Neka euharistija bude središte našega života i poslanja
1. Župa blaženog Alojzija Stepinca na Bilom Brigu dobiva danas novi sakralni prostor umjesto dosadašnje montažne crkve koju je bio blagoslovio i otvorio moj predšasnik mons. Ivan Prenđa. Posveta crkve i oltara kao i blagoslov njezinoga inventara, važan je događaj i za župu i za Nad-biskupiju. Jer, u župi se utjelovljuje i rađa Crkva koju je Vatikanski sabor opisao kao „sjeme Božjega kraljevstva“ (LG 5), mesijanski naraštaj koji se hrani „kruhom koji je s neba sišao“ (Iv 6, 50). Isus je, naime, htio da Crkva njegova bude „zajednica braće i sestara“ koji su „prigrlili vjeru“ i žive kao „jedno srce i jedna duša“ (Dj 4, 32), kako je Luka opisao prvu zajednicu kršćana. No, to zajedništvo vjernika ne dolazi samo od sebe. Ono je najprije plod Božjeg blagoslova, a onda i ljudskog nastojanja. I nema ga bez euharistije, koja je izvor zajedništva i spremnosti da nas ona preobrazi kao što je preobrazila učenike iz Emausa, pa im je srce gorjelo dok im je Uskrsnuli tumačio pisma.
I vaše srce, dragi župljani, danas gori od zahvalnosti zbog ovoga prostora koji posvećujemo Bogu i njegovu miljeniku blaženom Alojziju u čast. Jer, ovdje ćete se okupljati i moliti, te svoju djecu na sakramente voditi. A onda, osnaženi vjerom u Uskrsloga, slaviti istu onu Gozbu ljubavi koju je Krist slavio u Dvorani posljednje večere. Budući da je tada odredio neka se to „čini njemu na spomen“, evo, to se ponavlja puna dva tisućljeća. Istom vjerom okupljamo se oko stola Gospodnjeg, pjevamo i molimo, slušamo i razmatramo o toj velikoj Tajni koja izgrađuje Crkvu. Euharistija je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Stoga se traži neka slavlje bude dostojno velikoga Otajstva. U tom vidu „Uredba Rimskoga misala“ određuje neka svećenici i vjernici paze na prikladnost ambijenta gdje se slavlje obavlja, posebice na oltar, ambon i svetohranište. Budući da je liturgija „sveto događanje u kojem svećenik prinosi žrtvu u Kristovo ime“ (in persona Christi), važna je i dinamika slavlja. Obavlja li se s poštovanjem, dostojanstveno i opušteno, ili pak u žurbi i jurnjavi da čim prije završi. Koriste li se trenutci sabranosti i šutnje, te koja vrsta glazbe se upotrebljava i kakvo se pjevanje njeguje.
2. Euharistija nas upravlja i odgaja za osjećaje ljubavi, razumijevanja i praštanja. Ona razgaljuje srca bračnih drugova, ublažuje i umanjuje tugu i probleme napuštenih i bolesnih, prevladava sukobe zavađenima, te usmjerava prema ciljevima i idealima zajedništva koje Luka opisuje riječima: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42). To nikako ne znači da štovatelji euharistije ne vide bol i patnju kojima su ljudi izloženi. Naprotiv, kršćansko radosno srce vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza životne tame. Usprkos ozračju Velikoga Petka kršćanin vidi i uskrsno jutro koje ga ispunja smislom, pa je kadar tješiti utjehom kojom nas same tješi Bog” (2 Kor 1, 4). S pravom se ovu božansku hranu naziva “poputbinom” poput hrane koju je prorok Ilija dobivao kroz 40 dana i 40 noći da izdrži na putu prema Horebu, te izvrši poslanje koje mu je Jahve povjerio (1 Kr 19, 8).
Kad god se nađemo na svetoj misi osjećamo kako se „tamo u svetištu“ nešto osobito zbiva. Svećenici oblače liturgijsko odijelo jer, kao službenici oltara oni nisu privatne osobe. A uz to nije prikladno za oltar dolaziti u odijelu u kojem hoda po ulici i tržnici. Oltar je, naime, uvijek bio glavni inventar crkve pred koji se pristupa dostojanstveno i sa strahopoštovanjem. Na početku slavlja svećenici se naklone duboko, a onda ga poljube, jer oltar predstavlja i simbolizira Krista. U crkvi se, dakle, drugačije ponašamo nego na ulici. Ne hoda se po njoj kao po tržnici, niti se razgovara kao na ulici ili gostionici. Svaki put kad smo u crkvi naklonom glave odajemo počast oltaru na kojem nas Krist pod prilikama kruha i vina tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Od svetoga i svečanoga trenutka u Dvorani Posljednje večere, kad je Krist odredio apostolima neka to čine njemu na spomen, obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvan način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao ”žrtvovano”, ali živo ”Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29).
3. Dok razmišljamo o tom svetom činu i događaju, spontano se pitamo kako se mi ophodimo prema svetom žrtveniku, oltaru na kojem se tijekom mise prinosi sam Gospodin? (oltar nije tezga). Znamo li doći u Božji hram, zaustaviti, pa u molitvi i sabranosti Kristu izreći zahvalu, izraziti svoju vjeru, pokajanje i ljubav? Znamo li duhom i srcem priključiti se molitvi Crkve, te obratiti se pobožno Isusu nazočnom u svetohraništu: „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.
Blaženi Alojzije je bio veliki štovatelj Presvete Euharistije. Kad je u ondašnjim teškim vremenima preuzeo upravu Zagrebačke nadbiskupije, poticao je i pripremao 17 euharistijskih kongresa. Smatrao je da su takva „euharistijska okupljanja najbolji lijek protiv vjerničke osrednjosti i malodušnosti“, piše mons. Batelja. Na kongresu u Samoboru, 13. lipnja 1938., Stepinac je rekao da je „euharistijski Isus naša najjača obrana, nesavladiva snaga, utjeha i radost u nevoljama života“. A kad je pozvao vjernike neka pođu na euharistijski kongres u Budimpeštu (1938.), napisao je da „blagovanjem Isusova tijela u svetoj pričesti postajemo Isusovi krvni srodnici, a onda i srodnici među sobom. Jer, isto nas tijelo hrani, kao što ista krv struji u našim žilama“ (A. Benigar, Stepinac, str. 275.).
4. Euharistija je uistinu čudo posvemašnjeg Božjeg prebivanja među nama. Kao živi Sin Božji, Isus je prošao zemljom čineći dobro. On i danas po euharistiji živi među nama; liječi bolesne, hrani gladne, tješi žalosne i obraća grješnike. I spreman je svakog trenutka prosvijetli nas, ojačati i blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. Njegove su ruke pune nebeskih darova i milosti. Stoga mu dolazi svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove koje nam izobilja šalje po svom odabranom miljeniku Alojziju komu posvećujemo ovu crkvu. A kad doskora budem pomazao i posvetio ovaj kameni oltar na kojem će se prinositi žrtva Bogu, s radošću ćemo moliti i pjevati: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. I Tvoj slavni dolazak iščekujemo. Dođi Gospodine Isuse!
Draga braćo i sestre, poklonici blaženoga Alojzija koji osobito euharistiju štovao! Hranimo se Božjom riječju i euharistijom! Družimo se s Isusom koji tu među nama, pod prilikama kruha i vina. Okupljajmo se u ovom Božjem domu eda bi rasla naša župna svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po krštenju. Hranimo se svetim Tijelom njegovim kako bismo mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore i na naša brojna pitanja. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Bili Brig, Posveta crkve, 8. 02. 2020.