko za podanike s prekomorskih stečevina, konkretno Mletačke Dalmacije i Albanije. Eksplicitno se ne može zaključiti da je veći dio novaca za otkup mletačka vlast usmjeravala za, uvjetno rečeno, prioritetne robove, no istražena dokumentacija, u određenoj mjeri, implicitno uključuje i tu mogućnost.