O OBNOVI KULTA SV. ZOILA U ZADRU U XVIII. STOLJEĆU

Uvod

O važnosti kulta sv Zoila u Zadru zorno svjedoči činjenica da je u XVIII stoljeću zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1713 – 1745 ) naložio zadarskom kanoniku Ivanu Tanzlingheru -Zanottiju da ispita prošlost štovanja svečeva kulta u gradu radi njegove obnove, a na zahtjev prokuratora zadarske crkve sv Roka, u kojoj su nekada bile pohranjene svečeve relikvije Analizom prikupljenih izvornika o tom pitanju, koji su pohranjeni u Arhivu Zadarske nadbiskupije, u radu se nastoji prikazati povijesni razvoj kulta sv Zoila u Zadru, a ujedno upozoriti znanstvenu javnost na neke netočnosti koje su zabilježene u hrvatskoj historiografiji o obnovi štovanja sv Zoila u Zadru u XVIII stoljeću S obzirom na činjenicu da u hrvatskoj historiografiji nije zabilježena sustavnija rasprava o tom pitanju, u radu se donosi prijepis dijela izvornika, što ga je sastavio zadarski kanonik Ivan Tanzlingher -Zanotti, kao polazišna točka za moguće daljnje rasprave i razjašnjenja oko štovanja sv Zoila u Zadru, jednog od gradskih svetaca zaštitnika

Prikaz razvoja kulta sv. Zoila u Zadru u hrvatskoj historiografiji

O kultu sv Zoila u hrvatskoj historiografiji pisano je vrlo šturo Njegovo se ime najčešće spominje uz ime sv Krševana mučenika čije je tijelo, prema predaji, pokopao u svojoj grobnici Drži se da je sv Zoilo bio svećenik i provodio pokornički život u močvarnim krajevima u blizini otoka Grado pored Akvileje ili konkretnije ad Aquas Gradatas, što bi, prema Trpimiru Vedrišu, bilo današnje mjesto San Canzian d’Isonzo u Italiji Poneka talijanska izvješća vezana uz kult sv Kancija, Kancijana i Kancijanile navode sv Zoila kao monaha U djelu Opuscules chretiennes: Contenant l’Eloge de Trois Martyrs o mučeništvu sv Kancija, Kancijana i Kancijanile iz 1650 godine donosi se, između ostaloga, opis muke trojice svetaca iz pera milanskoga biskupa sv Ambrozija Tu je spomenut i sv Zoilo: »Et ecce sanguis eorum tanquam lac omnibus videntibus apparuit Quo tempore venerabilis Zenus Presbyter colligens beatissimorum Martyrum corpora, condiuit aromatibus pretiosis, et in loculo optimo collocauit Ipse enim sanctus Zenus post aliquantum tempus susceptionis eorum perrexit ad Dominum Iesum Christum «6 S obzirom da se trojac Kancijâ (gens Cantiana)7 spominje u rimskom martirologiju,8 a svećenik sv Zoilo u kontekstu njihova pokopa, ostaje otvoreno pitanje je li Zoilo bio povijesna osoba ili tek dodatak prilično složene i zapletene hagiografske kompozicije povezane uz štovanje sv Anastazije i sv Krševana 9 Nekoliko povijesnih zapisa o hagiografskim predajama na prostoru akvilejskog patrijarhata opravdava utemeljenost takva pitanja Sv Zoilo povezuje se životom s trima sestrama: Agapom, Hionom i Irenom. Kod Farlatija, one su navedene kao njegove učenice i družice sv Anastazije 11 Nikola Jakšić donio je vijest da su između konca VIII i IX stoljeća redovnice iz Salta donijele u Cividale (Čedad) relikvije svetih Anastazije, Hione, Agape, Irene, Krševana i Zoila primijetivši pritom da je »istraživačima istočnojadranskih kršćanskih kultova u Hrvatskoj ova činjenica ostala posve nepoznatom, a neobično je važna jer je riječ o grupi svetaca štovanih u srednjovjekovnom Zadru«  O mučeništvu i smrti sv Zoila malo je poznato Carlo Federico Bianchi navodi da mu je tijelo nakon mučeničke smrti u III stoljeću položeno u crkvi u Akvileji i otada započinje njegovo štovanje Međutim, taj podatak zacijelo je pogrešan s obzirom da je sv Krševan podnio mučeništvo početkom IV stoljeća pa se smrt sv Zoila ne može datirati u III stoljeće ako se pretpostavi da je on pokopao Krševanovo tijelo Vitaliano Brunelli objavio je legendu o prijenosu sv Zoila iz Akvileje u Zadar u kojoj se spominje 453 godina kao vrijeme prvog prijenosa Carlo Federico Bianchi navodi da su prvi spomeni njegove nazočnosti u Zadru zapisani u kronikama Bonifacija i Franje Grisogona, zadarskih plemića Prema tim kronikama, akvilejski patrijarh Maksim darovao je kosti sv Krševna i sv Zoila Zadranima U njima stoji da su relikvije sv Zoila zajedno s relikvijama sv Krševana prenesene u Zadar 649 godine i u mramornom sarkofagu položene u crkvu sv Marije Velike Prema Bianchiju, otad započinje štovanje sv Zoila u Zadru, čija se svetkovina slavila na dan 23 prosinca Gotovo u svim gradskim crkvama nalazila se svečeva slika ili statua U prilog važnosti kulta sv Zoila u Zadru ide i činjenica o relativno čestom pojavku toga imena među zadarskim pukom tijekom srednjeg vijeka, a Valentin Putanec povezao je i nastanak antroponima Žuvela i Zuvelić upravo s imenom sv Zoila

U jeku osmanlijskih prodora na zadarsko područje porušena je 1570 godine crkva sv Marije Velike radi proširenja gradskih zidina, a sarkofag sv Zoila premješten je u pokrajnju kapelu U vrijeme zadarskog nadbiskupa Luke Stelle relikvije sv Zoila prenesene su 16 prosinca 1622 godine u zadarsku katedralu sv Stošije, uz nazočnost gradskih otaca, zadarskoga kaptola, svećenstva i redovnika i laičkih bratovština Prema Bianchiju otad je u zadarskoj Crkvi započelo štovanje sv Zoila i na dan 16 prosinca (Traslatione S. Zoili) Kult sv Zoila u Zadru osobito su njegovali pučani okupljeni u mnogim gradskim bratovštinama

U putopisima njemačkih hodočasnika od XIV do XVII stoljeća što ih je obradio Krešimir Kužić redovito se spominje pohod relikvijama sv Šimuna Bogoprimca jer je on donosio Zadru »istaknuto mjesto na ljestvici obveznih hodočasničkih obilazaka relikvija u hrvatskim krajevima« Pritom, naglašava Kužić, u istoj su crkvi čuvane relikvije sv Zoila, koje su njemački hodočasnici u putopisima krivo navodili kao relikvije sv Ćirila ili sv Joela Prigodom posjeta njemačkog kneza Friedricha relikvijama sv Šimuna naplatili su prokuratori svetišta jedan dukat za dodirivanje svečevih relikvija, a čini se i relikvijara sv Zoila, na što je knez velikodušno nadodao još dva dukata Sebald Rieter Mlađi Blaženi u putopisu iz 1479 godine izričito spominje lubanju sv Zoila, koja je položena uz tijelo sv Šimuna U putnom izvješću brata Gabriela od Rattenberga »k Svetom grobu u Jeruzalem stoji da je tijelo proroka Joela (sv

Zoila, op a ) krasno sahranjeno«

Sv Zoilo štovan je u Zadru pod naslovom ispovjedaoca vjere (Confessore) Trpimir Vedriš navodi da je mjesna tradicija barem od XI stoljeća častila sv Zoila pod tim vidom Marijan Grgić je u svojoj studiji naglasio svetačku oznaku svećenik i priznavalac kao svojstvenost štovanja sv Zoila u Zadru i na području nekadašnjega akvilejskog patrijarhata Na temelju starije ikonografske predaje u Zadru, koja sv Zoila prikazuje kao biskupa te oznake sacerdos et confessor na sarkofagu ravenskoga zaštitnika sv Apolinara, biskupa i mučenika, zaključio je M Grgić da je ravenski kulturni krug utjecao na zadarsku predaju što je još jedan dokaz o starosti štovanja sv Zoila u Zadru

U djelu Giovannija Pija Bolognesea iz XVII stoljeća o dominikanskim samostanima podignutim u Italiji za života sv Dominika navode se između ostalog i sveci nazočni u talijanskim gradovima, odnosno u njihovim hagiografskim predajama Tako se u Gradu navode sv Zoilo i sv Julijan Hospitar pod titulom ispovjedalaca (confessori) Spomen sv Julijana Hospitatora indikativan je s obzirom da je njegov kult tijekom XVII stoljeća u hagiografskom smislu doživio istu sudbinu kao i kult sv Zoila Naime, kult sv Julijana proširio se Engleskom i Francuskom u XII stoljeću, ali je kasnije zauzimanjem bolandista utvrđeno da se ime sv Julijana Hospitara ne nalazi u rimskom martirologiju Kako je naglasio David Hugh Farmer, Julijan »nema datuma, ni zemlje, ni grobnice«

Tijekom XVII stoljeća upravo će naziv confessor biti razlogom suspenzije zadarskog kulta sv Zoila s obzirom da je Kongregacija obreda u Rimu primijetila da u rimskom martirologiju nema spomena o tom svecu s atributom ispovjedaoca, već isključivo o sv Zoilu mučeniku (martire), koji se spominje na dan 27 lipnja Zadarski kroničar i povjesničar Ivan Gurato ostavio je 1848 godine spis o zadarskim svecima zaštitnicima u kojemu se na nekoliko mjesta spominje sv Zoilo Zanimljivost Guratovih zapisa očituje se u povezivanju sv Zoila ispovjedaoca iz Akvileje sa sv Zoilom mučenikom iz Kordobe Upravo se na njega pozvala Kongregacija obreda prema zapisu Rimskoga martirologija od 27 lipnja Kako je naglasio T Vedriš, u duhu posttridentskog nastojanja da se nasuprot protestantskoj kritici kulta svetaca učvrste temelji zdravog kulta mučenika nastala je kritička hagiografija kao znanstvena disciplina, ali i dugotrajna ispitivanja vjerodostojnosti pojedinih sumnjivih kultova, koja su rezultirala čak i njihovim ukidanjem Vrhunac sukoba o kultu sv Zoila u Zadru dogodio se 21 ožujka 1671 godine kada je Kongregacija obreda zabranila štovanje sv Zoila s atributom ispovjedaoca

Nadbiskup Vicko Zmajević i obnova kulta sv. Zoila

U Arhivu Zadarske nadbiskupije u sklopu fonda kanonskih vizitacija čuva se rukopis zadarskog kanonika i književnika Ivana Tanzlinghera -Zanottija o kultu sv Zoila Rukopis sadrži dvadeset folija, bez paginacije, s marginalnim bilješkama, a pisan je latinskim i talijanskim jezikom Prvi folij datiran je na 15 travnja 1714 godine Vjerojatno je Bianchi na temelju tog datuma krivo zaključio da je papa tada svečano potvrdio kako se kult sv Zoila časti ab immemorabili,38 što su onda preuzeli M Grgić i E Peričić s obzirom da se tog dana tek pokrenuo proces ispitivanja prošlosti njegova štovanja u Zadru, što ga je proveo generalni vikar nadbiskupa Zmajevića kanonik Ivan Tanzlingher-Zanotti T Vedriš naveo je kako se kult sv Zoila u Zadru počeo ponovno štovati ab immemorabili 1774 godine Međutim, zasigurno je to moralo biti između 1714 i 1716 godine s obzirom da su u rukopisu zadarskog kanonika dr Ivana Marija Ferrarija pod naslovom Compendio di tutte le Funzioni e Cerimonie che si praticano per tutto il corse dell’Anno nella Chiesa Cattedrale di Zara iz 1716 godine jasno naznačeni obredi u zadarskoj katedrali vezani uz svetkovinu sv Zoila 23 prosinca O svečanosti proslave sv Zoila najzornije govori činjenica da se 22 prosinca molila pjevana Prva Večernja uz pratnju orgulja, zvonjavu zvona, s tri pluvijala, kađenjem i svečanim urešavanjem oltara Na samu svetkovinu pjevala se velika misa u pratnji orgulja, s kađenjem i najvećim iskazom počasti oltaru relikvija Dvije su velike svijeće gorjele od jutra do podneva pored toga oltara na dan sv Zoila 44 Druga Večernja, uz zvonjavu zvona, jednako se svečano slavila Koliko je kult sv Zoila bio cijenjen najbolje svjedoči činjenica da se u slučaju poklapanja svečeva blagdana s nedjeljom unatoč prenošenju svetkovanja na drugi dan svečano otvarao oltar relikvija uz paljenje svijeća To pokazuje da je puk iznimno štovao i častio sv Zoila 45

Nadalje, valja zapaziti da je u Tanzlingherovu izvješću zabilježeno na nekoliko mjesta da su Zadrani, unatoč zabrani Kongregacije, častili sv Zoila ab immemorabili i prije službenog očitovanja Crkve O tom su tijekom istraživanja svjedočanstvo dali zadarski plemići i građani Uostalom, i kod Bianchija se navodi da se unutar Zadarskog kaptola nakon odluke Kongregacije bogoštovlja o suspenziji kulta sv Zoila zametnula žestoka i duga rasprava o tom pitanju 48 Osim toga, u zamolbi Sebastijana Matiazzija, prokuratora crkve sv Roka, jasno je naznačeno – reliquia di San Zoilo Confessore – što nas navodi na zaključak da je sv Zoilo među Zadranima i dalje percipiran kao ispovjedalac, unatoč suprotnom naputku Kongregacije bogoštovlja U prilog tomu ide i opis relikvija iz zadarske prvostolnice sv Stošije i crkve sv Roka u relaciji nadbiskupa Mate Karamana iz 1754 godine, gdje se navode kosti i glava sv Zoila ispovjedaoca (Ossa S. Zoyli Conf. in Arca Cypressina; Caput S. Zoyli Conf. in Capsa argentea imaginibus Sanctorum circum ornata)

Dokument od 15 travnja 1714 godine zamolba je zadarskoga pravnika Sebastijana Matiazzija, prokuratora bratovštine sv Roka u istoimenoj crkvi nadbiskupu Vicku Zmajeviću, kojom je tražio obnovu kulta sv Zoila S obzirom da su bratovštinu sv Roka početkom XVIII stoljeća pratile financijske poteškoće, moguće je Matiazzijevo potraživanje za obnovom kulta sv Zoila promotriti i iz te perspektive Tomu u prilog idu dva dokumenta u kojima se navodi da bratovština ne može providjeti sredstva za uzdržavanje kapelana i liturgijske potrepštine, a 1715 godine tražio je prokurator da se pusti iz zatvora don Šimuna Matanića, bivšeg kapelana, kako bi mogao održati mise i time nadoknaditi 11 reala koje je dugovao bratovštini Iz zamolbe Sebastijana Matiazzija saznaje se da je kult sv Zoila u Zadru uniformiran prema slavljenju njegova kulta u Akvileji Zadarski nadbiskup Zmajević potom je 25 travnja 1714 godine zadužio kanonika Tanzlinghera -Zanottija da ispita tu stvar Kako je razvidno iz rukopisa, kanonik Ivan Tanzlingher -Zanotti skupljao je podatke o povijesnom tijeku štovanja sv Zoila u Zadru gotovo šest mjeseci s obzirom da je posljednje izvješće datirao 10 listopada 1714 godine Proučavajući srednjovjekovni rukopis pod naslovom Codex Filippi, T Vedriš primijetio je naknadni dodatak »ručice« s ispruženim kažiprstom na četiri mjesta u kojima se spominje ime sv Zoila te je zaključio da je to djelo nekoga tko se bavio istragom o opravdanosti kulta sv Zoila u Zadru tijekom XVII i XVIII stoljeća S obzirom na obim Tanzlingherova istraživanja, moguće je da je i on zavirio u rukopis Codex Filippi, iako o tome nema izričitog zapisa u njegovu izvješću

Iz Tanzlingherova izvješća doznaje se da je svećenik Zoilo pokopao mnoga tijela kršćanskih mučenika u svojoj grobnici, što je zapisano u katalogu svetaca Petra de Natalibusa, akvilejskog biskupa, koji je tiskan u Veneciji 1500 godine Tanzlingher navodi da je isto zapisano u legendi o svecima fra Giacoma de Voraginea dominikanca, tiskanoj u Veneciji 1596 godine Legenda kaže da je tijelo sv Zoila tajanstveno s obala otoka Grado u sarkofagu zajedno s vjerodostojnim pismom i ključevima sarkofaga pod okriljem noći brodom doplovilo do Zadra, a zadarski rektori vidjevši svečevo tijelo položiše ga u crkvu sv Roka Uslijedila je velika poplava u gradu nakon čega su ključevi sarkofaga bačeni u more, a ono se tada, na zagovor sv Zoila, povuklo S tim u vezi povezuje se čudesni događaj u Splitu o ozdravljenju slijepe žene u crkvi sv Dujma, koja je čula kako su sv Zoilo i sv Šimun spasili Zadar od potopa, a Zadrani tada ubrojiše tu dvojicu za zaštitnike 60 Tanzlingher u svojem izvješću navodi da su relikvije sv Zoila prenesene u zadarsku katedralu 15 prosinca, nepoznate godine, na temelju proprija prijenosa iz 1679 godine, koji se tada čuvao u katedralnoj crkvi Iz starog manuala prepisao je Tanzlingher i molitve za 15 i 23 prosinca o spomenu sv Zoila 61 Može se, stoga, uzeti vjerodostojnim zaključak M Grgića kako je promjena datuma prijenosa tijela sv Zoila s 15 na 16 prosinca morala uslijediti nakon 1622 godine,62 a ne u vrijeme nadbiskupa Luke Stelle, kako to donosi Bianchi 63

Relikvije, ikone i statue sv. Zoila u gradskim crkvama

U zadarskoj katedrali čuvao se relikvijar sv Zoila na kojem je pisalo: Ossa Sancti Zoili Presbyteri Angelo de Benvenuti spominje urešenje kovčega (arca) sv Zoila u zadarskoj prvostolnici 1718 godine nakon Požarevačkog mira natpisom: Pax tibi semperque vita. Dedisti pacem nobis 64 Svečeva glava pohranjena je ispod glavnoga oltara u crkvi sv Roka U crkvi sv Krševana na oltaru smještenu u južnom kutu nalazila se veoma stara slika sv Zoila i tu se svakodnevno slavila sv misa Godine 1743 pristupilo se obnovi tog oltara i slike sv Zoila 65 Doznaje se da je na menzi oltara bio stakleni otvor kroz koji se vidjela mramorna stijena s ostatcima krvi sv Krševana mučenika, zajedno s relikvijama njegovih kostiju U istoj crkvi nalazio se i drveni kovčeg, iznutra oslikan i pozlaćen, u kojem su se nalazile relikvije sv Krševana s mnoštvom orisanih likova sv Zoila i sv Krševana s natpisima njihovih imena, a kovčeg se svake godine na dan 24 studenoga izlagao javnom štovanju građana Tanzlingher navodi i vizitacije zadarskog nadbiskupa Luke Stelle iz 1617 godine,67 Benedikta Capella iz 1640 godine, Teodora Balbija iz 1658 godine, Bernarda Florija iz 1651 godine i Ivana Evanđelista Parzaghija iz 1677 godine Nadbiskup Stella opisao je relikvijar sv Krševana s likovima zadarskih zaštitnika koji su dali izraditi zadarski plemići 1326 godine Zadarski nadbiskup Benedikt Capello također donosi datum prijenosa sv Zoila na 15 prosinca U kratkom izvješću o zadarskim crkvama, samostanima i relikvijama svetaca na više mjesta arhiđakon Valerije Ponte spomenuo je sv Zoila Osim slike u crkvi sv Krševana i zadarska je prvostolnica iznad velikoga oltara 1399 godine bila oslikana likom sv Zoila, ispod čijih je nogu bilo upisano njegovo ime, a kako je razvidno iz oporuke zadarskog arhiprezbitera Bartolomeja, ono je nestalo oko 1658 godine Na vratima crkve sv Roka poznati je slikar Jakov de Palma oslikao lik sv Zoila oko 1600 godine Nedugo nakon obnove kulta sv Zoila u Zadru tijekom XVIII stoljeća mletački kipar Alvise Tagliapietra 1717 godine izradio je barokni oltar u crkvi sv Krševana i na njemu, između ostalih zadarskih zaštitnika, i kip sv Zoila

Zapisi u molitvenicima, brevijarima i liturgijskim knjigama

Zadarski katedralni zbor rabio je stari zbornik pisan goticom u kojemu je u dvama litanijama svetim ispovjedaocima zapisano: Sancte Zoile, Ora pro nobis U katedrali je njegovo ime bilo navedeno između ostalih svetaca na tablici pored oltara relikvija U rukopisu božanskog oficija benediktinki sv Katarine u Zadru, što ga je prikupila s Dorotoja de Martinis oko 1610 godine, zabilježen je sub ritu duplex minus recitandum dan prijenosa i svetkovine sv Zoila U knjizi Liber Lectionum zadarskih klarisa sv Nikole zapisao je svojom rukom zadarski kanonik Ivan Franković goticom ime sv Zoila u litanije svetih ispovjedalaca oko 1583 godine U Rimskom misalu tiskanom u Veneciji 1593 godine u vlasništvu mansionara katedralne crkve Tome Dušmanovića umetnut je folij s utisnutim gotičkim pismom pod naslovom Missa Sancti Symeonis Prophetae, cum Orationibus, et secretis Sancti Zoili U koru samostanske crkve sv Frane u Zadru, u tablici božanskoga oficija za svece, goticom je upisano ime sv Zoila ispovjedaoca Direktorij svetoga oficija zadarskoga primicerija Ivana Ferarija iz 1677 godine na dan 15 prosinca bilježi prijenos sv Zoila i 23 prosinca njegovu svetkovinu sub ritu duplex minus ne samo za katedralnu crkvu nego i za cijelu zadarsku dijecezu Dakle Tanzlingherovo izvješće jasno navodi da se i nakon intervencije Kongregacije bogoštovlja 1671 godine svetkovina sv Zoila svečano slavila ab immermorabili ne samo u Zadru nego i u cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji

Na temelju proučavanja dvaju rukopisa iz Budimpešte M Grgić navodi stilizaciju molitve sv Zoilu, pisanu beneventanom, kao dokaz da su tekstovi nastali u Zadru s obzirom da se to pismo nije rabilo u Akvileiji

Bianchi je zapisao molitvu u čast sv Zoila preuzetu iz benediktinskog misala samostana sv Krševana iz XV stoljeća: »O Confessor invictissime, et martyri cupide, s Zoile, castri Gradensis et urbis Jadertinae protector et refugium, nostris acqiesce precibus, et pro salute omnium funde preces ad Dominum «

Svjedočanstva o kultu sv. Zoila u Zadru

U istraživanju razvoja kulta sv Zoila u Zadru kanonik Ivan Tanzlingher-Zanotti obvezao je 28 travnja 1714 godine sve zadarske bratovštine da prilože matrikule i naznače u njima spomen sv Zoila Svećenik Antun Matacin, bivši predsjednik svećeničke bratovštine Presvetog Tijela Kristova, sa sjedištem u zadarskoj katedralnoj crkvi, priložio je matrikulu bratovštine sastavljenu 12 ožujka 1505 godine u kojoj je navedeno ime sv Zoila Matrikulu je odobrio zadarski knez Jakov Moro 6 travnja 1547 godine Dana 30 travnja 1714 godine Ivan Begh, gastald bratovštine kožara (bellipaliorum) pod titulom sv Fabijana i Sebastijana, priložio je matrikulu iz 1410 godine s naznakom imena sv Zoila Matrikula je objavljenja 1411 godine s odobrenjem gradskih i crkvenih vlasti 78 Prior bratovštine sv Antuna Opata Dionizije Venava priložio je matrikulu s nadnevkom 3 ožujka 1624 godine s naznakom zadarskih zaštitnika među kojima je upisano ime sv Zoila Matrikulu je odobrio zadarski knez Gabrijel

Georgio istog dana

Kanonik Ivan Tanzlingher -Zanotti provjeravao je zatim troškove gastalda bratovštine sv Roka za obredne čine, misne nakane na svetkovinu i službu oltara na dan sv Zoila Razvidno je da se na dan sv Zoila redovito slavila svečana pjevana misa u crkvi sv Roka, a misna naknada iznosila je dvije lire

Svjedočanstvo zadarskih plemića i građana

Nakon što je prikupio podatke o štovanju sv Zoila iz zadarskih crkava, samostana i bratovština kanonik Tanzlingher -Zanotti je 16 srpnja 1714 godine prionuo ispitivanju zadarskih plemića i građana o njihovim saznanjima o sv Zoilu prezbiteru U obzir je uzeo njihova osobna iskustva vezana uz kult sv Zoila kao i pripovijedanja starih Uglavnom se govori o prijenosu tijela sv Zoila i čudima koja su dogodila na njegov zagovor

O tom poslu uputio je generalni vikar nadbiskupijskog tajnika Ludovika Grisogona u posjet ninskoj plemkinji Franciski de Jordanis, supruzi pok Jerolima de Jordanisa, koja je imala 83 godine Dom gospođe de Jordanis nalazio se u blizini crkve sv Roka Na upit zna li što o relikvijama sv Zoila svećenika, Franciska de Jordanis izrijekom je ponovila ono što legenda o svecu pripovijeda Saznaje se iz njezina svjedočanstva o svježemu zelenom bosiljku pronađenom uz relikvije sv Zoila u prosincu o čemu je svjedočanstvo dao pok Šimun Hrvatinić Saznaje se iz svjedočanstva gospođe de Jordanis da je od dolaska zadarskog nadbiskupa Viktora Priulija (1688 – 1712 ) relikvija glave sv Zoila izlagana javnom štovanju dvaput godišnje u prosincu uz slavlje mise na velikom oltaru, a na mjestu gdje su bile položene relikvije sv Zoila nalazila se velika kamenica koja je služila za menzu oltara sv Martina u crkvi sv Roka

Tragom vijesti o Šimunu Hrvatiniću ispitivanju je pristupio njegov sin, majstor kovač Juraj Hrvatinić, u dobi od 54 godine On je kao dječak slušao priče o čudesnom dolasku tijela sv Zoila iz Grada u Zadar i obrani od potopa po njegovu zagovoru Saznaje se da je Šimun od svoje mladosti do smrti bio član bratovštine sv Roka te je umro u 76 godini, prije 29 godina Otac mu je pripovijedao da su zadarski svećenici noć uoči prijenosa tijela sv Zoila u zadarsku katedralu sv Stošije u crkvi sv Roka organizirali bdijenje, a dan nakon prijenosa čudesno je pronađena svečeva glava između oltara sv Roka i vrata sakristije iste crkve Tadašnji kapelan crkve sv Roka, čije ime Juraj nije zapamtio, potvrdio je da je riječ o glavi sv Zoila koja je dan prije prenesena u katedralnu crkvu Na tu su vijest mjerodavni pregledali svečev sarkofag u katedrali te potvrdili da mu nedostaje glava Nakon toga događaja glava je položena u drveni, srebrom ukrašeni relikvijar, iznutra orisan, koji se u Jurjevo vrijeme mogao vidjeti u crkvi sv Roka Juraj je posvjedočio da je s ocem svake godine na 23 prosinca išao na pjevanu misu u crkvu sv Roka o svečevu blagdanu, a relikvija svečeve glave bila je izložena na oltaru na štovanje vjernicima Prije nekoliko godina, svjedoči Juraj, na vrh relikvijara postavljeno je kristalno staklo, rad zadarskoga zlatara Libanija Juraj je također potvrdio priču o svježem bosiljku, koji je pronađen u sarkofagu sv Zoila Juraj Hrvatinić ispričao je dogodovštinu o pokojnom ocu vezanu uz sv Zoila Jednoga je dana njegov otac izgubio ključ svečeva relikvijara te je bio očajan Pronašao ga je neki vojnik u blizini crkve sv Vida i htio ga prodati, a kako je pok Šimun bio kovač, upravo ga je njemu ponudio na prodaju

U nizu svjedoka pristupio je i Nikola Florio, krojač, sin pok Zue, u dobi od 70 godina Kao i ostali svjedoci naveo je potop koji je pogodio Zadar, a na zagovor sv Zoila more se povuklo Nikola svjedoči da je često odlazio u crkvu sv Krševana u kojoj se na južnoj strani nalazi oltar sv Zoila s velikom slikom sveca dipinta alla Grecca Na tom se oltaru često slavila misa Posvjedočio je i o relikvijaru sv Zoila u katedrali, kao i o čudesnom ozdravljenju slijepe žene u Splitu Naveo je ime pok Petra Cappella, koji je znao mnogo o sv Zoilu

Posljednji u nizu svjedoka kojeg je kanonik Ivan Tanzlingher -Zanotti ispitivao o liturgijskom slavlju sv Zoila bio je Andrija Scanferla, monah benediktinac samostana sv Krševana u Zadru, koji je opširno upoznao Tanzlinghera o crkvenom kalendaru akvilejskog patrijarhata tiskanom u Udinama 1713 godine u kojemu se donose liturgijske odredbe o slavlju sv Zoila Priložio je i dva direktorija benediktinki sv Marije u Zadru tiskana u Veneciji 1706 i 1710 godine u kojima je otisnut dekret Kongregacije bogoštovlja od 19 listopada 1691 godine s dopuštenjem štovanja relikvija sv Zoila »ad debittam fidelium uenerationem exponi, dum modo cultus ipsarum actenus fuit presitus centum annis, et ut fusius in ipsis«

Uzme li se u obzir svjedočanstva ispitanika različitih dobi i profila, zamjećuje se istovjetnost poznavanja legendi i čudesa vezanih uz lik sv Zoila, što upućuje na famu koju je svetac uživao i razinu štovanja njegova kulta u gradu Zadru

Zaključak

O kultu sv Zoila u Zadru zasigurno će se još pisati s obzirom da je problematika hagiografski i povijesno gledano zanimljiva i vezana uz bogatu prošlost grada Zadra i Zadarske nadbiskupije Sv Zoilo bio je omiljen među zadarskim pučanima Indikativno je da se upravo dolaskom nadbiskupa Vicka Zmajevića na stolicu zadarskih nadbiskupa pokrenulo pitanje obnove kulta sv Zoila u XVIII stoljeću Nadbiskup Zmajević osjećao je bilo naroda i jedan je od najzaslužnijih u niski zadarskih crkvenih pastira Njegov generalni vikar, zadarski kanonik Ivan Tanzlingher -Zanotti, bio je vrhunski intelektualac svojeg vremena i iznimno produhovljena osoba Ne čudi, stoga, što ga je nadbiskup Zmajević izabrao za suradnika i povjerio mu zadaću prikupljanja podataka o povijesnosti kulta sv Zoila Iz prikupljenih dokumenata i svjedočanstava zadarskih građana razvidna je visoka razina pobožnosti sv Zoilu i njegova štovanja u samom gradu i na području Zadarske nadbiskupije Neka ta činjenica bude poticaj ponovnom otkrivanju tog nepravedno zanemarenoga zadarskog zaštitnika i jačanju njegova kulta u naše dane, a ovaj skromni prilog poticaj daljnjem proučavanju i novim spoznajama o sv Zoilu mučeniku.

Zdenko DUNDOVIĆ

(Detaljno u Bogoslovska smotra, Vol. 88, No. 4, 2018.)

Sveučilište u Zadru, Teološko katehetski odjel