Povodom svetkovine Bezgrešnog začeća BDM koja je zaštitnica Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, u petak 7. prosinca na Svečanoj akademiji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ zadarski sjemeništarci izveli su scenski prikaz ‘Oče, budi volja tvoja’ o bl. Miroslavu Bulešiću, pod redateljskim vodstvom Silvije Bukulin.
Sjemeništarci su prikazali život Bulešića od njegove obiteljske kuće s petero djece do mučeničke smrti. Miroslav je želio postati svećenik s devet godina. Kad mu je za prvu pričest majka Lucija dala molitvenik ‘Oče, budi volja tvoja’, Miroslav ga je poljubio i uskliknuo: ‘Mama, uvijek ću ponavljati, Oče, budi volja tvoja’. Kad je 1936. g. primio talar, na spomen sličici napisao je redak iz Psalma 31: ‘Bog moj si ti: u rukama tvojim sudbina je moja’. Don Ivan Pavić u preporuci biskupu za Miroslava kaže da je odličan mladić, inteligentan, otvoren i pobožan. Početkom veljače 1940. g. Miroslav iz Rima roditeljima javlja da mu je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac poslao pomoć za studij i uzdržavanje. U posjetu rimskim katakombama oduševljava se za mučeništvo. Gledajući odlazak vojnika na bojišta i okolnosti Drugog svjetskog rata u dnevniku je zapisao: „Daj mi, Isuse, s tobom trpjeti. Daj mi trpjeti uz žalosne. Daj da ih razumijem, utješim. Samo da ne poteče krv u Istri“. Na duhovnim vježbama 1943. g. u Rimu je zapisao: „Prije smrt nego grijeh i nevjernost“. Kasnije svoju majku tješi da ne plače: „Tvoj sin trpi za Boga, za poštenje i za vjeru“. Kada mu je javljeno da je komunist župniku rekao: ‘Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće’, don Miroslav je rekao: „Ne bojim se smrti. Sve mogu u Onome koji me krijepi. Ako me i ubiju, ubit će me za Boga i vjeru“. Ubojica je na fontani prao krvave ruke i nož te su ljudi čuli da je rekao: „Ja ću tebi dati: Isuse, primi duh moj!“. Time je i ubojica potvrdio da je don Miroslav umro s Isusovim imenom na usnama.
Nakon predstave prisutnima se obratio mostarsko – duvanjski biskup Ratko Perić koji je pohodio sjemenište jer ga pohađaju mladići iz Mostarsko – duvanjske biskupije. Čestitao im je kako su lijepo, doživljajno prikazali veličanstveni mučenički život život Bulešića. U prigodnom nagovoru mons. Perić ukazao je na značaj dnevnika u beatifikaciji hrvatskih blaženika Bulešića i Ivana Merza, rekavši kako je „prelijepo da su oba ta dnevnika objavljena“.
Don Miroslav je kao bogoslov u Rimu vodio dnevnik, zapisivao je što u duši osjeća i kao svećenik. Nije ga vodio svaki dan, nego je pisao o važnijim događajima, susretima, župi. „Nije Bulešiću ni Merzu palo na pamet da bi to pisali u vidu nečega što bi njih kasnije uzdiglo. Oni su to pisali za sebe, da se nekada mogu malo i ‘iskaliti’. A koja dragocjenost je izašla! Najjači svjedok je njegovo pero, njegova riječ. Ima poruku, sadržaj. Nije don Miroslav mučenik samo zbog 24. kolovoza 1947. g., kad je bio zaklan. Nego od prvoga dana kad je pošao u sjemenište u Kopar, pa kad se vratio, on je stalno išao za tim da dade Bogu sebe na najbolji mogući način. Čitav njegov život jest žrtva slivena u 24. kolovoza 1947.“ poručio je mons. Perić, istaknuvši da Bulešić nije beatificiran samo zato što je mučenički ubijen. Nego je Kongregacija gledala odgovara li njegov život tom činu mučeništva. Miroslav je dokazao od početka, od roditelja, župnika, biskupa, on je stalno rastao. Rekao je, što više ide prema ređenju, to ga više napasti razdiru.
„Mi Hrvati imamo dva suvremena blaženika koji su umrli mladi, jedan mučenički, jedan kreposno. Merz i Bulešić živjeli su zajedno osam godina. Od 1912. g. kad je rođen Miroslav do 1928. g. kad je umro Merz. Ivan je rođen 1896. g. od tate Nijemca i majke Židovke/Mađarice. Nije imao ni kapi hrvatske krvi u sebi, ali se smatrao Hrvatom samo tako. Rekao je: ‘Ja sam Hrvat, ja pripadam hrvatskom narodu, ja pripadam Crkvi katoličkoj u hrvatskom narodu, govorim hrvatskim jezikom’. Kad god je trebalo nositi zastavu, bilo kakvog društva, bilo gdje na izlet, Ivan je nosio zastavu“ rekao je mons. Perić.
Zajedničko Merzu i Bulešiću je da je Sveta Stolica mogla dati svoje odobrenje i proglasiti ih blaženima temeljem njihovog dnevnika. Kad je bio u trećem razredu gimnazije u Banja Luci, profesor Maraković dao je učenicima zadaću da napišu dnevnik – korist od vođenja dnevnika. „Merz je napravio zadaću za odličan. Prof. Maraković je pročitao Merčev dnevnik pred cijelim razredom, posebno ga je pohvalio i rekao: ‘Ja bih volio kad biste Vi vodili svoj dnevnik’. To je bio poticaj Ivanu da počne voditi dnevnik, od 1913. do svoje bolesti u bolnici u Zagrebu, 1928. g. Napisao je 22 bilježnice, 900 stranica dnevnika na bazi kojega ga je Sveta Stolica proglasila blaženim“ rekao je mons. Perić, istaknuvši: „Pero piše kako duša diše. Kako on u sebi misli, razmišlja, zaključuje, to stavlja na papir. Pročita knjigu, pogleda film, o tome zapiše kritički sud. Imao je razgovor s muslimanom, pravoslavcem, djevojkom, to zabilježi. Kad je to čitao stručnjak Kongregacije za svete, kaže, Ovdje nema glume. Vidiš da dušu izlijeva. Kongregacija je na bazi toga dnevnika, njegove duše kako ju je izražavao, rekla: Ovo je sveta osoba. Fabijan Veraja napisao je poziciju o Merzu od 900 stranica i najviše je naveo njegovih citata iz dnevnika“ rekao je mons. Perić.
Sjemeništarcima je biskup Perić zaključno poručio: „Neka vas je sedmorica, ali neka ste pravi đakoni koji ste izabrani po kriterijima apostolskim. Nije kvantiteta koja čini, nego kvaliteta. Dvanaest apostola udarilo je na sto milijuna stanovnika Rimskog carstva – ali s Božjim duhom, s Božjom riječju, s Božjom porukom, u ime Boga. Oni su pošli u ime Božje. Neka vam pomogne don Miroslav svojim primjerom, svojom riječju i zagovorom na putu prema svećeništvu. Neka Merz i Bulešić svima nama pomognu, da u hrvatskom narodu bude proglašeno što više blaženih i svetih. Imamo ih mi puno u nebesima, ali neka budu i na oltaru, da im se molimo za zagovor kod Boga“.
Don Roland Jelić, rektor sjemeništa Zmajević, rekao je da se kroz taj prikaz mogu proživjeti trenuci koje je Crkva prolazila u komunizmu i patnje krvave borbe Crkve za Krista. „Ta borba nije mogla proći bez žrtava kojima su podlegli mnogi svećenici, redovnici, bogoslovi i sjemeništarci. Mislili su da će uklanjajući njih zatrti sve što upućuje na Krista i Crkvu. Jedan od svijetlih likova te krvave povijesti je don Miroslav. Mladi svećenik koji je svoj život dao u Kristove ruke potpuno, ne djelomično. Kao što je to učinila i Marija. Njeno ‘Evo me, neka mi bude po tvojoj riječi’ promijenio je tijek ljudske povijesti. S potpunim predanjem u Božje ruke, pa i po cijenu sramote, ostala je vjerna Bogu. Svojim primjerom pokazuje nam put kojim treba ići život svakoga od nas“ rekao je don Roland.
Predanje ‘Oče, budi volja tvoja’ pratilo je don Miroslava od djetinjstva do smrti. „On je znao kome vjeruje, kome pripada i u svom životu uvijek je vršio volju Očevu. Na kraju je predao svoj život s potpunim povjerenjem u Boga bez straha. Hvala bl. Miroslavu na svjedočanstvu koje treba svima biti poticaj u ustrajnosti u vjeri. Njegov primjer neka bude pomoć i poticaj novim naraštajima svećenika i kandidatima da odvažno i hrabro krenu Kristovim stopama. Osobito u sadašnjim trenucima, kada se mnogi mladići i djevojke boje predati u Božje ruke i krenuti putem svećeništva ili redovništva“ poručio je rektor Jelić.
Među prisutnima na akademiji, obiteljima i prijateljima sjemeništaraca, pozdravio je i ravnatelje škola koje pohađaju sjemeništarci: Poljoprivredno – prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića (Jelena Gulan), Strukovna škola Vice Vlatkovića (Tihomir Tomčić) i Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar (don Ante Sorić).
Ines Grbić