Crkva sv. Šimuna Bogoprimaoca višestoljetno je hodočasničko svetište za vjernike grada Zadra i čitave nadbiskupije zadarske. Privlači svojom kulturnom i umjetničkom baštinom koju su joj namrli vjekovi, posebno sakralnim dragocjenostima od srebra i zlata među kojima se posebno ističe srebrno-pozlaćena škrinja (raka ili sarkofag teška oko 250 kg) s očuvanim relikvijama svetoga jeruzalemskog starca, proroka i Bogoprimaoca Šimuna. Škrinju je dala izraditi Jelisava, žena ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i kćerka bosanskog bana Stjepana Kotromanića, a izradio ju je zlatar Francesco di Antonio da Sesti iz Milana od 1377.-1380. godine, zajedno s Andrijom Markovim iz Zagreba, Petrom sinom Blaževim iz Rače te Stipanom Pribčevim i Mihovilom Damjanovim. Ukrašena je reljefima s biblijskim prizorima o Isusovu prikazanju u jeruzalemskom hramu i o sv. Šimunu i povijesnim prizorima iz tadašnjeg doba (ulazak kralja Ludovika u Zadar, ban Pavao Šubić sa ženom, kraljica Elizabeta sa kćerkama, smrt Stjepana Kotromanića …). U raki je pregača despota Brankovića (1439.). Raku nose dva brončana anđela iz godine 1647., izrađena od zaplijenjenih turskih topova. Raka s tijelom sv. Šimuna preko tristo godina nalazila se u crkvi sv. Marije Velike, koja se nalazila s istočne strane današnje tržnice.
Radi izgradnje gradskih bedema godine 1570. tijelo sa srebrnom rakom preneseno je u crkvu sv. Stjepana, prvomučenika, koja se spominje već 1190. godine. Otad crkva nosi ime sv. Šimuna. Među umjetničkim vrijednostima koje se ističu u crkvi, nalaze se reljef Kristova rođenja (13. st.), brojni kaleži iz 14. st. i kasnije, slika Bogorodice iz 15. st. Zvonik crkve diže se na sjevernoj strani crkve, a dovršen je 1707., o čemu svjedoči natpis u zvoniku. Prvotno je bila starokršćanska trobrodna bazilika s nizom bifora ili dvojnih prozora na južnom zidu, koji su zajedno s crkvom 1986. obnovljeni. U vrijeme Domovinskog rata crkva je također doživjela oštećenja nastala granatiranjem.
Obilazeći crkvom od lijeva na desno, najprije ćemo zapaziti oltar sv. Lucije iz kraja 16. st. s oltarnom slikom sv. Lucije. Slijedi barokni oltar sv. Sakramenta. Na kraju sjeverne lađe na oltaru iz početka 18. st. smještena je reljefna mramorna pozlaćena ikona Bogorodice s Djetetom. U oltarnom prostoru nalaze se sa strane dvije slike Prikazanja u hramu, a iza glavnog oltara velika barokna kompozicija Uskrsnuća. Ispred oltara, posred svetišta nalazi se kao oltar prema puku kameni sarkofag s likom sv. Šimuna. To je stariji svečev sarkofag s kraja 13. st. Na južnom zidu nalazi se velika slikarska kompozicija s kraljicom Jelisavetom i dvorskom pratnjom. Na južnom bočnom zidu nalazi se oltar sv. Stjepana s vrijednom oltarskom slikom, zatim oltar sv. Jerolima s oltarnom slikom i drvenim kipom Bogorodice s Djetetom, slijedi kameni reljef iz 13. st. s prikazom Kristova rođenja. Na kraju južne lađe je oltar sa slikom Gospe i dvaju svetaca (original je u SICU) okovanih u srebrni okov (rad zadarskog zlatara Mateja Boričevića) iz 1641.
Bazilika sv. Stjepana, prvomučenika. Za današnju crkvu sv. Šime u Zadru odavno se na temelju povijesnih vrela znalo da je adaptirana crkva sv. Stjepana, međutim, smatralo se da je riječ o srednjovjekovnoj crkvi.” Jedino je W. Gerber još 1912. godine iznio pretpostavku da bi se moglo raditi o adaptaciji ranokršćanske crkve.” Njegovu pretpostavku potvrdila su istraživanja provedena tijekom 1984. i 1985. godine, za vrijeme temeljite obnove crkve. Istraživanja je vršio tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture (pod vodstvom P. Vežića), u suradnji s Arheološkim muzejem u Zadru.” Skidanjem žbuke sa zidova i stupova utvrdilo se da je velik dio ranokršćanske bazilike sv. Stjepana izvorno sačuvan i da je to zapravo jedna od najsačuvanijih ranokršćanskih crkava ne samo na zadarskom području, već i šire (sl. 14-15). Bazilika sv. Stjepana nastala je pokraj bedema rimskoga Jadera i najvažnijih gradskih vrata u njemu. Na mjestu gdje je sagrađena ranije je postojala veća rimska građevina, po mišljenju istraživača javnog karaktera.” Bazilika je bila širine 20,30 m i dužine od pročelja do začelja 30,70 m. Na istočnoj strani imala je polukružnu, u prostoru istaknutu apsidu, pred kojom su bila dva jaka pilastra, a do svakog od njih po jedan stup (nosači sla voluka). Širina apside iznosi 9,40 m, adubina 7,20 m. Uokolo apside bila je svećenička klupa. Dva reda s po osam stupova dijelila su prostor crkve u tri lađe. Sjevernu kolonadu činio je red kan eli ranih stupova s korintskim kapitelima (sl. 16), a južnu niz glatkih stupova s kapitelima dorskog. sloga, oblika naopako okrenute baze (sl. 17). Svi su stupovi antički i za kolonade crkve iskorišteni su sekundarno. Na pročelju crkve bila su troja vrata, glavna (najveća) prema srednjoj lađi i bočna, prema sporednim lađama. Na južnom zidu koji je najvećim dijelom sačuvan, na gornjem dijelu, nalazio se niz od sedam bifora, dok su se na donjem dijelu zida nalazila dvoja vrata, jedna prema pročelju, a druga prema apsidi. Sjeverni zid koji nije izvorno sačuvan najverojatnije je bio istih karakteristika kao i južni, te je na gornjem dijelu isto tako imao bifore, a na donjem dvoja vrata. Vrata na bočnim stranama crkve indiciraju postojanje pastoforija. Osim izvorno sačuvanih stupova kolonada s kapitelima i stupova bifora s impostima, od dekorativne plastike iz ranokršćanskog vremena sačuvalo se svega nekoliko ulomaka od kojih se posebno ističe dio pluteja ukrašen osmerokutima s rozetama i križevima.” Na temelju osobitosti arhitekture nastanak bazilike sv. Stjepana okvirno se može vezati uz 5. st. (A. Uglešić, Ranokršćanska arhitektura na području današnje zadarske nadbiskupije, Zadar, 2002., str. 23-27).
